Hoćeš li mi, molim te, odraditi besplatno? Ne, neću, jer ja nisam Crveni križ

Bez obzira čime se trenutno baviš, smatram da svaki posao treba cijeniti, jer stavlja kruh na stol i plaća račune. Za vrijeme lockdowna, svi smo se uvjerili kako je sve relativno i kako danas jesi, a sutra doslovno - nisi. Jedan dan puniš dvorane, a već drugi voziš dostave. I da se razumijemo, u tome nema ničeg sramotnog. 

Punih deset godina sam radila za druge. Moram priznati da mi je bilo sasvim lijepo, sigurno i ugodno. Imala sam super ekipu, redovnu plaću, posao koji volim, i koji je za mene ovako hiperaktivnu bio dovoljno dinamičan, ali opet negdje po putu su me moji skriveni talenti počeli „svrbjeti“. Kucati na vrata, najprije tiho i pristojno, da bi nakon nekoliko godina počeli lupati šakama i nogama, i to svom snagom. A ja sam ih tek tada konačno odlučila poslušati i otvoriti im širom vrata. No, prije nego što sam odlučila zaplivati kraul u freelance vodama, bogme sam se namučila balansiranjem redovnog posla koji je bio izuzetno zahtjevan i hobija koji su mi uzimali sve više vremena. Dakle, za rez se nisam odlučila samo tako, već sam prvo neko vrijeme pišala krv tako što bi cijeli dan radila u agenciji (plus teren i radni vikendi kada bi bilo potrebno), a tek navečer bi se prepuštala svojim novootkrivenim kreativnim strastima. I paralelno bi bila mrtva umorna. Da ne kažem, iscrpljena do krajnjih granica.

I kada sam se uvjerila da bih svoje hobije konačno mogla pretvoriti u posao, tek tada sam odlučila raditi samo za sebe. I tu sam jednostavno prerezala. Puna strahova, ali spremna na rizike. Puna panike, ali i vjere. Puna tjeskobe, ali i nade. I nisam pogriješila. Od event menadžerice u renomiranoj turističkoj agenciji sam s vremenom postala spisateljica, blogerica, komičarka, imitatorica i voditeljica. I ne, sve ovo nabrojano više nije samo moj hobi, već ozbiljan posao, koji, kako sam navela u prvoj rečenici, mi stavlja kruh na stol i plaća račune.

No, nevjerojatno je koliko u svijetu showbusinessa i medija, neki ljudi i dalje imaju ideju kako je sve ovo što radim samo dobra zafrkancija, a pogotovo ne razumiju koliko je zapravo humor ozbiljan posao. Najdraži su mi komentari „Pa šta se imaš spremat za stand-up, pa ti to sigurno sve iz glave ispaljuješ“ ili“ Za dva sata voditeljstva, toliko naplaćuješ? Pa to je samo dva sata posla!!! i apsolutni favorit: “Pa to bi svaka budala mogla odraditi!“.

Ovdje ću stati, jer mi se već opasno počela dizati dijafragma od nervoze pa se bojim da blog ne ode u sasvim drugom smjeru. Napisati ću samo sljedeće: Iza svakog ovog bloga stoje sati i sati kopanja, razmišljanja, promišljanja, tipkanja i brisanja, uz junačko nošenje s komentarima nadobudnih hejtera koji, naravno, imaju pravo na svoje mišljenje.  

Iza svakog stand-up comedy teksta stoje tjedni i tjedni promatranja ljudi, praćenja  aktualnosti i situacija, pomnog razmišljanja, promišljanja, zapisivanja, skraćivanja, plakanja, smijanja, vježbanja i ogromne vjerojatnosti javnog sramoćenja, jer svi dobro znamo -ako na nastupu ne dobiješ smijeh, džaba ti je sve.

Iza svake imitacije stoje mjeseci i mjeseci promatranja, istraživanja, pisanja, vježbanja, glume, imitiranja, financijskog investiranja, kako bi lik kojeg skidaš bio što autentičniji, jer ako nije - mala, džaba ti je sve.

Iza četiri objavljene knjige stoje godine i godine grijanja stolice, krivljenja kičme, griženja noktiju, čupanja kose, pisanja, brisanja, histerije, kreativne blokade, bacanja u koš, dogovaranja izdavača i promoviranja knjiga po Lijepoj Našoj, jer ako se sam oko knjige ne potrudiš, teško da će biti rasprodana.

To što na van voditeljstvo emisije izgleda kao „samo“ pola sata posla, vjeruj mi, iza toga stoji daleko puno više pripreme koja iziskuje trud, napor, stres i najvažnije - vrijeme. To je kao santa leda u psihologiji koja nam prikazuje sam vrh ledenjaka koji označava svjesno, dok se ispod vode kriju kilometri i kilometri podsvjesnog. E to ispod vode, to je moj posao.

Stoga na pitanje: Hoćeš li mi, molim te, samo ovo odraditi besplatno? 

Ja decidirano i pomalo bezobrazno kažem: „Ne, neću, jer nisam Crveni križ“. 

Tvoje samo nikada neće biti moje „samo“. Ja živim od svega ovoga. Plaćam režije, kredite, dugove, odjeću, obuću i hranu. I upravo zbog svega ovoga, ja uistinu nemam jednog jedinog opravdanog razloga zašto bi ti išta trebala odraditi besplatno. Dodatno, smatram da baš bilo tko i ne može raditi javne nastupe, jer je svima dobro poznata činjenica kako je strah od javnog govora među najčešćima i najgorima. 

Jedina situacija kada hoću raditi, bez da to i naplatim, je kada je priča H U M A N I T A R N A. I to me niti ne moraš pitati dva puta. Kada iza mog angažmana stoji viši i plemeniti cilj, s kojim nekome mogu pomoći, na mene možeš uvijek računati. Za sve ostalo, molim te, žicaj od nekog drugog. Zašto? Zato jer cijenim:

- svoje ruke, koje satima tipkaju za računalom

- svoje oči, čija dioptrija s godinama odlazi u beskonačnost

- svoja leđa, koja od pustog sjedenja bole da to nisu istine

- svoj mozak, koji smišlja priče, kojima se ni u najluđim snovima ne bi nadala

- svoj trud, koji će riješiti ama baš svaki izazov

- svoj inat, koji ne da gušta da ikada pokleknem i odustanem

- svoje vrijeme, jer znam da je nepovratno

A ti? Pristaješ li na poslove ispod svoje cijene? Odobravaš li crkavicu? Radiš li besplatno, a nisi volonter? Izigravaš Caritas, a neplaćeni računi ti stoje na stolu? 

Koliko cijeniš sebe, toliko će te cijeniti i drugi. Zapamti ovo. Dok god ne osvijestiš i ne iskomuniciraš koliko vrijediš, drugi će te iskorištavati, podcjenjivati i gaziti.

No, dobra vijest je da je sve u tvojim rukama. Nitko drugi se neće izboriti za tebe. Zato jer druge nije niti briga, imaju oni svojih križeva. Stoga, sljedeći put kad te pitaju za cijenu, molim te, prvo zastani. Osvijesti svoju vrijednost i dobro razmisli. I onda, bez imalo srama, izgovori cifru iza koje ponosno stojiš. 

Vjeruj mi, iznenadit ćeš se kada konačno shvatiš da svoj rad možeš itekako dobro i naplatiti.