I love it when you call me Kenjorita: S koliko se ljudi baš MORAMO posvađati?

Bez brige, jako dobro znam da je naslov treš, ali ako “Izazovna Alex Ognjena privlačila poglede na špici” može bit naslov, onda može i ovo.

Srdačan pozdrav, dragi moji plameni jazavci i samodopadne narikače, koliko vam je ovaj tjedan žao što niste rođeni u Kanadi na skali od 1 do kalašnjikov?

Dobitnici giveawaya od prošlog tjedna su, za vas koji ste došli isključivo zbog toga, objavljeni na mojim društvenim mrežama. Držim fige da si to baš ti, ali vjerojatno nisi. Dobra vijest je da s povećanjem restrikcija u zemlji planiram i povećanje količine giveawaya, pa će se kad-tad potrefit i tebi.

Sad kad smo riješili lijepe stvari, možemo natrag u realni segment, gdje nas čekaju priče o tri glupače. Četiri, zapravo, ako brojimo i mene, a brojimo jer je to jedini fer pristup.

Možda ih se sjećate iz prošle kolumne, kad sam ih samo usputno spomenula kao primjer onoga o čemu nećemo pričat jer sam htjela pričat samo o lijepim stvarima. E pa danas hoćemo - udobno se smjestite, idu tri vrlo neinspirativne priče o “Kiselim gospođama” koje su me u proteklih mjesec dana počastile svojim nezadovoljstvom.

1. Jel ovo vaš herPAS?

Prva gospođa me dočekala na prekrasan, sunčan dan, kad sam odlučila otić u pekaru po dva kroasana s čokoladom - jer je život prekratak, a zima preduga za “kao međuobrok pojedite pola banane ili šaku badema.” Ispred pekare je bio red od troje ljudi. Mladi dečko (calm your tits, Joseph), gospođa od 60-ak godina i još jedan gospodin koji ili već je u penziji, ili će bit kroz par godina. Ispred svih njih, “prvi u redu” je stajao jedan pas. Prilazila sam im s prednje strane (za priču je važno napomenut da nije bilo straga), a kad sam došla do sredine reda, pitala sam ono iritantno, ali korisno pitanje: “Oprostite, vi svi čekate u redu?” Ne jer u takvim situacijama pretpostavljam da ljudi sasvim slučajno stoje formaciji ispod pekare, nego jer se svako toliko dogodi da odgovor stvarno bude “aha, ne, ja samo slučajno stojim u formaciji ispred pekare.” Dogode se i situacije da netko mrtav-hladan samo prođe pored reda i uđe, dakle pitanje “oprostite, jel ovo red?” je sasvim ok. Uglavnom, svi stoje u redu, stanem i ja i čekam susret s kroasanom. Nakon otprilike minute čekanja, gospođa koja stoji u sredini reda se okreće prema meni i uzrujano me pita: “Oprostite, jel ono VAŠ pas?” Zbunjeno joj odgovaram da nije i tražim produkcijsku ekipu skrivene kamere - nedavno sam završila u skrivenoj kameri kod Luke Nižetića i više nikom ne vjerujem. “Nije, ne” - kažem i razmišljam kako je moguće da je gospođa koja me vidjela da (vrlo polako) dolazim i stajem u red u trenutku kad je pas već neko vrijeme bio pred pekarom misli da pas moj. I zašto je toliko ljuta? Pitanje “jel ovo VAŠ pas” je bilo obojano gađenjem, kao da me pita “je li ovo VAŠ herpes?” Kad je čula da pas nije moj, počela je mrmljat “mislim ČIJI je onda ovo pas” - kao da se svom silom pokušava posvađat s nekim, bilo kim. Pas je, btw, pripadao čovjeku koji je u tom trenutku bio u pekari s bebom na rukama - i bio je sasvim sladak, pristojan i miran. Ali iz nekog razloga je smetao gospođi koja je htjela da se to jasno čuje - pa makar i na način da mene optuživački pita je li moj. Srećom, dovoljno su me veselila moja dva kroasana da sam ju jednostavno “hajdala”, kao kad na Facebooku stisneš “hide” za onu jednu osobu koja neprestano rješava kvizove tipa “Na koju poznatu glumicu sličiš” i “Koja si vrsta krovnog crijepa.” Da sam bila lošije volje, možda bi ju pitala da mi objasni kojom logikom (i putanjom) je došla do ideje da je pas moj i zašto je uopće ljuta na njega; ali nisam - bila sam opuštena, mirna i hipnotizirana kroasanima, pa sam zaključila da je bolje da pustim stvari na miru. Tko zna što zapravo muči gospođu, plus, nema potrebe da se to što nju muči nakašlje i po meni. (Metaforički, Vili, metaforičko je kašljanje). Ovo je bilo u ponedjeljak. U četvrtak se nisam baš iskazala.

2. Dabog da se i ti polomila!

Znate one ljude koji hodaju ulicom u paru, a zauzimaju mjesta kao da ih je četvero i namjerno se ne miču kad znaju da bi trebali? Ne govorim o mamama s kolicima, ljudima na štakama i ostalim posebnim situacijama - govorim o dvoje ljudi koji bi mogli, ali neće. Ja i tad volim uključit “good mood translate” i prevest to u “ma možda ne kuže da nitko ne može proć od njih”, a to sam odlučila i u slučaju gospođe i njenog sina od 30-ak godina. “Oprostite, može samo malo?” - ne znam za vas, ali ja ovo uvijek odradim onim šećernim glasom kojim dolaziš na usmeni ispit kod stroge profesorice. Oboje su se pomaknuli, ja sam prošla, otcvrkutala “hvala vaaaam” i sve je sve bilo ok. Osim što nije jer gospođa imala par stvari za reć svom sinu (zapravo meni): “Evo vidiš, MORAŠ pazit, pogle kak se ova koza gura s ovom TORBOM kao da je SAMA NA SVIJETU!!” Ne potiho, naravno, ciljano glasno, slično kao i “jel ovo VAŠ herpesni pas?”

“VIDI JU KAK HODA I LAMAĆE S TOM TORBETINOM!”

E sad, pauza za nekoliko kontekstualnih crtica. Prvo, “torbetina” je zapravo spljoštena, platnena vreća koja je pritom i prazna. Visi mi ispod pazuha i praktički je dio majice. Drugo, ja dolazim iz grozne obitelji kad je u pitanju razmišljanje o ljudima koji hodaju ili voze u tvojoj blizini. Držim razmak od 1985., dajem žmigavac u vlastitom dvorištu i vičem “pardon” čak i kad prolazim pored lutke u izlogu. Ako nekog trknem, moguće je da ću mu htjet platit ljetovanje, samo da se ne ljuti. Zato teško podnosim koncerte i uvijek volim stajat iza. Ok, back to the angry lady.

“Gle ju kak maršira, KRAVA!” E jebi ga, svaka čast svima vama koji bi samo odmarširali dalje, ja nisam mogla. Ne dam. Ne može. Lijepo sam se najavila, lijepo se ispričala, lijepo zahvalila, NE DAM da neka Kenjorita hoda za mnom i viče (nariče?) da sam krava. Ne dam, jer sam napravila sve kako su me u obitelji izdresirali i ne može. Okrenula sam se i vratila do gospođe. “Nemojte se ljutit” - fascinantno kako uvijek molimo da se oni na koje bi se mi trebali ljutit ne ljute na nas - “ali lijepo sam vas zamolila da se pomaknete, ispričala se i zahvalila, plus, kad ste već otvorili temu, ja cestom hodam normalno, a VI se ponašate kao da je pločnik vaš i vičete na ljude koji “krivo” hodaju oko vas.” Pogledala sam frajera koji je hodao uz nju - imao je slomljenu ruku - i dodala: “A vama se stvarno ispričavam zbog ove neugodnosti.”

Krenula sam dalje svojim putem, a gospođa je nastavila vikat da sam koza (upgrade od krave, skuplje mlijeko), da sam se NJEMU ispričala jer mi je zgodan (pridrži me, maleni micelarni Kriste), a na kraju je “pobjedonosno” dodala: “Dabog da i TI slomila ruku, kravetino jedna!!” Opet jeftinije mlijeko, jebi ga. Par minuta kasnije, na povratku s kioska sam na tramvajskoj stanici vidjela grupu od tri srednjoškolke - jedna od njih je uzrujano govorila: “Zamisli, ona se dere NA MENE da se maknem, a ONA stoji na putu!” Inače ne ulijećem srednjoškolkama na tramvajskoj, ali ovaj put sam i dalje bila potresena činjenicom da sam u par minuta bila krava, koza i kravetina i trebala mi je support grupa, pa sam došla do cura i pitala ih: “Oprostite, jel se na vas sad izderala neka gospođa u društvu lika s potrganom rukom?” Ispričale su mi kratku varijantu priče koja se netom prije dogodila i meni - ista gospođa, isti problem, iste životinje.

Na kraju sam zaključila da sam JA glupača jer sam pokušala istjerat zdravi razum nasred ulice, a mogla sam samo odskakutat (odmarširat) u dan. I bilo mi je žao gospođe - očito je da ju nešto boli, nešto što ne može imat veze samo s ljudima koji joj se nađu na putu.

A sad, s tramvajske stanice - u tramvaj (i ostale “pametne tranzicije” koje pašu u Dobro jutro, Hrvatska).

3. Tramvaj zvan ljutnja

Još jedan sunčan dan, još jedna Kisela gospođa, ovaj put na putu do Trga bana Jelačića. Svi putnici u tramvaju su imali maske, što će kod nekih izazvat najnekreativniji komentar u povijesti nekreativnosti i komentara - “ovce spremne za šišanje” - a kod nekih osjećaj zadovoljstva. Prostora je bilo dovoljno čak i da se po njemu raskravi (ili raskozi) gospođa iz prethodne priče, sve je djelovalo mirno, staloženo i uredno. Desetak sjedala od mene, sunce se zlatilo na kosi prekrasne, mlade cure. Jedna od onih cura koje spomeneš najboljoj frendici uz komentar “zašto se ti i ja oblačimo kao drvosječe” - ili, ako si muško, jedna od onih cura koje spomeneš frendovima uz riječi koje nisu dostojne dame (ali jesu premijera i predsjednika). Upala mi je u kadar par puta dok sam gledala po tramvaju, a svaki put mi je za oko zapelo nešto drugo. Kosa. Odjeća. Elegancija koju ima dok sjedi i gleda kroz prozor. Prekrasna, uredna cura zbog koje si obećaš da ćeš oprat kosu čak i kad ti se ne da. Par minuta kasnije, stala je pored mene i čekala da dođemo na stanicu. Bilo je dovoljno mjesta da ode još nekoliko koraka naprijed i zadrži razmak od svih koji stoje pored vrata, ali nije - ostala je stajati pored mene. Ovo btw nije uvod u erotsku priču (iako uskoro stižu elementi izdrkavanja). Njena stanica je bila i moja stanica, pa sam lagano počela skupljati stvari i govorom tijela odavati signal “ja bih prošla.” Ništa. Nakon nekog vremena, lagano sam se podignula sa stolice  - i dalje ništa, pustila me da stojim u pozi rezerviranoj za toitoi wc. Vidi me, zna da želim proć, NETRZA. “Oprostite, mogu samo…” - nisam uspjela ni odšaptat molbu do kraja, već me prostrijelio OBJECTION, YOUR HONOUR! Znate one ljude koji izgovaraju samoglasnike na način da zvuče kao “samaglasnaca” - e, to. (A, ta). Službenim glasom, kao da netko moli Mariju da se javi na Divided blagajnu, ali usput je i ljut na Mariju jer mu je pojela sendvič: “Čakajta mala, nama žarba, na marama sa sad sva nagarat jadna na draga.” Ne gleda me dok to govori, ne pušta me da se maknem: “Amata davaljna vramana da azađata kad ja azađam.” Maknula se čim je to izgovorila, ljuta i iznervirana jer sam joj stajala preblizu dok mi onda nije dopuštala da se udaljim. (Kolike su šanse da po horoskopu NIJE blizanac?) Za izlaz sam odabrala druga vrata - kao kad vidiš da na onima koja su ti bliže stoji lik koji će te vjerojatno pokušat dirat - i napustila scenarij bez uplitanja. Nama šansa da sa pakvaram dan svađam a tramvaja. Naća. Na maža. Njoj je vjerojatno trebalo da se otrese na nekog - meni ne treba da joj vratim. Mogu, ali neću, jer je to najjednostavnija stvar na svijetu - pustit “glupaču” da u tebi probudi još veću glupaču.

To sam dopustila gospođi koja mi je vikala da sam krava.

Mogla sam ju samo pustit na miru - ne jer sam pi*ka koja se ne zna zauzet za sebe, nego zato što na neke stvari stvarno nema potrebe reagirat. I zato što SIGURNO postoji kontekst koji vrlo vjerojatno nema puno veze sa mnom.

Gospođa sa psom nije ljuta na psa, piu bella koza nije ljuta na mene, barem ne do razine da urla za mnom po cesti, “cara az tramvaja” nije ljuta jer ju ja molim da se makne.

To su samo trenutne stvari koje ih nerviraju - i na koje mogu vikat.

Tko zna što se nalazi na popisu stvari koje ih muče, a na koje se ne mogu toliko jednostavno izderat.

Gospođa koja je ljuta na psa možda ima muža u bolnici i boji se svaki dan, a straha se rješava svađom oko…ničega posebno.

Gospođa koja viče na ljude koji “krivo hodaju” se u trenutku susreta sa mnom (i mojom torbetinom) boji da će joj netko trknut sina sa slomljenom rukom. Prije toga je možda čekala satima ispred ambulante - uvijek je loše vrijeme za slomit ruku, ali sad je najgore. Možda su ju u čekaoni ignorirali, slali iz sobe u sobu, držali bez informacija… i ostali hrvatski sportovi zbog kojih se osjećaš nemoćno i nevidljivo.

Cura u tramvaju možda ide s posla na kojem je svaki dan potencijalni dan za otkaz, a možda od plaće pomaže i roditeljima kojima su ovaj tjedan aktivirane ovrhe.

Možda ne. Možda je samo bezobrazna glupača.

Ali vjerojatno nije - vjerojatno je normalna, ok cura koja se ovih dana boji nečega i ne zna se nosit s tim.

Možda je jedini način da preživi to da preusmjeri bijes na sitnice koje joj inače ne bi smetale, ali na koje se barem može izderat.

To joj, naravno, ne daje pravo da se izd*kava na ljude u tramvaju, ali možda je to trenutno najbolje što može.

Možda gospođa koja se dere na ljude koji krivo hodaju “njenim” pločnikom trenutno ne može bolje, možda ne može ni gospođa koja traži svađu zbog tuđeg psa.

Ali ja znam da ja u većini slučajeva mogu bolje od toga - u većini slučajeva stvarno nema potrebe da si kvarim dan tuđom agresijom.

Neljubaznim, svadljivim ljudima ionako često najviše fali ljubaznosti.

Neki stvarno jesu samo neodgojeni idioti kojima nema pomoći, ali vjerujem da su većinom samo prestrašeni ljudi kojima netko treba reć da će sve bit ok.

Zamislite da netko onoj gospođi s polomljenim sinom samo kaže: “Gospođo, sve će bit ok.”

Vjerojatno bi joj promijenio dan.

Ali to bi već bila prevelika umjetnost za koju većina nas nema talent.

“Hajdanje” ljudi koji te pokušavaju uvuć u svoje nezadovoljstvo zahtijeva puno manje talenta - kad te netko pokušava zarazit svojim bijesom i strahom, u većini slučajeva se možeš samo maknut.

Ne jer se ne znaš izborit za sebe, baš obrnuto - jer znaš da su neke borbe jednostavno nepotrebne.

Znam da ispada da govorim da treba pustit ljude da budu bezobrazni - ne govorim.

Govorim da u većini slučajeva možemo NE zagrist u nezadovoljstvo koje nam netko pokušava servirat i samo napustit scenarij.

Najlakše je prihvatit tuđu svađu i pustit “glupaču” da iz tebe izvuče još veću glupaču, pogotovo kad znaš da si u pravu.

Ali ponekad je to što si u pravu sasvim sporedno - u nekim situacijama je puno važnije samo bit u miru.

(Jel ima netko Plenkovićev i Milanovićev mail?)

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva