Miss7 Blog 19. svibnja 2020.

Idu li i vama pećinski dvostruki standardi na onu stvar?

Sandra Simunovic /Pixsell.

Dvostruki strandardi za žene i muškarce i dalje postoje i jednako su toksični kao i u loša, stara vremena. Ženu koja ima dvoje djece i zahtjevan posao mnogi će smatrati lošom majkom jer „mame moraju biti uz djecu“ kao što je vrijedilo u pećinskim vremenima. S druge strane, očeve sa zahtjevnim poslom smatrat će poduzetnima i odgovornima jer se „brinu za svoju obitelj“, kao što je vrijedilo u onim istim pećinskim vremenima. Žene s 15 kilograma više od trenutačne prosječne željene kilaže smatrat će zapuštenima, a muškarce s 15 kilograma više od nekog trenutačnog ideala mnogi će smatrati markantnima. Mogao bih nabrojati bezbroj očajnih primjera dvostrukih standarda, ali danas ćemo adresirati one koji se odnose na emocije. 

Blago rečeno, muškarci imaju više problema sa svijetom emocija. Slabije ih poznajemo i prepoznajemo, još slabije izražavamo, a najslabije prihvaćamo. Mnogi će muškarci radije skočiti u bazen s morskim psima, nego razgovarati o emocijama. Često se ponašamo kao da je razgovor o emocijama kancerogen, kao da će ubiti muškost u nama, a može ubiti samo emocionalnu invalidnost. I ne mislim da je primarni razlog tome u različitiom biološkom ustroju, već u različitom odgoju. Dječake često odgajamo da ne smiju izražavati emocije. Ako ih nešto zaboli, kažemo im da ne smiju plakati „jer to rade curice“, i to je pristojnija verzija.  Zamislite samo tu situaciju... Dječak trči po dvorištu ili parku, padne i razdere koljeno iz kojeg curi krv. I boli ga, stvarno ga boli. A roditelji ili bake i djedovi mu govore da „stisne zube i ne cmizdri jer šta će drugi reći da odgajaju curicu“. „Budi muško“ i ostale neandertalske besmislice. Jer ako nisi pravo muško sa 4 godine, a to zapravo znači da nikad ne plačeš, pa kad ćeš postati!?!? 

Takve i slične bisere slušali smo neovisno o tome jesmo li oderali koljeno ili dušu. Jednostavno ne smijemo pokazati da nas nešto boli. Ne smijemo pokazati ni da nešto ne možemo. Odmalena se dječake uči kompetitivnosti, a djevojčice suradnji. Samo pogledajte kako se igraju u vrtiću. Djevojčice se često igraju jedne s drugima, a dečki jedni protiv drugih. I u tom natjecanju ne smijemo priznati slabost. Generalno nas odgajaju da ne priznajemo slabost. 

I opet, razumijem da je to bila izvrsna metoda odgoja u pećinskim vremenima, ali problem je što mi već odavno nismo u tim vremenima, a tom arhaičnom vidu odgoja i dijelu dvostrukih standarda iz tih vremena i dalje nije istekao rok trajanja. Jer razumijem da nismo smjeli pokazivati slabost prije 10.000 godina kada smo se svakodnevno borili s bijesnim životinjama i ljudima. Naravno da nećeš razmišljati o svojim emocijama kada na tebe hrli vepar ili bijesni pripadnik protivničkog plemena. I naravno da su tada muškarci imali drastično drugačiju ulogu u obitelji i društvu jer smo fizički snažniji, a za ta brutalna vremena fizička snaga je bila iznimno važna. Ali danas, kada je za društveni uspjeh ključna emocionalna i intelektualna snaga, gdje smo u najmanju ruku ravnopravni, ako žene nisu i dominantnije od nas, nema nikakve razlike da muškarci i dalje budu društveno dominantni, a žene da se primarno orijentiraju na dom i djecu, a za ostale aktivnosti „ako im ostane vremena“. 

Također, nema nikakvog razloga da i dalje smatramo da bi muškarci trebali imati mentalni i emocionalni ustroj kakav su imali u pećinama. Za društvo veprova i divljnih plemena to je možda i imamo smisla. Ali danas... 
Pa kako danas možeš biti uspješan otac ako ne znaš prepoznati emocije svoje djece?
Kako možeš biti uspješan suprug ako ne znaš kako se nositi sa svojim emocijama ili s emocijama svoje supruge? 
Kako možeš biti uspješan u poslu ako ne razumiješ one suptilne znakove svojih suradnika ili zaposlenika? Većina menadžera s kojima surađujem kažu da više vremena provede na bavljenje zaposlenicima, nego poslom. Da bi bili uspješni, moraju biti i psiholozi i motivatori i suci i tko zna što sve ne, ali moraju razumjeti ljude. Moraju ih osjetiti, čuti... A ako nisu u kontaktu sa svojim emocijama, neće razumjeti ni njihove.

Uglavnom, za razliku od nordijskih zemalja gdje je taj dvostruki standard gotovo istrebljen, on je u klasičnim zapadnim društvima mnogo prisutniji. Muškarci ne smiju izraziti tugu, slabost, pa čak i oduševljenje jer su tada pak neozbiljni. Mi trebamo projicirati ozbiljnost, moć, sigurnost, stabilnost, a podozrivo se gleda na sve to je kontra toga. A kontra toga je npr. i priznanje da nešto ne znamo ili ne možemo. I dok ja smatram da nas ne čini manjim muškarcima, nego zrelijim ljudima, tako se na to ne gleda. Ako vas zanima ta tema, svakako poslušajte izvrstan TED govor Brené Brown. Govorila je sramu i činjenici da priznavanjem ranjivosti zapravo pokazujemo snagu. Objasnila je to bolje nego što je meni ikada uspjelo i toplo je preporučam.

Što se tiče poželjnosti emocija, za muškarce je društveno prihvaćeno samo kada izražavaju ljutnju i agresiju. Jer tada projiciramo snagu, barem prema onim pećinskim standardima...

S druge strane, to ne bi smjele pokazivati žene jer ćemo biti proglašene histerične i nestabilne. Žene bi trebale biti mirne, pokorne, suosjećajne, nježne... To je društveno prihvatljivo za žene. Nježnog muškarca smatrat će p...com, a nježnju ženu baš takvom kakva treba biti. Problem je u tome što su neki muškarci prirodno nježni, a neke žene prirodno asertivnije pa je sasvim u redu da se tako i ponašaju. Sa spolom ne dobivamo automatski i set ponašanja kojeg smo u pećinskim vremenima smatrali prikladnim za taj spol. Ne trebaju svi mušakrci ni sve žene biti iste niti se isto ponašati. Zapravo bismo se trebali ponašati onako kako nam je prirodno, a ne kako nam se nameće. I u smislu izražavanja emocija i u smislu dodjele društvenih pa čak i obiteljskih uloga. Trebalo bi nam biti jednako prirodno vidjeti angažiranog tatu kao i angažiranu mamu. Kvalitetnim roditeljima nas ne čini spol, nego predanost, ljubav, pažnja, mudrost, duhovno i psihološko bogatstvo u nama...

Dobra je vijest da mlađe generacije ne puše da ih definira išta izvan njih samih, a pogotovo pećinski mentalitet. Loša je vijest da imamo još dosta posla da taj pećinski mentalitet ostavimo u mraku pećina gdje i zaslužuje biti.

Zapravo je pravo pitanje – koju ulogu želiš igrati u tom procesu?

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0