Miss7 Blog 06. siječnja 2021.

Help-shaming: Ako ste objavili sliku dok pomažete, vaša pomoć je bezvrijedna?

Karmen Božić.

Znate onaj osjećaj kad ste se poklali s bratom ili dečkom ili kolegom na poslu, pa ne znate kako da im se obratite prvi put kad ponovno započinjete komunikaciju? E, to je osjećaj koji trenutno imam.

Ne znam kako da krenem, a da bude dobro.

Srdačan pozdrav? Zvuči pretjerano veselo.

Sretna nova godina? Ta šalica kave se već ohladila, a pitanje je bi li bila dobra i u trenutku kad je još bila vruća.

Dobar dan svima? Zvuči malo nakaradno u ove dane kad se s nostalgijom prisjećamo buđenja uz zvuk budilice… barem mi koji se ovih dana i dalje svako malo budimo uz potrese.

Poštovani…?

Ne znam, možda da se samo dogovorimo da nema početka i da ćemo samo krenut - točno onako kako kreneš pričat s dečkom nakon svađe.

Doduše, nismo se vi i ja posvađali, ali imam osjećaj da se život ovih dana posvađao sa svima nama.

Uglavnom, poštovani, dobar dan, srdačan pozdrav i sretna nova godina - vjerojatno prva godina ikad u kojoj gotovo nitko neće prvih par tjedana automatizmom pisat da je 2020. Ne znam za vas, ali ja vjerujem da mi prsti ne bi dopustili da se makar i zabunom vratim u godinu koja nam je svima testirala granice.

I prije nego što se netko “sjeti” - svjesna sam da sam imala luksuz da sam u testu granica dobila lakšu grupu.

Neki će se možda sjetit i ideje da se ne smijem žalit, što je dijelom sigurno istina - i dalje radim ono što sam radila prije pandemije, potresi su me “samo” prestrašili i narušili mi komociju na zanemariv način u usporedbi s onim što su napravili drugima… šuti i ne žali se.

I točno tako i radim - šutim, ne žalim se i pronalazim razloge za zahvalnost u stvarima koje sam prije smatrala toliko uobičajenima da im se ne mora pridavati posebna pažnja.

Tek mi tu i tamo kroz glavu prođe misao da mi je ovih dana teško, ali svaku takvu ideju odmah “bacim u smeće” i obuzme me osjećaj krivnje.

Krivnja jer si ponekad dopustim pitanje “dokle više” kad me usred noći probudi potres. I nije da nemam pravo na to pitanje - svi na njega imamo pravo - ali uz njega uvijek dolazi sram jer se bunim što mi potresi samo povremeno narušavaju san u krevetu koji i dalje imam, u zgradi koju i dalje imam.

Krivnja me obuzme i svaki put kad se prije spavanja sjetim koliko sam zahvalna na činjenici da i dalje spavam na svom jastuku.

Teško je objasniti taj tijek misli ako se niste s njime susreli, ali vjerujem da sigurno jeste - moja krivnja se javlja kao kompulzivni autocorrect i najčešće ima glas kisele gospođe s Facebooka:

Strah me potresa (šta TEBE ima bit strah potresa, pogledaj kako je drugima?!)

Hvala Bogu da i dalje imam svoj krevet i krov nad glavom (kako te nije sram osjećat sreću kad su drugi izgubili sve što su imali?!)

I tako ukrug - zahvalnost, pa krivnja i sram zbog zahvalnosti.

Svađamo se ja i gospođa s Facebooka u mojoj glavi (kaže se gospođa s Facebooka i ja) - gospođa koja na svako moje “bit će ok” istrese lonac krivnje ili srama, kako joj već paše u kojoj situaciji.

(Pozdrav svima koji su umjesto srama pročitali sarma).

Lady Guilt, btw, nije nova pojava u mom životu - družimo se svaki dan već godinama, samo je ovih dana ekstra aktivna (i ekstra okrutna, što moram stavit u zagradu jer se osjećam krivo što uopće koristim riječ “okrutno” da opišem misli u vrijeme kad se život okrutno i nezamislivo poigrao s nečijom stvarnosti).

“E Andrea, di idemo s ovim?” - još jedna Lady koja mi živi u glavi, Lady “get to the fucking point.”

Poanta je da se neki od vas ovih dana možda prvi put susreću sa svojom Lady Guilt u njenom punom, okrutnom sjaju, pa bih samo podijelila neke stvari koje sam naučila u dugogodišnjem ratu s mojom - sasvim je ok reć da vam je teško, bez da odmah osjećate krivnju jer znate da je drugima puno teže.

Sasvim je ok prigovarat zbog potresa, čak i ako vam Lady Guilt šapće da vas može bit sram što se uopće usuđujete žalit.

Sasvim je ok i osjećat olakšanje i zahvalnost na svemu što imate - to ne umanjuje mogućnost da suosjećate s drugima koji nisu imali toliko sreće.

Naravno, nadam se da ste u klubu sretnika koji će reć da su ovo logične pizdarije koje nema ni potrebe naglašavat, ali ako gledam po sebi - a svi svijet gledamo po sebi - onda računam da ima ljudi koje stalno treba podsjećat na ove “logične pizdarije.”

Pogotovo ovih dana kad je Lady Guilt u punom cvatu - i bit će još neko vrijeme.

Ne samo kad je u pitanju “šta se TI žališ, pogledaj kako je drugima” - to je samo mali, gotovo zanemarivi dio.

Neću vas pitat jeste li pratili društvene mreže ovih dana jer naravno da jeste.

Vjerujem da se ovih dana svi pitamo kako je moguće da Hrvatska već nije najbogatija, ili barem najuređenija zemlja na svijetu - to što Hrvati mogu napravit u dan i pol je vrijedno divljenja i straha. To što se Bandići ovog svijeta i dalje ne boje takvog naroda je vrijedno promatranja.

Ali to koliko smo ponekad najbolji na svijetu nije nešto što vam ja moram (niti zaslužujem, kaže Lady Guilt) pričat - em zato što to sve već znamo, em zato što to što znamo ne stane u jedan običan tekst.

Ono što stane u tekst je koliko smo ponekad najgori - ne nužno namjerno.

Kad su 2014. poplave gutale Gunju, u firmi u kojoj sam radila smo napravili dvije super stvari - prvo smo skupili novac i uplatili ga, a onda smo složili pakete osnovnih higijenskih potrepština i poslali ih na adresu koju smo dobili od grupe Žena ženi.

Par dana kasnije, ja sam samoinicijativno napravila i treću “super” stvar - napisala sam “pametan” status o ljudima koji su na terenu i slikaju se kako pomažu.

Ne sjećam se kako je točno glasio, ali bilo je sasvim jasno da sam, kao prava kisela gospođa na Facebooku, umanjila njihov doprinos - jeste došli pomagat ili ste se došli slikat?

“Naslikavat se”, kako ovih dana na Facebooku hračkaju moje bivše kisele kolegice.

Srećom, na terenu u Gunji je bio i moj prijatelj koji me zaustavio u mojoj samodopadnoj procjeni da je njegova pomoć manje vrijedna i začepio mi usta najlogičnijom idejom na svijetu - ti si, dakle, “bolja” jer tipkaš od doma, a mi koji smo tamo zapravo nismo napravili ništa jer si nas vidjela na Facebooku?

Nije bio ovako fin, ali nije ni da sam zaslužila finoću - ja, pametna, iz svoje fotelje, s idejom da je nečiji doprinos manje vrijedan ako ga se taj netko usudio objavit.

Nije to moja originalna ideja, pokupila sam ju s Facebooka i prigrlila kao točnu - ako pomažeš i doniraš, ili šuti dok to radiš, ili bolje nemoj radit ništa.

Danas se ta ista ideja dijeli Instagramom kao najveća životna mudrost.

 | Autor:

I iako nije sasvim netočna, iako je namjera iza nje vjerojatno dobra, ovo je jedna od najzloupotrebljavanijih ideja koje postoje na internetu.

Prvo, jer je idealna da ju kisela gospođa Božica pogrešno interpretira i zaključi da je namjera svakog tko je objavio da pomaže isključivo egoistične prirode. Ime Božica nije slučajno, posudila sam ga iz komentara ispod članka o  Renati Sopek koja je provela vikend pomažući na terenu. I uslikala se s ekipom Crvenog križa, što je u intelektualno siromašnom svijetu gospođe Božice automatska diskvalifikacija.

Drugo, jer Božice ovog svijeta ovu ilustraciju koriste kao argument u dokazivanju da je nečija pomoć manje vrijedna. “Nije došla pomoć, došla se naslikavat.” Tako je, Renata Sopek i volonteri Crvenog križa su se uredili, sedam sati pozirali dok je netko u tehnici ulje na platnu slikao njihovu prisutnost, nakon čega su odlepršali kućama pjevajući Macarenu, a sve zato da bi zavarali gospođu Božicu koja, na njihovu nemilu nesreću, “nije od jučer” pa zna točno što rade ti koji se slikaju na mjestu na kojem “pomažu.” Sram me da sam nekad bila u klubu glupih Božica, ovaj put bez da mi Lady Guilt to mora šapnut.

I treće - za slučaj da ste zapamtili da nabrajamo razloge zašto je ova ilustracija neoptimalna - jer otvara prostor za nadmetanje u kategoriji tko je bolje i točnije pomogao.

Lady Guilt cvjeta, ovaj put u kategoriji help-shaming.

Help-shaming je ovih dana omiljeni internet sport u kojem osoba koja pomaže nikad ne može pobijedit - pobjednik je uvijek Božica, predsjednica konzorcija za procjenu točnosti pomaganja.

Ella Dvornik stoji u redu za davanje krvi SEDAM SATI i usput svako malo dijeli korisne informacije za ljude koji namjeravaju dolaziti - ŠTA SE DOŠLA NASLIKAVAT?

Da nije objavila ništa, Božica bi ju napala jer šuti kad je važno.

Ne cilja Božica samo na javne osobe, imamo i priču o čovjeku koji ovih dana u oglasniku prodaje mobilnu kućicu za 38000 eura… kako ga nije sram prodavat, ZAŠTO JU NE DONIRA???

Zamislite te mozgove koji napadaju čovjeka jer se usuđuje prodavat nešto svoje - što mislite, da itko od tih ljudi sutra osvoji 38000 eura, koliko bi poslali u Petrinju, Glinu ili bilo koje selo u okolici? Tako je, vjerojatno ni jednu jedinu cigaretu.

U malenom kraljevstvu help-shaminga, rijetko je koji oblik pomoći dovoljno dobar da dobije žig odobravanja od gospođe Božice.

Ako odeš na teren i usudiš se uslikat, pogotovo ako si javna osoba - ne valja, sve radiš zbog slike.

Ako ne odeš na teren, ali djeluješ na neki drugi način - zašto nisi tamo?

Ako pomažeš u tišini i/ili usput “samo” dijeliš važne informacije - zašto ne radiš ništa?

Evo vam i primjer iz mog inboksa.

 | Autor:

Moj osobni odabir je, kao i uvijek, bio da detalje o materijalnim i financijskim donacijama zadržim za sebe - dijelom jer mi tako paše, dijelom jer nemam energije za Božice koje bi me u suprotnom optuživale da se naslikavam kako pomažem.

Ali to je moj osobni odabir - znači li to da sam “bolje” i “točnije” pomogla od nekoga tko se uslikao s punim gepekom stvari koje je vozio za Glinu?

Znači li da sam lošije pomogla jer sam “samo” uplatila novac i donirala nužne stvari, a nisam bila tamo?

Je li doprinos mog prijatelja Jurice - koji već tjedan dana svaki dan odlazi na teren i pomaže ljudima - manji zato što tu i tamo objavi sliku s terena?

Ako pitate samoniklo Facebook Ministarstvo za procjenu kvalitete humanosti - da.

Ako pitate bilo koju normalnu osobu - naravno da ne.

Naravno da među onima koji se slikaju dok pomažu ima onih koji to rade iz sebičnih razloga, ali vjerujem da su to zanemarivi postotci - Božica želi da vjerujemo da je to pravilo.

“Ako pomažeš, ili pomaži u tišini, ili nemoj uopće.”

Zvuči točno, dok ne shvatiš da samo zvuči glupo.

Zašto se netko ne bi uslikao dok pomaže? Zašto je to tolika “sramota”? Zašto je lakše pretpostavit da se netko pojavio samo zato da bi se uslikao, umjesto da je prva pretpostavka da se uslikao usput?

U današnje vrijeme, kad ljudi na Facebook stavljaju apsolutno svaki detalj svog života, kad znam svaku seriju koju Božica gleda, svaku knjigu koju čita, svake klompe koje pokušava osvojit, sve nijanse anusa njene mačke (znate ono kad ljudi iz nezgodnog kuta uslikaju mačku), svaku sarmu, svaku šalicu kave, svaki Biograd na moru i svaki kviz “koja si životinja bila u prošlom životu”… u vrijeme kad se ljudi “pohvale” slikom s naplatnih kućica kad putuju na more i kad više nije prirodno na plaži pojest paštetu s paradajzom bez da to dokumentiraš, je li se stvarno toliko ružno i  neprimjereno pohvalit činjenicom da radiš nešto dobro?

Pod uvjetom da na to uopće gledate kao da se netko hvali - meni Jurica koji sređuje prikolice u Glini ne djeluje kao hvalisavac, nego kao motivator.

Djeluje mi kao dobar čovjek koji drugima pokazuje jednu od opcija za sudjelovanje.

Djeluje mi kao uzor.

Netko tko će možda ohrabrit mnoge druge ljude koji misle da su premali i prebeznačajni da bi se njihova pomoć računala kao nešto veliko.

Da potakne samo jednu osobu da se uključi, već je napravio čudo… na koje Božica nikad neće lupit štambilj odobravanja jer se “naslikavao.”

Srećom, Božicin (Božičin?) štambilj je sasvim nepotreban i srećom, kad su u pitanju “mali” ljudi koji pomažu, ne postoji pogrešan način.

(Slanje ljetne odjeće i pokvarene hrane ćemo stavit u kategoriju dobronamjerne greške uzrokovane brzopletosti, može?)

Kao bivša Božica, ne mislim da su sve sadašnje Božice zle, otrovne osobe koje nisu mrdnule prstom - vjerujem da većini samo treba objasnit da to što netko pomaže drugačije od njih ne znači da pomaže pogrešno.

To što se netko uslikao dok pomaže ne znači da mu je to prvi i jedini cilj; to što se netko nije uslikao ne znači da nije napravio ništa.

Pljuvanje po ljudima koji pomažu drugačije od vas ne pomaže nikome i nije fer - jednako kao što nije fer pretpostaviti da svaka kisela Božica “samo sjedi doma i pljuje po drugima” i da nije napravila baš ništa.

Pustite ljude da pomažu kako mogu, kad mogu i koliko mogu - svatko u skladu sa svojim materijalnim, fizičkim i moralnim mogućnostima.

Help-shaming je, ako mu je igdje mjesto, pametnije uputit na više instance - traženje zlobe u iskrenim namjerama malih ljudi je samo tužno, kao i ideja da je netko krivo pomogao jer se usput uslikao dok to radi.

Sram me da sam ikad mislila da su ljudi koji to rade zli, beskorisni egomanijaci koji pomažu na pogrešan način - jedino pogrešno će biti ako za mjesec, dva, tri, kad nas život počne mamit uobičajenom svakodnevicom, smetnemo s uma da na pola sata vožnje od Spomenika domovini postoje ljudi koji u vlastitoj domovini nemaju krov nad glavom.

Tad će i dalje bit potrebna pomoć, tad će pogotovo bit potrebno podsjećat ljude upravo “naslikavanjem.”

I tad će Lady Guilt predvođena Božicom i Ministarstvom za procjenu točnosti pomaganja cvjetat s idejama o help-shamingu, ali nadam se da ćemo ju svi brzopotezno ušutkat - baš kao što je jednom davno mene ušutkao čovjek s terena kad sam se usudila pomislit da je njegova pomoć manje važna jer se uslikao.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7 dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7 te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • amon

    Nije bezvrijedna, ali nakon samo-slikanja više nije vrijedna spominjanja.