Hoću li ja to moći? Znam li dovoljno? ZNAŠ. MOŽEŠ. SAMO KRENI.

Nekidan sam bila gošća na jednom javnom eventu i nakon službenog dijela potakla sam, kao i uvijek kad god to mogu, gošće iz publike da se predstave, s ciljem da se umreže i ostvare poslovnu ili privatnu suradnju.

I opet, ona uvijek ista priča koja me istovremeno i veseli i rastužuje. Veseli jer otkrijemo riznicu talenata i znanja, a rastužuje jer ih skrivamo i traćimo.

Sve žene toooliko toga znaju, imaju toliko edukacija iza sebe, toliko znanja, toliko vještina, toliko iskustva… da bi se valjda i sam Bog osobno posramio.

Ali … prvo, teško se odlučujemo predstaviti i uopće iskoristiti prilike da kratko, jasno i glasno kažemo tko smo i čime se bavimo.

Zatim, često ni nemamo vizitke. Uvijek su nam ostale u onoj drugoj torbi ili novčaniku koje smo zamijenile baš to jutro.

Zapravo, koliko smo samo prilika da uopće negdje i dođemo propustile jer eto nismo imale s kim ići, frendica nije mogla, a mi nismo imale hrabrosti doći same i upoznati nove ljude.

I što se desi kad se tako predstavimo? Osim što vidimo što sve znamo mi, što sve druge žene i koje je to bogatstvo, vidimo i da nismo same. Da sve prolazimo isto.

Da, sve mi (ponekad) sumnjamo u sebe. Sve mislimo da nismo dovoljno dobre. Sve imamo taj osjećaj koji nam usađuju od rođenja, sustavno. To nešto u zraku što je teško verbalizirati. E da, taj osjećaj manje vrijednosti. Pa se zato stalno nešto nekom dokazujemo, i previše dajemo i dajemo do iznemoglosti drugima da bismo dokazali sebi i drugima tu našu vrijednost.

Sve mi mislimo da nam treba još jedna i još jedna edukacija, još jedna i onda još samo jedna diploma pa ćemo krenuti raditi ono što zaista želimo…

Sve smo nekad imale problema reći svoju cijenu, dići cijenu, naplatiti svoj rad, trud i znanje, sve smo se ponekad bojale da ako sad dignemo cijenu da ćemo izgubiti klijente, ne znajući da ćemo ih samo zamijeniti, kao i podići kvalitetu kupovnog iskustva i da će sve biti u redu.

Zaboravljamo da je dovoljno dobro dovoljno.

Zaboravljamo da perfekcionizam kojim sebe maltretiramo ionako nema smisla jer savršenstvo za kojim mi trčimo niti ne postoji. Zaboravljamo da nam je naš najveći neprijatelj baš taj naš unutarnji kritičar i da smo same sebi često najgora maćeha, umjesto brižna majka.

Savršeni trenuci kao ni savršeni životi ne postoje. Nikad nemamo dovoljno novaca, vremena, ljudi, ideja, kapitala… bilo kojeg resursa. Jedino što uvijek ima smisla je vidjeti što to sada imamo i iz toga izvući maksimum, odnosno kako se kaže iz limuna napraviti limunadu.

I zato prihvati sebe takvu kakva jesi, NESAVRŠENO SAVRŠENA.

Osvijesti što sve znaš i voliš raditi. I IZRAZI SE.

Daruj svijetu svoj talent. Možeš ga upakirati kao proizvod/uslugu i plasirati kroz vlastiti biznis na tržište, možeš imati samo dodatni posao ili hobi ili volontirati, ali molim te samo se IZRAZI.

Nemoj šutiti, nemoj ništa trpiti. Nemoj sebe, svoje snove i istinske želje zapostavljati i stavljati na čekanje.

Nemoj umanjivati svoja brojna znanja, talente i vještine jer ono što je nama SAMO, sitnica.. ma 5 minuta posla.. netko ne zna i nikad neće znati.

To naše samo, taj naš talent je nekom drugom lekcija koju je spreman platiti, ta lekcija baš ona je rješenje njegovog problema, vrijednost koju će itetako biti spreman rado platiti.

A mi se skrivamo.

Nama je neugodno.

Ne želimo biti nametljive, napadno prodavati, ne zanima nas marketing…

Mi očekujemo da nas netko sam otkrije, da nam čita misli…

Mi šutimo i trpimo, izigravamo koja će biti veća žrtva za druge, koja je veća mučenica ta dobiva koju ono nagradu?

10% ljudi radi posao koji voli, a znate to ljudi na samrti žale najviše?

Što nisu radili ono što vole.

Nekidan sam i u grupi Žene i novac podijelila članak o tome kako Njemačka testira uvođenje univerzalnog minimalnog dohotka i pitala članice što bi one radile da tako dobivaju neku sigurnu svotu mjesečno od Države na razini 700-injak eura…

Odgovori su bili naizgled različiti, ali zapravo svodili su se na isto – tada bi „imale sigurnost“, bile bi opuštenije, ne bi brinule oko plaćanja računa i radile bi ono što zaista vole.

A što ako možemo sad odmah, bez bilo kakve promjene vanjskih okolnosti staviti fokus na ono što imamo, osvijestiti da uvijek imamo dovoljno i za sve ono što nam treba (ne nužno što želimo) te da s tim mentalnim sklopom možda možemo sad odmah početi raditi ono što volimo. Novac slijedi vrijednost. A radost i užitak obično donose mir i liječe.

Nije li život zapravo prekratak da ga živimo po tuđim pravilima?

Prekratak da idemo na fakultet koji roditelji žele i očekuju od nas, prekratak da se zaposlimo tamo negdje gdje netko od rodbine misli da je napametnije, itd itd.

Nije li mudrije živjeti po svom?

Ako ništa drugo, da ne budemo dio one statistike koja na samrti žali.

Žali za tim što nam je život proletio bez da smo ga uopće proživjeli onako kako smo zaista htjele…

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva