Gnjilo moje: Srednjim prstom protiv osrednjih? Šteta manikure

Jedna molba za početak - apel, vapaj, kako god vam već odgovara - molim vas, please, bitte, por favor, s’il vous plait, PRESTANITE se kolektivno derat na Miroslava Škoru i pokazivat mu srednji prst.

VI ćete bit krivi ako pobjegne u Ameriku.

Plus, nije fer prema Borisu Rogoznici da se sad odjednom svi bavite nekim drugim.

Posložite si prioritete.

(Ovo sam, doduše, pisala u ponedjeljak, kad je Covid Đoković tek bio u povojima - čestitke tenisu na najvećem hrvatskom asu do sad).

Eto sad kad smo to riješili, mogu vas službeno pozdravit.

Srdačan pozdrav svima, nadam se da ste dobro i da nemate temperaturu.

Ako imate, obavezno pronađite 15 random ljudi i poližite zajedničku žlicu kao oni dražesni pupoljci puležanski, tako da se što prije otkaže koncert Vesne Pisarović u Splitu na koji OPET očito ne idem.

Znam da “ne idem na Vesnu Pisarović već drugi put u par mjeseci” nije veliki problem zbog kojeg se čovjek treba nasilno žalit, ali konzultirala sam se s obitelji i mama mi je rekla da smijem.

Grašo je dan poslije, dan iza toga idem na najljepšu pizzu u Splitu, molim vas držite distancu, još ima šanse da ne otkažu sve.

(Nema, jer ljudi ne znaju prestat kihat jedni po drugima, plus Andrej Plenković).

U konzultacijama sa samom sobom, danas sam vam pripremila tri kratke priče.

Krenimo s najkraćom.

Glazbena karijera Josipa Katalenića.

Next.

Znam da je loša fora, izvinite, meteoropat sam, nije mi dobro od početka lipnja.

Uglavnom, tri priče.

Prva je o tome kako sam slučajno postala viralna u Bosni i Hercegovini.

Krenimo.

PRIČA PRVA: The one about viličar

Bila je 2018. godina kad sam sasvim neplanirano zaplivala u mokrim snovima Hane Hadžiavdagić. Otišla sam u posjet svojim prijateljima u Rijeku, a jedan od njih - Žarko - me odveo u svoju firmu i pokazao mi viličar. Znam da vjerojatno negdje u Rumunjskoj postoji pornić s istim ovakvim početkom, no such luck ovaj put. Uglavnom, sjela sam na viličar, provozala ga (jako loše) i objavila
video na Facebooku. Glup video, bezvezan; ja i viličar - i Žarko u pozadini. Dosadan, nekvalitetan filmić, čudi me da HRT već nije zvao za prava. (Mene zbog ovakvih stvari nikad neće zvat u plesni ili pjevački show tamo, a sigurno bi mi bilo lijepo). Sat vremena nakon objave, video je imao oko 5 tisuća pregleda, što je sasvim ok cifra za video na kojem nije beba ili mačka ili mačja beba. Tri sata kasnije, imao je preko sto tisuća, što se može svrstat pod nepotrebni eksponencijalni rast, slično kao i teniski turnir. Danas ima preko petsto tisuća, dakle preko pola milijuna pregleda. Ja i viličar - i Žarko u pozadini. Pecto iljada. Ja. I viličar. I Žarko u pozadini. Kako i zašto? Zašto i kako? Kašto i zako? Zbog Hasana. Dogodilo se, naime, sasvim neočekivano, da je moj video zapeo za oko gospodinu po imenu Hasan. Nakon što ga je pogledao, odlučio se jako, jako, jako naljutit što sam sjela na viličar - što 9 od 10 psihologa ocijenjuje najboljim načinom trošenja slobodnog vremena - i šerao moj video uz par opaski koje sadrže riječi tipa “glupača”, “kurva” i “spodoba.” Normalan nastavak ove priče bi trebao bit da nastavka nema, ali naravno da ima jer je normalno na ovim područjima odavno spakiralo kofere i odselilo u Irsku. Video je s istom dozom ljutnje podijelio Hasanov prijatelj. Pa još jedan. Pa još jedan. Sa svakim novim šerom, gomilale su se nove uvrede, većinom nekreativne stvari s gramatikom koja ukazuje na strah od stomatologa. Uz glupaču, kurvu i spodobu, bilo je i preporuka da se vratim u kuhinju, a meni najdraža je svakako rečenica: “Drži se ti radije, k**ca, jedino za to si dobra.” Hvala što ste došli na moj TED talk o tome kako postat viralan u Bosni i Hercegovini, vratit ćemo se priči malo kasnije, vrijeme je za sljedeću. U biti, jedan disclaimer prije nego što krenemo dalje - neki će ovo shvatit kao hejt prema Bosni i Hercegovini, ako vam moždane tekućine plivaju u tom smjeru, molim vas nemojte. To što je Hasan iz BiH ne znači ništa previše - zatucanost nema nacionalnost, Hasan bi bio zatucan i u Švedskoj i u “Ljemaćkoj.”
Sad možemo dalje.

PRIČA DRUGA: The one about Darko

Prošlo ljeto, dakle godinu i nešto sitno nakon viralnosti u BiH, otkrila sam novu vrstu (muške) agresije. Mislila sam da sam nakon epizode viličar.ba vidjela sve što nepotrebna internet agresija nudi, ali to i je ljepota života i Tome Horvatinčića - uvijek pronađe način da te iznenadi. U srpnju 2019. sam napokon krenula uređivati stan. Kupila sam ga par godina ranije - na kredit, jer se nisam udala za Doris - a ljeto 2019. je bilo rezervirano za radove. Veseli trenutci u životu svake (umjereno) mlade žene - i stresni, ali dugoročno gledano, načelno veseli. Vrijeme provedeno u prašini s majstorima sam kratila isto onako kako se u Holdingu krati radno vrijeme - na Facebooku, na kojem me čekao još jedan Hasan. Ovaj put se zvao Darko. I bio je ljut na mene, što mi je javio kad sam objavila sliku rasturenih pločica u kupaoni. Opet su se pojavile glupača, kurva i spodoba, što zvuči kao niz uvreda ali samo dok ih ne otpjevaš kao Gibonni, onda zvuči kao Porin. “Kog boli k**ac za tvoj stan?” Ima čovjek pravo, to nije nešto što zanima baš svakog, ali ne zanima svakog ni pohani teleći zagrebački koji sam objavila neki dan pa mi nitko ispod njega nije napisao da sam kurva. Darko nije bio jedini, bilo ih je više, sigurno petorica ispod svake objave o uređenju - oko drugih tema se nisu javljali. E sad, navikla sam na to da ljudi vole pljuvat po tuđem stilu uređenja - to je isto jedna od omiljenih aktivnosti za slobodno vrijeme koje preporučaju psiholozi - ali ne govorim o takvim komentarima. Govorim o šačici do dvije muškaraca koji su mi na osnovu činjenice da uređujem stan pisali da sam kurva, glupača i druge prekrasne, tople riječi. Za razliku od žena i (normalnih) muškaraca koji su u slučaju pljuvanja pljuvali moj ukus, ovi su pljuvali mene. “Ti si uredila, kog boli k šta si TI uredila?” “Marš u kuhinju”, “drži se ti k**ca” i ostale želje i pozdravi. Jednom davno, imala sam ideju da je ljudima drago kad osoba sama, bez pomoći muža, političke stranke, mita, pokazivanja sisa ili prisilne pretplate nešto kupi i/ili uredi… još uvijek imam ideju da je ljudima načelno drago, ali postoji ta šačica luđaka kojima je nedopustivo da netko uživa u poštenom stvaranju vlastitog doma… pogotovo ako je žena. Pogotovo ako to radi bez muškarca. Dopustite da vam ispričam treću priču - o tome kako sam upoznala Miroslava Škoru.

PRIČA TREĆA: The one about nemilo moje

Bio je prekrasan zimski dan 2017. kad me kod sebe u emisiji ugostio gospodin Šprajc. Ne sjećam se koji je bio povod, što je možda glupo od mene, ali Hasan vam je već rekao da sam glupa pa ne vidim zašto se čudite. Ne znam zašto me zvao, ali znam da nije zbog viralnog videa o viličaru jer do tad treba proć još više od godinu dana. Oprala sam kosu i obukla haljinu od plavog brokata, što je krajnje nebitna informacija ali nemam kad koristit riječ “brokat” pa sam joj odlučila pomoć da se ne osjeća zapostavljeno. Došla sam pola sata ranije jer su mi tako rekli iz produkcije. Pola sata ranije zapravo znači sat vremena ranije, što je uvedeno zbog ljudi koji misle da su zabavni kad zakasne tri puta po petnaest minuta i kažu “akademska četvrt.” Ja bi obijesno kašnjenje financijski sankcionirala, pa sam sjedila u backstageu već puno prije nego što sam trebala. I dalje mi je bilo hladno pa sam ostala u eklektičnom ponču od oker kašmira, što nije istina, ali jesu još četiri riječi koje ne koristim. Sjedila sam u kaputu. Desetak minuta kasnije, u prostoriju je ušetala producentica koja je bila zadužena za doček gostiju i njihovo smještanje u “backstage” koji je zapravo samo čekaonica. Iza nje je ušetao Miroslav Škoro. Bez pratnje tamburaša, ali sigurna sam da u Rumunjskoj postoji pornić koji počinje točno tako. Nisam ga nikad do tad vidjela uživo, nisam puno znala o njemu - podsjećam, ovo je puno prije nego što je dvaput u tjedan dana politički pobacio samog sebe - a svemir (ili Šprajc) je odlučio da je ovo dan kad se upoznajemo. S obzirom na to da sam sjedila, red je nalagao da ustanem dok pružam ruku osobi koju prvi put vidim, što sam kao pravi mali poslušni đak odmah i krenula radit. “Dobar večer, ja sam Andrea” - govorila sam dok sam napuštala sjedeći položaj i pružala ono što ljudi u 2020. i dalje ne znaju oprat. Bila sam u ravnim cipelama, što znači da bi moja visina jednom kad ustanem došla do 167cm - to sam kao tinejdžerka mrzila jer sam htjela bit viša, a danas smatram idealnom visinom - ali taj put sam došla do 142 i stala. Kaput u kojem sam ostala sjedit je imao gumb malo ispod guzice, taj gumb se tijekom mojeg sjedenja zaljubio u gumb na kauču, a kad sam prilikom ustajanja došla do 142 centimetar visine, njihova veza me nasilno povukla natrag na kauč i pala sam na guzicu. Odletila sam kao da me netko prikopčao na feder i zalijepila se natrag na kauč. Sjećam se da mi je bilo neugodno zbog moje bruke u brokatu. “Osramotila sam se pred Škorom” - mislila sam tad. “Ispala sam idiot.” Danas mislim da imam kaput koji osjeti ljude. Ili čuje budućnost - možda je 142 cm visine iz budućnosti odjeknulo “dobit ćete po prstima!”

Kraj treće priče, završit ćemo s pjesmom, čitajte s razumijevanjem:

Milo moje, milo mame svoje
Više moje, nego mame svoje.

Neki ovo shvaćaju samo kao bezveznu pjesmu.

Ja sam u tom teamu jer se generalno ne mogu poistovjetit s riječima “milo moje, lane umiljato”, plus ne volim vokale koji me podsjećaju na hladetinu.

Nekima je pjesma super.

Sve je to ok, ne možemo svi bit isti (koliko god se neki hrvatski kirurzi trudili).

Ali neki nažalost tekst shvaćaju doslovno.

Za neke je žena uvijek nečije tuđe milo (vlasništvo).

Ili “moje” ili “mame svoje.”

Za neke žena nikad nije milo svoje vlastito.

Zgodan je to koncept, zapravo, svatko ga koristi kako mu paše.

Nekima dobro posluži kad ženi odluče reć da je kurva koja se u životu mora držat k**ca jer se usudila (loše) vozit viličar, nekima omogući da polude kad žena uređuje vlastiti stan koristeći vlastite prihode koji ne osiromašuju ni njihovu, ni državnu kasu.

Nekima “milo MOJE” podmetne ideju da se silovana žena mora konzultirat s obitelji ako želi pobacit.

Znate što sva tri primjera imaju zajedničko?

Vjerojatno ćete reć mržnju prema ženama.

Ja ne mislim da je mržnja.

Muškarci koji ženama govore da se radije prime k**ca i da se vrate u kuhinju nisu vođeni mržnjom.

Muškarci koji ne žele da žene odlučuju o svojem životu i tijelu ne mrze žene.

Boje ih se.

Mržnja je sekundarna emocija koja proizlazi iz straha.

Neki ljudi jednostavno nemaju muda za svijet u kojem žene žive onako kako žele, a ne onako kako im netko drugi dopusti.

Ja sam Hasanova noća mora, ne jer glupo izgledam dok loše vozim viličar, nego vjerojatno jer uopće VOZIM. To ga podsjeća da ga ne trebam, a ako ga ne trebam, manje su šanse da ću ga slušat.

Darko urla da sam kurva, ne jer imam novi kauč, nego vjerojatno jer mu ne paše da ga ne dugujem nekom muškarcu. Neki “muškarci” ne znaju postojat u prostoriji sa ženom kojoj ne mogu nabrojat na čemu im sve MORA bit zahvalna.

Naravno, možda sam sve krivo shvatila i od par kurvo-mršukuhinju sitnica stvorila predrasudu.

Možda su ovo divni muškarci koji su se samo loše izrazili.

Tako kažu za Škoru - krivo smo shvatili, nešto kao missheard lyrics.

Moguće je da smo sve krivo čuli i da je ovo još jedna dilema na razini “godine prolaze dvadeseti vijek (ili je dvadeset i dvje?)

Možda smo krivo čuli.

Ne znam.

Ja sam čula da moje tijelo nije moje i da ću dobit po prstima “jednom kad dođemo na vlast.”

Što je poprilično glup koncept, gospodine Škoro, jer ako moje tijelo nije moje, nego vaše, onda udarate vlastite prste.

I sad bi trebalo pokazat srednji prst u znak protesta?

Hvala, ko da jesam.

Ne pada mi na pamet pokazivat srednji prst čovjeku koji je upravo slomio svaki svoj i izgubio naklonost skoro svakog osim par Hasana, a par Hasana (srećom) ne čini proljeće.

Šteta prsta i lijepe manikure.

A i nema smisla da jednokratno pokazujem srednji prst kad je moj cijeli život jedan veliki srednji prst svakom takvom muškarcu.

Pardon, osobi muškog spola, muškarci su jedna druga voćka.

Nemam srednji prst, imam samo ono što je moj kaput već rekao par godina prije mene: “Doviđenja, milo moje!”

I Hasanu i Darku i svakom drugom Miroslavu koji je krivo shvatio život.

Ako želite posjedovat lane umiljato, posvojite srnu.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva