Gdje si sakrila svoju ženstvenost? Iza želje da budeš snažna, hrabra, nepobjediva?

Ne znam kako je kod vas, ali mene su od malih nogu odgajali kao dečkića. Ne samo da su očekivali sina, štoviše, bili su uvjereni da im stiže mali Mišo. A kad ono, evo ti male Marijane. Jesam ih lijepo sve zeznula, barem sam tako u početku mislila, ne očekujući koliko će taj Mišo htjeti sebe pokazati u punom sjaju, nastojeći cijeli život zasjeniti Marijanu.

Tako je sve počelo u ranom djetinjstvu, a bome se i nastavilo, dok nisam krenula u osnovnu školu. Hlače, kratka kosa i uspravan stav - bili su moj zaštitni znak. Ne znam, možda je mami bilo lakše šištati me nakratko, jer sam bila mali divljak, buntovnik i Berekin, koji ne samo da se oblačio kao dečko, već se tako i ponašao.

Uličari, sjećam se, tako su nas zvali, u doba kada je bilo nepojmljivo biti u kući. Crtića nije bilo, osim onog jednog u 19.15, kojeg smo svi sa nestrpljenjem iščekivali, nakon što bi barba Oliver Mlakar dodao jednu žličicu Vegete. Ustvari, u kući bi bili samo kada bi morali učiti, a to je bila muka ježeva. Jer na ulici je bila akcija. Puls, život, energija. Pljuce, vatale, žmire, pa-pa… Uglavnom, ako si to preživio, u životu ćeš zasigurno sve nedaće preživjeti. (btw. nemojte očekivati prijevod navedenih riječi, jer sam razmišljanja da možete shvatiti poantu, a ukoliko ne, onda slobodno guglajte šibenske riči.😊)  

To svakodnevno preživljavanje je uključivalo natjecanje, nadmetanje, borbu i obranu. Bilo je tu dobre zafrkancije, kreveljenja i čisto dječjeg igranja. A bilo je i ruganja „pod normalno“, jer je opće poznato da je Šibenčanima najslađe narugati se na tuđi račun. 

I upravo tu, na ulici, mala djevojčica, obučena i ošišana u dječaka je naučila biti ono što po svojoj prirodi NIJE. Odustala je od sebe. Ne bih išla toliko daleko s mišlju da je možda samu sebe i izdala. Zato jer je tako morala. I nije niti znala, a kamoli mogla drugačije nego zasukati rukave i izboriti se za sebe. I šakama ako treba, i to sa muškima ili ženskima. Bitno je je bilo uzvratiti udarac i pokazati zube. Fizički ili verbalno, sasvim je bilo svejedno.

I tako prođe kojih tridesetak godina. Frizura i dalje kratka, samo s varijacijama na temu: od irokeze, kokotice, šiški, bez šiški. Nesuđeni Mišo i dalje u punom sjaju. Uspravan, borben, ponosan, ambiciozan, pršti od samopouzdanja. Reda poslovne uspjehe i snažne pljeskove.

Sve dok se jednog jutra nisam pogledala u ogledalo i iskreno zapitala: Ej Marijana, a gdje je nestala žena u tebi? Gdje li se sakrila? Jesi li je ikada uopće i vidjela? Jesi li joj dala da dođe do izražaja? Jesi li je upoznala? Jesi joj dopustila da barem malo proviri?

I onda sam prvi put osvijestila da ju uopće ne poznam. 

Zato jer sam imala ovakva uvjerenja: 

Nikada u životu nisam dopustila i pred kim pokazati svoju slabost. Jer slabost je grozota. I ona spada pod ljudske mane. Moraš biti jaka, snažna i uporna. Jer samo takva ćeš biti voljena i prihvaćena. Ako pokažeš moć, tada vrijediš, jer jedno je sigurno, svijet ne voli slabiće.

Nikada nisam pokazala svoju ranjivost. Ne, ne smiješ se raspasti. Ne smiješ doživjeti katarzu. Brzo se skupi da nitko ne vidi. Rane zalijepi flasterom. Poliži ih sama, ali noću dok nitko ne gleda. Ne brini, ožiljci će zarasti. Ogrebotine će proći. Modrice će izblijediti. Ne, ne pokazuj svijetu svoju bol. Jer će oni u tvojoj nesreći guštati.

Nikada ne bih zaplakala ispred nekoga. Zato jer je tuga intimna stvar. Ma ustvari, nemaš ti pravo na tu tugu. Život je prekratak i trebaš biti pozitivna. Ajmo, glavu gore i osmijeh od uha do uha!

Nikada od drugih nisam tražila pomoć. Zato jer sve mogu sama. Naći i bez greške odraditi posao, financijski se zbrinuti, plaćati kredite i režije. Ne, nemoj o nikome biti ovisna, jer to te u životu samo može zeznut. Ma, ti moraš i možeš sve sama. Tako si najsigurnija i od moguće povrede zaštićena. Nemoj da te časte i da ti bez razloga kupuju poklone. Jer ne zaboravi da iza svake lijepe geste, stoji tuđe očekivanje. 

Koliko moćnih iluzija, nametnutih zabluda, krivih uvjerenja, koje redom stanu pod zajednički nazivnik NEMOJ BITI ONO ŠTO STVARNO JESI. Prestrašena curica, uplakana studentica, zabrinuta poslovna žena. Ne, nemoj niti slučajno. Ma bolje da glumiš da si dobro i da imaš sve pod kontrolom. Uz uspravan stav i obvezan osmijeh jer ne želimo da drugi znaju koliko ti je teško ili loše.

I upravo tu negdje, u moru samozavaravanja i potiskivanja, sakrila se Marijana. Curica, djevojka, žena. Mišo ju je duboko potisnuo i od stvarne sebe udaljio, uvjeren kako on zna što je za nju najbolje. On koji se cijeli život tvrdoglavo i uporno dokazuje, natječe i redom muškarcima pokazuje "tko ima većeg!". Ne dopuštajući joj ni za živu glavu da pokaže svoju stvarnu dimenziju. To da je ponekad slaba, ranjiva, potrebita. I da ima apsolutno pravo biti takva.

Ne, nemojte ga odmah osuđivati. Zapitaj se "Zašto on to radi?" Možda je samo štiti kako bi ona preživjela, uvjeren da ako si snažan i moćan samo tada si vrijedan ljubavi, divljenja i poštovanja. A s druge strane, ona mu je i dopustila da vodi ovu igru i tako kroji njen život. 

U stručnoj literaturi kažu da su upravo nametanje, busanje, natjecanje, borbenost - muške osobine. Jednako tako kažu da biti ženstvena znači biti nježna, mudra, brižna, senzualna.

Slobodnog sam razmišljanja da žena treba biti oboje. Yin i Yang. Bilanca.

Divlja, neustrašiva, hrabra i borbena. Slaba, draga, brižna i potrebita. Da ima pravo imati cijelu paletu stanja i emocija. Jer je najvažnije od svega samo da bude svoja. I pod uvjetom - da sve to nije umjetno napuhano. Već da dolazi iznutra, iz njene iskonske snage i prirode. 

Koliko si sretna? Koliko imaš pravo na stvarnu emociju? A koliko tek na pravo na ženu u sebi?

Draga moja, budi ti borbena, ali budi i nježna. Budi hrabra, ali i mudra. Budi snažna, ali i brižna. Pokaži svoje osjećaje. Ali i pokaži zube. Kad si bijesna, ima da vičeš. Kada si tužna, slobodno plači. Kada si slaba, pitaj za pomoć. Kada te boli, ma reci to!

Ali nemoj svoju iskonsku ranjivost zamijeniti umjetnom moćnošću. Nemoj trenutnu slabost skrivati pod snažnom agresijom. Nemoj od sebe nepotrebno raditi muškarca, kada si upravo kao žena najstvarnija, pa tako i najmoćnija.

Tek sada u svojim četrdesetima, ja sam otkrila tu ženu u sebi. Onu koja se do nedavno sramila pokazati svoju slabost, nježnost, a još više i ranjivost. I moram priznati da mi se jako sviđa. Ma što sviđa? Obožavam ju.  

I tako je mala Marijana konačno dobila svoje mjesto pod suncem, a Mišo je nepovratno dobio nogom u dupe. Premda mi je dobro došao u djetinjstvu, danas mi više nije dobro došao u odraslom svijetu. 

Jer znam da se mogu izboriti za sebe, ali bez da odustajanja od stvarne sebe. Ne moram se sramiti svoje slabosti. Ne moram se izdati kako bi pokazala zube. Mogu slobodno biti ono što jesam, jer upravo takva sam najbolja.

Nego, gdje li je tvoja prava žena? Skrivaš li ju? Sramiš se? Ili je svijetu ponosno pokazuješ?

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva