Miss7 Blog 19. lipnja 2022.

Gdje Neretva hladna teče, Opuzence zaboravit tako lako nećeš… a evo i zašto

Marijana Perinić

Turneja sa zadnjom knjigom me odvela u dolinu Neretve. Nemirno sam prozujala ovim područjem prije točno četiri godine, i to na način kako samo hiperaktivni umovi znaju i umiju jer imaju onaj famozan strah od propuštanja (FOMO: frear of missing out). Brzo, površno i svakako ne onako kako to bilo koji komad Lijepe Naše zaslužuje.

Zato sam presretna što sam ovaj put uspjela, barem na tri dana, ispustiti korijenje i to u gradu Opuzenu, premda sam čula da neki slučajni prolaznici znaju ovdje ostati i mjesecima. Naravno, sasvim neplanski. A kako ja u slučajnosti ne vjerujem ni pod razno, tako sam uvjerena da me život ovdje doveo, ali ovog puta i zadržao, s nekim dobrim razlogom.

Nakon što sam odslušala zvukove obližnjeg zvonika i jutarnji šušur ranoranilaca koji piju kavu prije odlaska u branje tikvica, ležim na krevetu motela Delta i sneno promatram Riku kako nizvodno teče, noseći sa sobom sve ono što se savršeno uklapa u samo jednu riječ - jučer. Jučerašnje izazove, nervoze, sumnje i neuspjehe, ali ujedno i odluke, uspjehe i životne pobjede. Odnoseći sa sobom taj jučerašnji nemir i donoseći trenutni mir, saznanje o neupitnoj prolaznosti te mudrost kako zapravo imaš samo Sada i da zbog toga trebaš u životu znati zastati i uživati. Hipnotizirana tim mirom zaspem pa se opet probudim, jer mi nekako bude žao spavati, znajući da me dolje, u kafiću motela, čekaju ljudi. E, a ti ljudi. Upravo oni čine ovo malo misto toliko posebnim. Ne čine ga ni crkve, ni zvonici, ni mostovi. Iako su, bez sumnje, i više nego impresivni. 

Premda često putujem, rijetko mi se dogodi da se toliko zaljubim u ljude. A znam, rekli su mi, štoviše kroz osmijeh su me prije puta upozorili „Vidjet ćeš kakvi su dolje ljudi…“. I vidjela sam. 

Prije svega, u Opuzenu te dočeka osmijeh. Ali ne onaj usiljen, isforsiran, namontiran i namijenjen turistima s ciljem mučnog odrađivanja, ali dobrog zarađivanja, zahvaljujući još jednoj uspješnoj sezoni. Ovaj osmijeh je prirodan, autentičan, spontan, ti osjećaš da dolazi iz dubine duše i da je nekome uistinu drago što te upoznao i ugostio. Osmijeh koji je, da se razumijemo, obvezno popraćen nekim komičnim komentarom ili dosjetkom, zbog čega svi oni „cijepljeni od smisla za humor“ znaju da ovdje nemaju što raditi.

Prirodnost je ono što čini ove ljude toliko posebnima. Oni se ne trude biti netko drugi, ne pokušavaju te impresionirati, a još manje ti se dodvoriti. Nema uvlačenja, podvlačenja i savijanja. Zbog čega, vjerojatno, i toliko poznatih voli ovdje svako ljeto i dolaziti. Tu se poštuje tuđa intima, ne ruše se granice, ne likuje se selfijima i autogramima. Gleda se kakav si kao čovjek, a ne koja ti je funkcija. Ovdje maske dugo ne opstaju. Opstaje samo ono što stvarno jesi. U nutrini svoga bića. I zbog toga ti je ovdje toliko udobno, sigurno i nekako lijepo. I ako nećeš zauvijek ostati, onda znaš da će se ubrzo vratiti, jer imaš i zašto.

Mislim da u životu nisam upoznala više kreativaca na toliko malo kvadratnih metara. Vlasnik spomenutog motela, Giovanni je osmislio toliko događanja, da ne preostaje ništa drugo nego mu osobno uručiti zlatnu medalju za inovativnost, kreativnost, hrabrost, a bome i ludost. Naravno, uz podršku supruge Ane, koja ne samo da drži četiri kantuna motela, već sve njegove ludosti iz glave uspješno prenosi u realnost. Rekla bi da on smišlja, a ona realizira, zbog čega su savršeno kompatibilni, baš kao lonac i poklopac. 

Ono što u Opuzenu već 16. godinu zaredom ide je poznata „Čikarijada“, kada se sa starog mosta u Neretvu bacaju čikare (šalice), napunjene poor pjenom da ne potonu, a pobjednik je naravno onaj koji čikaru baci najdalje. Za sada rekord drži neki vojnik iz Ploča, koji ju je čak uspio baciti do 78 metara. I eto mi novog izazova, već se vidim ovog ljeta.

Nadalje je bračni par odgovoran i za organizaciju festivala ulične (i riječne)  umjetnosti „Zen Opuzen“, kada grafiteri iz cijeloga svijeta pohode ulice grada, oslikavajući ih šarenim vizijama i dajući Opuzenu neopisivu, ali svakako opipljivu životnost. Umjetnici iz Hrvatske i inozemstva (Argentina, SAD, Velika britanija, Francuska, Njemačka, Kambodža, Austrija, Srbija, Bosna i Hercegovina) danima oslikavaju oronula pročelja starih zgrada, napuštenih tvornica i kuća transformirajući ih u bajkovitu slikovnicu, koju danas krasi više od 90 oslikanih murala, grafita i najveći mural u Dalmaciji, veličine 450 m2. 

Cijeli grad je danas, upravo zbog njih, jedan veliki muzej, što posebno veseli nas, vječnu djecu, koja gledajući u tu boju na fasadi znatiželjno krivi glave, pokušavajući dokučiti što je umjetnik svojim djelom htio reći. Dok šećeš ulicama, svakih nekoliko metara ti zastaješ i fotkaš,  da bi tako barem na kratko uspio zaustaviti trenutak, znajući da ova djela imaju svoj rok trajanja, jer se naime grafiti za svakog novog dolaska zamjenjuju nekim novima, noseći tako svježe, ali podjednako zanimljive i pomaknute priče. Bude tu i popratnog sadržaja, od radionica, igraonica, predstava, koncerata, partija te sportskog sadržaja… a meni uistinu nije jasno kako sve to samo troje ljudi, i to spomenuti bračni par i prijatelj Ždut, uspijeva bez premca organizirati. Onda su mi upravo oni objasnili kako imaju brojne prijatelje, koji im svake godine priskaču u pomoć, a posebno me razveselila informacija kako mještani, štoviše bake, grafiterima rado donose lubenicu i vodu, dok se ovi znoje po visokim skelama, i tako na indirektan način daju svoj doprinos ovoj živućoj umjetnosti.

Za spomenuti je svako i obližnje opuzensko i kominsko ušće, gdje se Neretva ulijeva u more, omiljeno mjesto lokalaca, ali i stranaca, koji ovdje dolaze naučiti kite-surfati, ali se i opustiti uz koktele, glazbu i dobre partije. Ovdje imate dojam kao da je vrijeme stalo. Kao da ste upravo ušetali u neki paralelni svijet u kojem su svi su opušteni, sretni  i nasmijani. I u kojem je sasvim legitimno uživati, bez imalo krivnje i grižnje savjesti. Na ušću svake godine, poznati osječki umjetnik Nikola Faller za punog mjeseca iscrtava u pijesku megalomanske mandale, sve dok ih taj isti dan bespovratno ne odnese plima, osvještavajući još jednom ono što sam i sama u ovom gradiću spoznala, a to je koliko je život prolazan, što ga upravo i čini lijepim. Tu je i prezentacija kreativnog stvaranja s prirodnim materijalima, slamom i pijeskom, u izvedbi udruge Slama iz Osijeka, o kojoj su se prošle godine raspisali brojni svjetski mediji. Ove godine se planira i Festival vjetra, kada će nebo iznad Ušća obojiti šareni zmajevi od dvadesetak metara uživajući u igri na maestralu podjednako kao i surferi.

Za spomenuti je svakako i legendarni Maraton lađa, druge subote u kolovozu, koji kreće od Metkovića, prolazi pokraj Opuzena i završava u Pločama. Zanimljivo je da se ekipa za maraton priprema cijelu godinu, čak i noću vježba, kako bi na sam dan bila u punoj snazi, ponosno obranivši svoj naslov, ali i pokazujući inat, koji je ujedno i zaštitni adut Opuzenaca.

Kako ovaj blog piše okorjela hedonistica, mislim da bi bilo sasvim u redu spomenuti iće & piće, bez kojeg realno, ne mogu živjeti, a niti ne želim. U Opuzenu se provjereno najbolje jede u konobi „Pod starom maslinom“. I ovo vodootpornim markerom potpisujem. Da, zbog hrane, to svakako. Ali još više zbog dvoje vlasnika, supružnika Suzane i Debe, koji vam se toplinom, otvorenošću i dobrotom, već na prvu zavuku pod kožu. Prvo vam daju jelo koje je Suzana, inače po zvanju glumica, taj tren iskreirala, da ne možete sebi doći od ljepote same prezentacije, a bome i okusa, da bi potom sjeli do vas i krenuli s pričama i anegdotama, koje kao malo dijete upijate širom otvorenim ušima. Trbušni mišići vas sutradan bole od smijeha, u želucu vam i dalje bude lijepo zbog fine klope, a u srcu vam žari od topline, jer znate da se upravo stekli nove prijatelje.

I onda mi konačno sine da su upravo ovi ljudi razlog zbog kojeg sam ovog puta zastala i ostala u gradiću uz Riku. Jer ne možeš ti protiv ovakvih ljudi. Tijelo ih zapamti, duša ih prepozna, a srce baš jako zavoli, svjesno da se od Opuzenaca neće nikada odvojiti.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva


 

Komentari 0