Fine, nebitne djevojke: Mataniću megafon, a žrtve na mute

Bolesna sam, pa sam u utorak javila urednici da ovaj tjedan preskačem kolumnu kako bih si omogućila nesmetano kihanje u miru i tišini. Rekla je da može, znala sam da će reć da može, draga je to žena kojoj se ne bojim pomrsit uredničke planove. Bolestan je i ostatak redakcije, a svatko je svoju bolest zaradio u vlastitom aranžmanu - moja je već tradicionalni poklon koji su mi nećaci donijeli iz vrtića. 

Bolesna sam, preskačem, čujemo se sljedeći tjedan, nazdravlje svima. 

Exit light, enter night, plan mi je propao zbog veće bolesti. 

Bolestan je i, sam to kaže, bio Dalibor Matanić čijem smo putu prema ozdravljenju ovih dana imali priliku svjedočiti uz naslovnu sliku koja prigodno podsjeća na “in memoriam” priče - uz almost no memoriam za žene koje su ogrebane kandžama spomenute bolesti, žene koje još nisu ni dočekale optužnice, a mi smo već uspjeli dočekat inspirativnu priču o ozdravljenju počinitelja. 

Ženski časopis je idealno mjesto za to, kažu. 

Emotivna ispovijest Dalibora Matanića, dovoljno emotivna da pokuša odradit završnu ruku krečenja trulog zida na kojem se unatrag godinu i nešto radila tiha sanacija, pa sad imamo priliku prvi razgledati rezultate adaptacije - i bila bi to dobrodošla adaptacija da smo usput vidjeli cijeli proces s uključenim ruševinama koje su ju i pokrenule, ali te su ruševine završile onako kako završava šuta koja se u sitne sate i u tišini odlaže tamo gdje nitko ne vidi. 

Od žrtava ni ž - nijedna od njih, barem što se tiče nas koji ih ne znamo, nema ni ime, ni prezime, a kamo li naslovnicu. Nepoznate bile, nepoznate ostale, nevidljive kao nezgodne gljivice na zidu koji je netko ostrugao i pogletao, pa premazao sredstvom protiv plijesni i novim slojem boje.

Pitajte još jednom, ako se usuđujete, “ZAŠTO NISU PRIJAVILE?”

Jesu. Čitali smo da jesu. Dobili smo i priznanje, prvo uz ispriku, a ovih dana uz “ako sam nekog povrijedio”, što znači da ovih dana objektivni prijestup više nije toliko objektivan, nego teret žrtve koji podliježe osobnom tumačenju. Možda su samo preosjetljive na “specifičan humor.”

Prijavile su, a što su dobile? 

NASLOVNICU. Ne svoju, nego onu na kojoj je počinitelj tužan i oštećen jer je počinio. 

A ako to nije dovoljno jasna uputa da drugi put šute, dodatna je došla u obliku isključenih komentara. 

Ne sviđa vam se ono što se, iako sigurno ne s tom namjerom, pretvorilo u zanemarivanje glasa žrtava jer je počinitelju uručen megafon? Turn off comments for this post, šutite. 

I meni bi bilo pametnije da šutim, tako sam “odgajana” od trenutka kad sam gurnula prst u svijet medija u kojem je pametnije biti ugodno društvo nego netko tko se buni. 

Sa svima dobra. Svima ugodna. Budi pametna, nemoj se zamjerit, šuti i kad treba, i kad ne treba. 

“Nemoj, Andrea, možda te neće više zvat na evente, a dobro je da te zovu.”

Dobro je, da. Pametno. Sljedeće godine mi izlazi nova knjiga, pametno je imat podršku. 

E pa ako je pametno u tišini gledat kako Dalibor Matanić vene na naslovnici u maniri žrtve dok prave žrtve opet ne mogu otvorit internet bez da ih zaskoči njegovo lice, I choose stupid, svaki put. 

Glupa? Može, glupost bez straha je bolji odabir od pameti obložene strahom od neprihvaćanja, a ako je to jedan event manje, so be it - event na kojem možda mogu srest iskupljenog Matanića ionako nije moja šalica čaja.

Već sam ga jednom srela na eventu (za influencere) niti godinu dana nakon ispada zvanog “bagro neradnička” u kojem je influencerima prijetio povlačenjem veza kojima će se pobrinut da više nikad ne rade, a kad sam pitala organizatore koji everloving fuck se događa, nitko se više nije ni sjećao te priče. 

Priče o čovjeku koji s pozicije moći prijeti ljudima koje ne poznaje jer ne razumije posao koji rade - posao koji, koliko god influenceri nekad bili glupi i iritantni, počiva na rezultatima, a ne na poznanstvima i dodijeljenim sredstvima koja se s rezultatima najčešće razilaze na grafu. Zaboravljeno, kog briga za nepoznatu bagru koja je nebitna u usporedbi s velikim Matanićem. Mnogima je to tad bila samo zabavna priča u kojoj je “netko napokon influencerima rekao da su kreteni”, a ja sam se pitala jesam li luda jer u svemu vidim nasilnika opijenog moći koji se javno iživljava nad “podređenima” - ako to radi javno, tko zna što sve radi privatno. Saznali smo nedugo nakon “zabavnog” incidenta.

Financijsko nasilje i uznemiravanje, odnosno prijetnja istim je brzo i lako zaboravljena priča, ali uznemiravanje seksualne prirode se ne zaboravlja toliko lako - i nije zaboravljeno, neće bit nikad, ali eno ga, već je preliveno glazurom od kajanja i rehabilitacije, pa dekorirano idejom zvanom “AKO sam nekog povrijedio.”

Dalibor Mučenik, žrtve ionako nemaju ime, a mogle su ga imat - zapravo, MORALE su i MORAJU. 

Znam da to nije jednostavno ni lako; žrtvama se sigurno lakše povuć i izbjeć osudu internet naroda koji jedva čeka odlučit da su sve to zapravo tražile same i da se bune jer žele pažnju, ali čak i da su htjele ispričat svoju priču, pitanje je tko bi im, opet u ime “pametnih” odluka, uopće ponudio prostor da to naprave. 

Umjesto “me too”, dobili smo još jedan klasični hrvatski “me, who?”

I kako da se onda bilo koji počinitelj odupre vlastitim nagonima kad zna da će, u većini slučajeva, njegov glas i dalje biti važniji od onih koje je lako ušutkat? Ako je moguće čak i u medijski eksponiranom slučaju, jasno je koliko je tek lako u slučajevima za koje eventualno znaju prvi susjedi - ili kolege s posla koji se ne žele suprotstavit nadređenom. 

Intervju s Matanićem mi uopće ne smeta, dapače - hrabar je to potez, trebaju nam priče o posrnulim ljudima koji rade na tome da zasluže novu šansu, treba nam priznanje krivnje (bez AKO, jasno), trebaju nam priče o ovisnosti i bijegu iz pakla koji donose, treba nam i kajanje (opet bez AKO), ali onda nam je trebala i jednako hrabra priča posvećena žrtvama, a ako već “ne zaslužuje” naslovnicu, onda barem zaslužuje jednaku razinu zastupljenosti u nastavku, makar i anonimno. Njihove priče, njihove noćne more, njihovi strahovi, njihov PTSP, njihova sramota koja je, kao i uvijek, s prevelikom lakoćom prebačena s počinitelja na njihova leđa.

Lakše je to meni reć nego nekom izvest, jasno, ali ako su priče žrtava neizvedive, onda nije trebalo ni odmrzavat onog tko ih je učinio žrtvama. Ako je u tom odmrzavanju usput neizvedivo od Matanića dobit odgovore na ključna pitanja u kojima bez “ako” priča o šteti koju je napravio drugima umjesto da priča o svom teškom putu, onda je hrabro tom istom Mataniću reć da još uvijek nije zaslužio bit saslušan - ne treba nam, hvala, treba nam nešto što ne relativizira nasilje. 

Trebaju nam i jednako hrabro uključeni komentari, upravo zato što su neugodni i teški za čitat - ako se žrtvama uvijek prigovara da predugo šute i savjetuje im se da sve prijave uz obećanje da će biti saslušane i zaštićene, isključivanje komentara je figa u džepu koja samo dokazuje da je ipak pametnije šutit. 

Pametnije bi bilo i meni, čemu riskirat da mi se oduzme mjesto za stolom na kojem me povremeno čeka piće dobrodošlice, ali nažalost - i na svoju veliku sreću - toliko pametna nisam. 

Nisam dovoljno pametna da se prigušim i čekam da sve prođe, nisam dovoljno pametna za dugoročne kalkulacije i cost-benefit analizu izgovaranja istine, nisam dovoljno pametna da samoj sebi isključim opciju komentiranja u nadi da ću (p)ostat maksimalno prihvatljiva aroma vanilije koja nikom ne smeta. 

Glupa sam - i ponosna. 

I nadam se da će se do sljedećeg tjedna u ovo vrijeme ta glupost proširit kao klasični vrtićki virus, a pamet na posteljici od networkinga i kalkulacija zašutjet dovoljno dugo da se prioriteti usklade sa zdravim razumom.

Svatko zaslužuje mogućnost za iskupljenje, i časopisi i Matanići - nemojte vikat na mene, to se zaslužuje polako, uz prihvaćanje odgovornosti bez usputnih izlika - a sad je prilika da se to iskupljenje i zaradi.

Matanićevo izlječenje je, iako je potrebno i poželjno, u ovom trenutku sasvim sporedno i bit će takvo dok god ne saslušamo i saniramo stvarno oštećene. 

Za početak, Mataniću umjesto megafona treba uručit zaslužene pravne posljedice, a megafon dajte žrtvama. 

Sigurno imaju svašta za reć, sigurno se i boje jer to nije pametno, ali valjda smo se dogovorili da je “pamet” u ovom slučaju jedan od problema. Šutnja ovaj put nije zlato, iako bi zlata vrijedilo da smo ušutkali počinitelja dok su žene nad kojima je sve počinjeno i dalje na “mute.”

Now if you’ll excuse me, idem kihat toliko jako da me cijela zgrada čuje - a to je, nažalost, i dalje puno jači zvuk od onog koji je omogućen žrtvama. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva