Gazitelji žena i falsificirani muškarci: Zašto nitko ne kleči ispred sudova?

S onim koji je u subotu gazio ruže sam četiri godine dijelila razred, ali nemam neku zanimljivu kolekciju anegdota iz kojih bi bilo jasno da će dvadeset i kusur godina kasnije postat lik koji gazi po podsjetniku na ubijene žene. 

Falsifikat #1

Sjećam se samo da nije bio pretjerano zaljubljen u školu, kao što nisam bila ni ja, da je unatoč tome uvijek imao neočekivano dobre ocjene iz matematike i da mi je jednom prilikom omogućio da falsificiram ocjene na polugodištu - jedini je u razredu imao skener, a nekolicina nas je to iskoristila kao zakrpu za mir u kući pred zimske praznike. Moj prosjek - koji neće bit imenovan jer je neugodan - je 2002. zahvaljujući skeneru značajno porastao, što je mojoj mami omogućilo (lažno) sretan i ponosan Božić, a meni je dalo priliku da do kraja školske godine izvadim glavu iz guzice i pokušam dovuć ocjene do razumne razine. Uspjela sam, naravno, svašta čovjek uspije kad se od nula sati učenja tjedno prebaci na sat učenja dnevno, ali srednja škola je vrijeme kad se ljudi još traže; ja sam još uvijek tražila put od “too cool for school” budale do osobe koja koristi zdrav razum, a u međuvremenu sam se služila ilegalnim trikovima koji su mi pomagali da od drugih (i od sebe) sakrijem činjenicu da sam budala - i to isključivo vlastitim izborom.

Usput sam, sasvim jasno, kako drugačije, mislila da sam nevjerojatno cool - loše ocjene nisu bile sramota, nego hrabri protest, falsificiranje popisa ocjena je bio dokaz da sam iznad sustava koji od mene traži “previše”, a ja zapravo nikad za ništa od toga nisam bila kriva. 

Krivi su bili svi ostali; profesorica iz fizike koja me “ne voli”, jer da me voli, sigurno bi mi dala 5 iako joj podrugljivo odgovaram na pitanja na koja ne znam odgovor, profesorica iz matematike koja na mene “ima pik”, jer da ga nema, pronašla bi u srcu dovoljno topline i razumijevanja da u mojem kriminalno napisanom ispitu pronađe nešto točno - iako je u većini slučajeva jedino točno bilo napisano ime i prezime - razrednica koja me “nepravedno” kažnjava opomenama i ukorima zbog markiranja umjesto da se potrudi oko mene i motivira me da dolazim u školu u kojoj mi je dosadno…

Svi su bili krivi, svi drugi, ali ja nikad nisam - ja sam samo bila nevjerojatno cool, nevjerojatno prepametna za glupu školu, nevjerojatno neshvaćena u nastojanju da radim što god želim umjesto da se pokoravam tamo nekim tuđim pravilima koja većini ostalih zvuče kao zdrav razum, ali meni su zvučale kao opresija. 

Tako je, zapravo sam samo bila najobičnija budala koja se tješi idejom da su svi drugi u krivu, ali kad imaš 16 i usput si “najpametniji” na svijetu, često se ujutro budiš s potpuno pogrešnim idejama koje ti pomažu da pobjegneš od vrlo očite istine, a očita istina je da si samo idiot iz vlastite proizvodnje. 

Falsifikat #2

Ovih se dana o mojem školskom kolegi piše na sve strane, a u svakom naslovu stoji riječ koja bode u oči onako kako je to sigurno radila svaka moja krivo riješena jednadžba u ispitu iz matematike - “muškarac”, kažu svi. 

Ruže za ubijene žene je gazio “muškarac”, a to je uvredljiva ideja, ne samo za muškarce, nego i za cijelo društvo. 

A kad već živimo u svijetu u kojem se sve češće priča o tome kako se tko “identificira”, bilo bi dobro da iskoristimo priliku i napravimo razliku između pojma “muškarac” i “bedak s glavom u guzici.” Butthead.

Koraci koji gaze ruže za ubijene žene ne mogu pripadati muškarcu, nego bedaku, kao što falsificirane ocjene ne mogu pripadati pametnoj učenici, nego budaletini. 

Doduše, gazitelj ruža je ponudio svoju verziju priče, kaže da je to bio performans na performans, spontani pokušaj kojim je želio reagirati na drugi performans i skrenuti pozornost na ravnodušnost i pasivnost društva prema žrtvama nasilja - je li to stvarno bila namjera ili je samo falsificirana, lukava izlika, nemam pojma, ali efekt je postignut. Iz klečeće mase ga nitko nije opomenuo, barem se na videu nije čula nijedna poželjna opomena, ne čuje se da je netko tko kleči viknuo “alo, debilu, prestani”, nije se u toj masi izgleda našao nitko tko je na trenutak ustao u obranu žena koje su, tobože, važan dio tradicionalne obitelji - iako taj netko kleči za umanjivanje vrijednosti žena, svejedno je barem nekom iz guzice u glavu mogla doć ideja da je koračanje po ružama sramotno i neprihvatljivo. 

S namjerom gazitelja nisam upoznata, ali ako je bila performans na performans, bilo bi korisno da je u taj performans ubacio par završnih riječi upućenih onima koji kleče i objasnio poruku koju šalje - ovako se nakon šetnje po ružama samo mirno vratio u masu koljena kao bedak… ili kao neshvaćeni umjetnik.

Uz sasvim očekivanu odbijenicu naroda, gazitelja su se odrekli čak i “klečavci.” 

“You can’t sit with us” je dobio novu, neočekivanu verziju: “You can’t kneel with us.”

Falsifikat #3

Danas se predaje peticija za uklanjanje ovih što kleče s gradskih trgova - možda je već i predana do trenutka dok vi ovo čitate - a uz impresivan odaziv ljudi kojima klečanje na trgovima zvuči nakaradno, imamo i klasičan otpor onih koji se bune jer ne vide što mi “sotone” imamo protiv pravih, poštenih muškaraca, pravih, poštenih vjernika i ljudi koji “samo mole.”

“Onda zabranite i pride” - opet glava u guzici, pride povorka ne korača gradovima s ciljem da umanji nečija prava, nego da se izbori svoja, a peticija za uklanjanje ovih koji kleče nema u planu zabranit nečije pravo na molitvu. 

Pametnom bi to trebalo biti dosta, ali pamet i klečanje za poslušnost žena žive u različitim dimenzijama. U različitim dimenzijama žive i oni koji kleče za “vraćanje tradicionalnih vrijednosti”, pojam “muškarac” i pojam “vjernik.”

Ovi što kleče nisu pravi, dobronamjerni vjernici, apsolutno sam otvorena za uvrede u komentarima, nego performeri. Bog ne živi na glavnim trgovima, nego u ljudima koji u njega vjeruju, a ako nekom treba točno vrijeme i mjesto za klečanje, ako im ideja da to rade doma djeluje uvredljivo i kao kršenje prava, to je samo znak da im vjera ovisi o publici. Za molitvu publika nije potrebna, ali potrebna je za performans. 

Nisu ti koji kleče ni pravi muškarci obdareni pravim vrijednostima, jer da jesu, klečali bi ispred sudova koji su, između ostalog, omogućili da novopečeni ubojica iz Međimurja, onaj koji je pucao na partnericu i usput joj ubio trudnu sestru, slobodno šeće svojim ograničenim svijetom iako ima 35 prijava. Sudova koji rade sporo, ali brzo uspiju pronać olakotne okolnosti, pa svaki malo snalažljiviji počinitelj svoje zločine uspije falsificirat u “nesporazume” onako kao sam ja falsificirala svoje kriminalne ocjene. 

Pravi muškarci bi, ako im se već kleči, to još češće radili ispred Sabora, tamo gdje se donosi i mijenja kazneni zakon prema kojem sudovi djeluju - zakon koji je od 2008. mijenjan i dopunjavan 15 puta, što dodatno produljuje i otežava već nakaradno dugačke i teške sudske postupke za vrijeme kojih svatko tko poželi stigne dokrajčit načetu žrtvu braneći se sa slobode. 

Klečali bi, da su pravi muškarci, ZA ubijene žene koje su ubijane jer im društvo ne vjeruje kad jasno kažu da se boje, ako se to uopće više usude reć jer znaju da ih čeka hrpa potpitanja i osuda, klečali bi protiv ubojica, nasilnika i svih ostalih bedaka s glavom u guzici koje se nepravedno naziva muškarcima, a ne za “povratak tradicionalnih vrijednosti” koje nisu ništa drugo nego strah od gubitka nepošteno stečenog autoriteta. 

Pravi muškarci se ne boje gubitka statusa “glave obitelji” jer znaju da je obitelj partnerstvo, a obiteljski sklad nešto što se ne nameće, nego zaslužuje. Tako je, onako kako se u školi zaslužuju ocjene, radom i trudom, a ne falsificiranjem.

A klečavci su - nema veze što vjeruju da su im namjere plemenite i da su za “potrgano” društvo krivi drugi, na primjer “pi*kice” na romobilima i žene koje bi htjele slobodu, poštovanje ili Bože sačuvaj, razvod - najobičniji falsifikati. 

Falsificirani vjernici, falsificirani muškarci, a u suštini samo gomilica prestrašenih likova kojima je najveći strah da će neka tamo žena inzistirat na osnovama - partnerstvu, poštovanju i opciji da potraži sreću negdje drugdje ako ju ne dobiva tamo gdje joj je to obećano.

Bez da ju neki bedak za kaznu ubije, a nekim bedacima to zvuči kao jedina “poštena” opcija za “neposlušnu” ženu. 

Falsifikat #4

I ne govorim da je klečavcima zapravo baš ok kad netko premlati ili ubije ženu, toliko zdravog razuma valjda ima svaki od njih, ali u publici koja ih podržava sasvim sigurno ima bedaka čiji je razum u terminalnoj fazi bolesti - bedaka koji za svaku svoju bolesnu ideju u svakom savijenom koljenu naslonjenom na trg prepoznaju odobravanje, a za svaku svoju zasluženo lošu ocjenu krive svakog osim sebe.

Bedaka koji misle da su se žene urotile protiv muškaraca - i tradicionalnih obiteljskih vrijednosti - dok zapravo samo traže osnove. 

“Muškarac je glava obitelji” nekom zvuči kao zatucana ideja kojoj nije mjesto u 2025., nekom kao opravdanje za batine koje je žena zaslužila ako se usudila pomislit da je barem dio te glave iako je zapravo samo slijepo crijevo (ili rebro ako ćemo se držat popularne mitologije), a ženi koja svaku subotu gleda paradu klečanja kao potvrda da ne može računat na podršku kad joj je potrebna.

Koljena klečavaca tu namjeru sigurno nemaju, ali svaki put kad kleknu, kleče na svim postojećim i budućim ružama koje predstavljaju ugašene glasove žena - i jednako su neprimjerena kao i đon mojeg školskog kolege koji ovih dana svoje nepoštovanje predstavlja kao “spontani performans.”

Za potpuni zabranu klečanja nisam, nek se ljudi vesele kako im je drago, ali jesam za preseljenje i “rebranding” ovih koji kleče. Ima dovoljno mjesta ispred sudova, policijskih postaja i Sabora, a ima i u molitvenom “briefu” sigurno dovoljno mjesta da se ubaci ideja o zaštiti žena. 

Briga o očuvanju tradicionalnih obiteljskih vrijednosti bi trebala započet brigom o ženama, po mogućnosti dok su još žive, a ubijene žene kod nas već postaju tradicija. I nitko ne kleči ZA žene ispred institucija koje femicid rješavaju na trom i neadekvatan način - kleči se za povratak tradicionalne definicije “glave obitelji.”

U normalnom svijetu, glava obitelji je osoba koja u obitelj donosi mir i poštovanje, sigurnost i razumijevanje, a da bi išta od toga bilo izvedivo, glava prvo mora izać iz guzice. 

Glavi koja je tamo gdje treba bit je jasno da je klečanje za drugotnost žena u Hrvatskoj zapravo sasvim nepotrebno jer su žene u Hrvatskoj već drugotne - u vlastitim domovima i vezama, na radnom mjestu, u prijavama protiv nasilnika koji je već “dobro poznat policiji”, ali i dalje na slobodi, a na prvom mjestu nakratko uspiju “zasjat” tek kad ih netko ugasi… ili barem dobro zgazi đonom.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva