Miss7 Blog 26. srpnja 2021.

Godine idu, najstarija kćer postala je punoljetna - što god da joj život donosi – mi smo ovdje

Privatni album/Olja Runjić.

Najstarija kćer napunila je nedavno osamnaest godina. Postala je punoljetna i time službeno preuzela odgovornost za sve svoje postupke. 
Daleko je to od realnosti jer još uvijek ide u srednju školu, a vrlo vjerojatno će i na fakultet za godinu dana. Pod našim je krovom i za nju još odgovaramo mi bez obzira na godine.
Još uvijek se ne mogu načuditi kako je vrijeme prošlo tako brzo jer sjećanja iz rađaonice i lavina emocija koja je uslijedila zajedno s njezinim rođenjem još uvijek su svježi. Kao da je bilo jučer, a nije. 
Prošlo je osamnaest godina. U trenutku, preko noći. 
Ne mogu to ignorirati jer kumovi, prijatelji i obitelj došli su kako bi svi zajedno proslavili njezin rođendan. Okupili smo se, bilo je klope, cuge, kolača… I dvije torte. 
Bilo nam je baš lijepo. Rođendanski, kako i priliči. 

Neće se s ovim prebacivanjem datuma na kalendaru nešto značajno i drastično promijeniti. Pogotovo ne preko noći, ali godine polako idu. Vrijeme doslovno leti, a djeca odrastaju bez obzira na to kako mi to roditelji doživljavamo. 
Ulovim sam sebe kako ponekad razmišljam što je očekuje. Što joj život donosi?
Traženje violine kad je upisala glazbenu, sati i sati čekanja dok je bila na zboru. Na stotine prevezenih kilometara na trening i s treninga. Vožnja u izlazak te odlazak u sitnim noćnim satima po nju, zubari, pubertetske mušice, sve nesuglasice i svađe, smijeh i veseli trenuci, ortodonti... 
Sve je to iza nas. Punoljetna je. Položila je i vozački i više je neću trebati voziti ja. 
Koliko god da su mi te vožnje u kasnijim večernjim satima nakon napornog radnog dana ponekad teško padale, imam osjećaj da će mi vrlo brzo nedostajati. 
Vozila me neki dan i moram priznati kako je osjećaj sjedenja na suvozačkom mjestu dok te vozi vlastito dijete zaista čudan, ali tako to ide. Punoljetna je. 
Oslobodila me obveze da je vozim. Obveza manje, ali jedna velika briga više. Ne spavamo mirno dok ne čujemo malo prejaki gas prilikom ulaska u dvorište – znak da je stigla. 

Znam da roditeljska briga ne prestaje kad dijete napuni osamnaest. To je naša doživotna uloga, ali kad ti vlastito dijete postane punoljetno stvari se ipak malo promijene. Drugačije je. 
I oni sami, svjesni novog trenutka žele neke stvari napraviti na svoj način. Misle da mogu o nekim stvarima odlučivati sami. 
Da – karte se jesu izmiješale i ponovno podijelile, ali većina aduta je i dalje u našim, roditeljskim rukama. 
Nastoje oni, opijeni punoljetnošću uzeti stvar u svoje ruke i donositi odluke, ali ne funkcioniraju stvari tako jednostavno. Nije sve uvijek crno ili bijelo. I ne mogu o svemu odlučivati samo i isključivo oni sami. 
Možda sam malo tradicionalan po tom pitanju, ali djelomično se slažem s onom kako „dok si pod mojim krovom, poštovati ćeš moja pravila“.
Koliko god mi je ta rečenica davnih dana ponekad išla na živce kad su je izgovarali moji roditelji, ali bilo je tako. 

Nisam imao izbora i tada sam se morao složiti s tom izjavom, a slažem se i sada. 
Drugačije jednostavno ne ide. Pogotovo ako se sve stavi u kontekst da živimo svi pod istim krovom. Ne može se svatko ponašati onako kako hoće. To tako ne ide. 
Ne mislim da tek punoljetna djeca moraju oko svake stvari čekati roditeljsko odobrenje. 
Ni slučajno.
Prvi sam koji će na bilo koji način potaknuti samosvjesnost, individualnost i samostalnost vlastitog djeteta, ali neke granice moraju postojati. 
Mi smo tu da damo i pružimo apsolutnu podršku u bilo kojem obliku i da ih usmjerimo na pravi put u slučaju da naši klinci malo s tog pravog puta – skrenu. 
U našoj kući jako dobro se zna što se tolerira, a što ne. Što je prihvatljivo, a što nije prihvatljivo ponašanje. Pokušavamo prenijeti na vlastite klince sva ona načela za koja mislimo da su ok jer i sami se tako ponašamo. Pristojnost prije svega, uvažavanje jedni drugih, empatija, poštivanje tuđeg mišljenja… i svih onih elementarnih ljudskih vrijednosti koje svijet u kojem živimo čini mnogo ljepšim i ugodnijim mjestom.

Punoljetnost ne amnestira od tih nekih stvari na kojima inzistiramo kod vlastite djece. U konačnici želiš kao roditelj imati osjećaj da si dao sve od sebe na tom njihovom putu od djeteta do odrasle osobe. I želiš biti ponosan spoznajom da si napravio dobar posao. Da će biti definirani kao osobe i ljudi prije svega. Ljudi s velikim LJ. 
U tom slučaju trebalo bi im biti barem djelomično lakše jer svašta ih čeka. Bez obzira što su postali punoljetni nisu još imali priliku osjetiti život. 
Život koji ih neće previše maziti. 
Uz sve lijepe stvari koje donosi, bit će tu i onih malo manje lijepih stvari. Razočaranja u sustav i ljude, izgubljena prijateljstva, slomljena srce, učenje lekcija na vlastitim greškama...
Moraju proći isti onaj put koji prolazimo i svi mi. 
Ne mogu, a i ne moraju čitavo vrijeme biti pod staklenim zvonom. 
Bez obzira na to što smo mi odrasli tu gdje jesmo, nekako drugačije doživljavamo činjenicu da istu stvar moraju prolaziti i naša vlastita djeca.
Strepimo, brinemo (ponekad i previše), preispitujemo…, ali drugačije ne može jer roditelji smo i sve to ide roditeljski staž. 

Vlastitoj djeci želimo samo dobro i sve najbolje u životu i taj stav je jedini ispravan. Bilo što drugačije ne bi bilo u redu. Kako će sve na koncu ispasti ovisi o njima. 
Što su stariji – sve više o njima, a sve manje o nama. 
Budući da je najstarija tek zakoračila u svijet odraslih, pitam se i razmišljam o tome što je sve čeka. Hoće li završiti fakultet, što će raditi u životu? Hoće li živjeti negdje u našoj blizini ili će kao neki, svoj životni put nastaviti preko granice. 
Hoće li naći srodnu dušu, voljeti i biti voljena?
Hoće li biti ispunjena i sretna ili će pognuti leđa pod teretom teških životnih situacija?
Hoće li imati svoje klince i danas/sutra i razmišljati o njihovoj budućnosti ovako kako mi razmišljamo danas o njezinoj ?
Gomila pitanja vrti mi se istovremeno po glavi, a odgovora nema. Oni će tek uslijediti. 
Kako bude, bit će. 
Želim joj prije svega da je svoja, skromna i sretna na svim životnim poljima. 
Da bude zadovoljna i uživa u životu, a ako ponekad bude i teško, a bit će – mi roditelji smo tu. Kao što smo bili do sada, bit ćemo i u svakoj novoj godini koja je tek pred njom. 
Pa nek' je sto puta punoljetna.  

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0