Hoće li nam barba Kovidić ukrasti Božić?

Prije neki dan sam, prije nego što je stožer donio odluku o novom lock downu, bacila đir po centru. Sredila se, lijepo našminkala, uredno počešljala, u nadi da ću, kako to već bude, sresti neke drage ljude. Volim tako prošetati po gradu, bez plana i programa, napričati se do mile volje i usput saznati sve i svašta. A obično tako i dogovorim više poslova nego da sjedim doma za laptopom.

I bacim ja tako svoj omiljeni catwalk po Ilici. Zaustavim prvog frenda, nema puse, nego zna se, po novom - šaka o šaku. Frend se inače bavi ugostiteljstvom pa ga odmah zaskočim sa upadicom: „Ej, što je ove godine s adventom i kućicama?“ ispalim nadobudno misleći, ZNA SE, na kobase, a ne na suvenire. Zauzvrat dobijem zbunjeni odgovor, u naj skraćenoj varijanti: „Ništa se još konkretno ne zna.“

Hodam dalje, sretnem drugog frenda, poznatog DJ-a, i upitam njega jednako nadobudno: „Hoće li ove godine biti koja partijana, barem na otvorenom? On me blijedo pogleda, kao da sam upravo torpedirana iz 65. galaksije i imam rastući fikus iz trećeg oka, tako da je svaki komentar bio suvišan. Al' jasna vam je poanta.

I onda konačno zastanem. Pogledam malo bolje oko sebe. Ljudi pogubljeno bulje u prazno ili nosom paraju mobitele. Nema kontakta očima, a kamoli rukama. Samo hodajuće maske na urednim razmacima. I s uplašenim očima. Bježimo jedni od drugih. Udaljavamo se. Upadamo u neki svoj mikrosvijet, u kojem više nema mjesta, a još manje vremena za drage ljude. Za druženje. Za smijanje. Za život.

I tada mi sine: svijet se promijenio. Otišao u vražju mater. Povratno ili nepovratno? Para siempre? Nemam blage veze. 

Jesam li samo ja djetinje naivna? Ona koja vjeruje da će ipak sve biti u redu i da ćemo se mi Hrvati, na svoj poznati način, već nekako snaći samo da malkice osjetimo onu čaroliju Adventa (mila majko, što sam danas romantična).  Ali samo da je ima… hoću tu čaroliju, treba mi, vrišti iz mene dok gledam u još jedno zabrinuto lice, zakamuflirano crnom maskom.

I onda konačno nazovem prijateljicu. I dobijem odgovor koji mi je tako očajnički trebao: „Šta nas briga, mi ćemo svaka pjenušac pod mišku i lijepo na klupicu… ima da  slavimo Advent u svom stilu“. I u tom trenutku nastanu Klupaće – skupina žena koja je spremno odlučila ispoštovati adventski PPPPP zakonik: Pijemo Pjenušac Popodne Poslije Posla. Makar na spomenutoj klupici. I s propisanim razmakom.

I ja napokon dođem k sebi. Smirim se. Sretna što ima načina i zahvalna što sam okružena pravim (čitaj: jednako ludim) ženama. Možda jesmo lude, ali nismo depresivne. Ne očajavamo, već rješenje tražimo. Ne gubimo nadu. I svakako - ne damo na sebe.

Inače, ne razumijem ljude koji ne vole Advent. Razumijem da ti smeta gužva, ali brate, gdje ti je životna radost? Gužva je sastavni dio priče. Prihvati to. To je isto kao da ideš na koncert pa očekuješ tri čovjeka? Ako ti živost smeta, ti lijepo ostani doma. A sad ćeš i morati kad je i službeno otkazan.

Onda kad mi još krenu komentari o smrdljivim kobasama. Kobasa je sveta riječ, i molim da se prema njoj odnosiš s poštovanjem. I neka ovo, odmah iz istih stopa, uđe u zapisnik. A kuhano vino, tek? Osim što grije tijelo, grije i srce. Otvara dušu. Tako da si odmah , htio ti to ili ne, sretnija osoba.

Zato ne dopusti da je virus zavede. Da ti pomuti zdrav razum. Ubije životno veselje.

Okiti bor. Štoviše, okiti cijelu kuću, ma ima da svijetli kao u Betlehemu. Ja sam svoj stan ukrasila još 16. studenog i moram priznat da bliješteće lampice na mene djeluju poprilično hipnotizirajuće, ali i umirujuće tako da po kući od sreće mašem repićem. Sve to u crvenom džemperu sa svjetlećim sobom. Znam, znam… nisam normalna.

Napravi doma Advent. Skuhaj vino. Nagni babinu rakijicu. Ili njih šest. Zamuti fritule. Skuhaj kobasu. Počasti se i osvijesti - nisi debela, ti si carica!

Daruj. Znam, ove godine baš i nemaš para. Umjesto da potrošiš 500, potroši 50 ili 0 kn. Je l' baš moraš kupit onog orašara? Ne moraš. Jednako kao što ne moraš pogledati predstavu samo zato jer je popularna. Napiši neku lijepu poruku. Da, rukom. Ili prišapni dragoj osobi na uho: volim te. Ili još bolje: skuhala sam ti sarmu. Meni osobno, ovo zadnje bi bio najljepši božićni poklon. Jer zna se, nema te divotice do upravo mirisne sarmice.

Ne dopusti da ti barba Kovidić ukrade ovaj Božić. Lupi ga nogom u dupe. Pošalji ga u ono mjesto. Pokaži mu srednji prst. Izbelji mu se. Narugaj. U svakom slučaju, ne daj da te zezne.

Znam i svjesna sam. Situacija nije ista kao i lani. Nisam glupa. Možda malkice naivna. Ali upravo ta naivnost me drži budnom. Ponekad slijepom i nerealnom, ali zato beskrajno optimističnom. I za sada, na virus negativnom.

Neće više ništa biti isto kao prije. Ali, bit će dobro. Bit će, mamicu mu.

Bit će veselja u srcu, mira u duši i nade u bolje sutra.

To mi nikada nitko neće oduzeti. Može samo probati. A ja ću uzvratiti otvorenim srcem i širokim osmijehom. I dobro poznatim dalmatinskim dišpetom. 

Božić je u srcima - odzvanja mi u glavi. Tko zna… možda će upravo ovaj, unatoč svim zabranama, biti daleko najljepši.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva