U vrijeme kad mi se muž udvarao (nije tome tako dugo, svega šest godina) nalazili smo se uglavnom u zagrebačkim restoranima i lokalima. Rođeni dečko s Trešnjevke navikao se klatariti po centru, pa su se tako i lokacije sastanaka dogovarale do linije Zvonimirove i HNK. Svatko je na date dolazio svojim autom, a odredišta je birao on. Fin, uglađen čovjek, nije nijednom predložio doći po mene. Smatrao je nepristojnim nametati se, ali je ljubazno pitao može li platiti taksi ukoliko mi se ne ide autom. Grozila sam se tipova koji bi me nakon dvije kave čekali u autu s upaljenim motorom i grijanjem, a gore od toga je bilo samo još vraćanje doma kad on, opet s upaljenim motorom i ventilacijom, očekuje pipanje za laku noć, a ja izlazak van.
Ispostavilo se ubrzo nakon upoznavanja da mi je muž selektivnog pamćenja. U poslu je briljantan, ali podatke van toga memorira kratkoročno ili pak nikako, ovisno zanimaju li ga djelomično ili uopće ne. S takvim stavom promakla mu je i važna informacija koju sam sigurno spomenula odmah na početku, a to je ona da živim u Gajnicama.
Brzo smo na tim ručkovima otvorili temu gdje ćemo zajedno živjeti. Opcija je bila kod njega u centru ili kod mene na Zapadu, a da je možda na prvom sastanku ulovio podatak da živim u predgrađu Ljubljane, vjerojatno bi bolje razmislio jesam li baš ja ta sjajna životna perspektiva. Kako rekoh, pamćenje mu nije jača strana, a natezanja oko lokacije suživota trajale su tjednima. Ja nisam htjela ni čuti za odlazak u centar u kojem sam, usput, odrasla, a on, razmaženi menadžerski gotovan, život je smatrao potpuno besmislenim van šetačke zone.
I dok smo tako drž, ne daj, živjet će on ako treba i u Kninu samo ne u Gajnicama, obznanila sam mu jedan dan da će postati otac i od šoka, straha i sreće zaboravio da smo ikad pričali o stanu u Ilici. Kupili smo ubrzo novi, veći u Gajnicama, udobno se smjestili, a nakon što je mali napunio dvije godine, a on popio par čaša vina, rekao mi je, znaš bejbi, bila si u pravu, život u centru bio bi potpuna katastrofa.
Lakoća življenja koju pružaju isplanirani kvartovi poput Gajnica ili Malešnice, puni zelenila i pješačkih staza, širokih ulica s obiteljskim kućama i urbanim zgradama, parkovima i parkiralištima daju dodatnu vrijednost životu. U njima je svakako od krucijalne važnosti infrastruktura bez koje nijedna majka ne može preživjeti - pedijatrica, vrtić, dućan, dm i ljekarna, sve u razmaku od sto metara.
Kad malo bolje razmislite skužit ćete da je puno manje svađe u kući kad zgrada ima lift i vlastiti parking, a dostupnost ljuljačke i fiziološke otopine je na svega par koraka.
Iako je u početku pružao žestoki otpor prema životu u radničkom naselju (za koje više nisam sigurna može li se tako zvati s obzirom na trenutno izgrađen broj novih luksuznih stanova), muž se toliko navikao na Gajnice da je samo pitanje dana kad će zaigrati za veterane NK Ponikve.
No, kako svaka sretna priča u Hrvatskoj ima i vječni 'ali', tako ima i ova.
Pri tom jedino ne znam zove li se taj 'ali' Bandić, Tomašević, Dropulić ili Pavić, HDZ, HSLS, SDP, hrvatska stvarnost, sramota, nebriga, korupcija, uhljebljivanje, nemar, rastrošnost ili nelogičnost.
Sav jad i bijeda političkih kurtizana Zagreba očitovana je u katastrofalno zapuštenom zapadnom dijelu grada, prometnom hororu koji ovdje vlada dan i noć bez prestanka i ovdašnje ljude s područja Vrapča, Stenjevca, Podsuseda, Kustošije, Susedgrada i okolnih ulica, kvartova i naselja ispod Zelene magistrale dovodi svaki dan do ruba očaja i kolektivne histerije u kojoj je samo pitanje sekunde kad će netko, n sred zakrčene Bologne ili Škorpikove izaći zaista rastrojenih živaca od višesatnog stajanja u koloni na odlasku ili dolasku s posla, i jednostavno, potpuno izgubiti razum.
Uopće ne želim razmišljati što jedan čovjek u takvom stanju može napraviti, ali znam da sam neki dan vozaču u crvenom Peugeotu skoro razbila šoferšajbu jer se gurao ispred mene na križanju s Vrapčanskom i umalo mi razbio auto. Kroz otvorene prozore psovali smo jedan drugoga, on mene jer već sat vremena vozi od Savske i kasni s djetetom zubaru, a ja njega jer Aleksej opet zbog prometnog kaosa neće stići na prokleti engleski koji uredno mjesečno plaćam, a na koji on uredno ne stigne svaki drugi put jer ja stojim u koloni.
Katastrofalno vođenje Zagreba, ne samo u obnovi nakon potresa, nego u cjelokupnom infrastrukturalnom razvoju grada zaslužuje da se odgovornoj osobi sudski propiše doživotna robija.
No, problem je što ne znamo tko je ta osoba, je li to Bandić koji je gradio Kozari puteve svojim biračima i zapostavljao sve drugo što mu nije bilo od političke koristi više od 20 godina, a kojeg, pokoj mu duši više nema, ili su to mudrijaši prije njega, ili su to stranke koje su svaka u svom mandatu držale većinski Skupštinu, u konačnici, jesu li to sami građani Zagreba koji su glasali za niškoristi gradonačelnike ili je za sve kriv ovaj zadnji, zeleni momak koji pošumljava tržnice i voza se po Zagrebu biciklom i od kojeg do sad nismo ni slova čuli o donošenju hitnog plana za prometno rasterećenje Zagreba?
Moja sestra svako jutro ustaje u pola šest. Oči su joj pune sna, ali ne ide na posao vlakom, nego autom jer joj mjesečnu kartu za HŽ ne bi pokrio iznos naknade prijevoza kojeg dobiva uz plaću. Da bi stigla iz Gajnica u Vukovarsku na posao i točno na vrijeme kliknula službenu karticu mora krenuti još za mraka. Vozi se tako svaki dan u prosjeku sat i petnaest minuta tamo i isto toliko natrag, strpljivo gmiže u koloni, metar po metar. Kući dođe blijeda i umorna, nervozna i luda, ne miriše na jabuke nego na stres, a kad uđe kroz vrata stana, želja joj je samo jedna, odseliti negdje gdje možda život još stvarno ima okus prirode i (Mileno) naše generacije.
Kaos koji sa svih strana vreba kad krenete put zapadnog dijela grada više nije doskočica, šala i štiklec koji ćete rado prepričati susjdedima kao foru da ste izgubili pola dana u koloni. Prometni horor je svakodnevica u kojoj nikad niste sigurni na kojem dijelu Jankomirskog mosta je nagazna mina u obliku građevinskih radova za saniranje one iste rupe od prošle i pretprošle godine.
Kilometarske kolone u kojima ljudi luduju, psuju, trube, galame, slijevaju se ujutro, popodne, navečer prema kvartovima na zapadu sve su veće, duže, gušće i s više izbezumljenih vozača za volanom koji se pitaju, pa dobro dokle više majku vam...?
Kad da krenemo na posao da bismo stigli? Kad da krenemo s posla da ne dobijemo otkaz jer smo izašli prerano pokušavajući izbjeći gužvu? Kojom obilaznicom ili šumom da se probijemo do tih prokletih Gajnica, Stenjevca, Kustošije ili Malešnice?
Tomaševiću, pa nije valjda rješenje ići biciklom?
Jer ako je, moram vas podsjetiti gradonačelniče da od Gajnica do Črnomerca nema nijedne biciklističke staze.
Nema čak ni nogostupa. Ni tramvaja. Ni bazena.
Možda ih imate vi u centru, ali mi na Zapadu nemamo.
Mi na Zapadu nemamo ništa osim što tu živimo i plaćamo visoki porez.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.