Miss7 Blog 09. rujna 2020.

"Fine mrtve seljačine": Tko je stvarno kriv za influensranje u državi?

Karmen Poznić.

Postoje ti neki tjedni u godini koji se savršeno uklapaju u izraz “sezona kiselih krastavca” - oni u kojima se malo toga događa, do te mjere da se na kavi priča o vremenskoj prognozi i emisiji Sedma noć. 

“Stvarno, ljudi i dalje pričaju o emisiji Sedma noć???” - ne, Vlatka, por supuesto que no.

Postoje, s druge strane, tjedni u kojima je na švedskom stolu tema toliko velik izbor da na sekundu pomisliš da si na svadbi u Hercegovini - BEZ VLAKIĆA, naravno.

Odakle da čovjek uopće krene u slučaju posljednjih 7-10 dana?

Influencerica tražila besplatan ručak. 

Restoran ju odbio. 

Dalibor Matanić dobio slom pi*ke i obećao svim influencerima da će osobno lobirat da više ništa ne dobiju besplatno. Uz, naravno, cijeli dijapazon pogrdnih riječi koje neću ponavljat jer sam fina dama. (Nisam, samo sam neradnički raspoložena i ne da mi se tipkat.) 

Dan kasnije se ispričao.

Dopisnica iz Kanade Vlatka Pokos popljuvala influencere uz insinuaciju da su sponzoruše. 

(Imamo li na liniji i Željku Markić koja bi pohvalila istospolne zajednice? Nemamo - još, ali kako smo krenuli, nije isključeno.)

Dva dana kasnije, Matanić povukao ispriku jer mala koja “prosi po restoranima” ne bi dozvolila silovanim ženama da pobace. 

Tony Cetinski održao jedan od najposjećenijih nastupa u karijeri, tijekom kojeg se spontano oformilo i Ministarstvo za procjenu opravdanosti propuštanja vozila hitne pomoći.

Novak Đoković pogodio sutkinju lopticom. 

Boris Rogoznica zasluženo odmorio.

E i meni je tijekom noći uletio šišmiš u sobu, što isto nije za bacit. Piše na internetu da se šišmiši vole zavuć na hladna, mračna mjesta, ali srećom, nemam Josipu Rimac u sobi pa je izašao.

I kako sad s ovog švedskog stola odabrati što ćemo stavit na tanjur?

Teško, toliko je izbora, ali srećom, Hrvati su poznati kao majstori devastiranja švedskog stola, pa ćemo samo krenut redom.

Prvi tanjur: Influencerica u umaku od nerazumijevanja

Djevojka kojoj uvijek zaboravim ime - što je i prokletstvo i blagoslov - poslala poruku restoranu. Ona bi kompenzaciju u hrani u zamjenu za objavu. Na Instagramu ju prati 800.00 ljudi, na TikToku 250.000. “Koji k je TikTok?” Znam, užas, meni ga je i dalje neugodno instalirat ali svejedno, tu je, postoji, ljudi na njemu prate ljude. Mala je, dakle, od restorana tražila besplatan ručak. Uljudno, kulturno, “jeste li zainteresirani…?” Suho mi je ovo, oćemo dodat umak od malo bolje objašnjenih informacija? Ajde. Mala nije tražila BESPLATAN ručak. Poslala je upit o suradnji po principu usluga-protuusluga. “Ja dođem kod vas, taggam vas, vi meni u zamjenu date hranu” - parafraziram jer mi se ne da radit word-for-word. Robna razmjena, tj. roba za uslugu. Restoran je zaposlio Annie Wilkes (Misery, jel) da odgovara na upite iz inboxa. Mala objavila video u kojem prenosi nadrkani odgovor restorana uz opasku da su neprofesionalni jer imaju ružnu komunikaciju - ljudi shvatili da mala prigovara jer nije dobila jest za džabe. Mala će kasnije ispast kaos po pitanju silovanja i pobačaja ali to je kasnije. Predjelo pojedeno, idemo dalje.

Drugi tanjur: Najfrajerskiji restoran u državi s pireom od neprofesionalnosti

“Ovako nešto može tražiti Madona…” - ne mislim ja da se Madonna piše s jednim n, citiram ono što piše na screenshotu odgovora restorana. “Prosite okolo da zadovoljite svoju gladnu prdaru” - osoba koja vodi društvene mreže restorana odbija ponudu s nezavidnom količinom nerazumijevanja osnova influencer marketinga i poslovno prihvatljivog ponašanja. Opet cijeli dijapazon uvreda koje mi se ne da tipkat jer se bojim da će mi laptop mislit da sam nekulturna. U narodu se za takvu razinu komunikacije često koristi izraz “mrtva seljačina” ako je u pitanju muškarac, a ženi se najčešće samo dijagnosticira deficit falusa i/ili PMS.  Restoran u odgovoru nudi i opciju da mala dođe pojest, platit, pa će se novac uplatit u humanitarne svrhe - što je boss move, kako bi rekli klinci na Instagramu (vjerojatno ne bi, klinci na Instagramu danas govore “ide gas” i “goriš bebo”, što ne razumijem ali poštujem jer smo i mi kao klinci govorili gluposti). Ljudi na internetu zbog odgovora restorana doživljavaju prvu pravu erekciju 2020., naizgled zaboravljajući da to nije normalan način komunikacije. Tanjur prazan, ajmo opet malo do stola vidjet šta još ima.

Treći tanjur: Kriza osrednjih godina na posteljici od ljutog redatelja

Gledala sam film “Fine, mrtve djevojke” čim je izašao, odličan je, topla preporuka ako još niste. Ova rečenica između ostalog služi i da vas podsjeti na vezu između Matanićevog filma i mog naslova - za slučaj da vam je film ispao iz sjećanja. “Obećavam vam da ćete izgubiti klijente neradnička bagro” - kaže čika Dac, uz napomenu “imamo puno poznanstava.” Bilo je tu još kasnije i ideja o “izgonu iz grada”, pa isprika, pa povlačenje isprike jer “mala ne bi dala da silovane žene pobace.” Daliboru su u međuvremenu javili da je imao (ili ima, ne znam) sponzorski auto i da financira filmove uz pomoć države u kojoj mnogi misle da su i redatelji “neradnička bagra”, plus da se baš ne može derat na tinejdžerku kao da smo na izboru za miss stočnog sajma. Vjetar se stišava, građani skoro opet počinju pričat o glupostima, tipa da je Crkva pobrala hrpu budžeta predviđenog za obrazovanje, vrijeme je za novo jelo na švedskom stolu.

Četvrti tanjur: Dopisnica iz Kanade u glazuri od dvostrukih standarda

“Lažni život influencera sastoji se u ponižavajućem žicanju kremica i obroka dok ih financiraju imućni partneri” - kaže Vlatka Pokos. Ja si idem po kavu, a vi malo razmislite o životu. 

Evo me. Mislim, “ponižavajuće žicanje” je subjektivan pojam - zašto netko ne bi uzeo kremu direktno od brenda ako mu ju brend želi poslat? Ne možeš natjerat brend da ti pošalje kremu ako brend to ne želi, dakle sve je na dobrovoljnoj razini. “OSIM MASKICA i ČIPOVA U CJEPIVU” - čekaj, Tony, ti si nam na desertima. Štajaznam, na tržištu ima više kozmetičkih brendova nego što ima Dikana, svatko neka do svoje kreme dođe kako želi i voli.

Peti tanjur: Prazan

“Oprostite, prije dva tjedna je u ponudi bio Boris Rogoznica na roštilju, toga više nema?” - kad već imaginarno jedemo, smijemo imat i imaginarnog konobara. “Nema, gospođo, tom je prošla sezona.” 

“Aha, ok, hvala (Bogu).”

Šesti tanjur: Palačinke slobode punjene egoizmom

Dopustila sam si luksuz i zen da se na kratko ne zamaram pitanjem u kojem ste klubu što se tiče maski i Korone, ali kad Hitna prolazi, pustiš ju, uvijek, zauvijek, inače vrati rodni list (o krsnom da ne pričam). Nažalost, uz najbolju volju nemam mjesta za tanjur Novak Đoković i šašave loptice.

Ok, sad kad smo pobrstili švedski stol, ajmo malo sjest i pričat kao normalni ljudi koji su se lijepo najeli i još se malo druže uz kavu. 

Jel ona mala koja bi “besplatno” jela dno dna? 

Ne znam, moguće da generalno je ako ne bi dala silovanim ženama da pobace. Tim gore što ju prati hrpa klinaca koji vjeruju u sve što im kažeš. Ali dno dna ili ne, u trenutku kad se javila restoranu koji nikad nije čuo za nju (dakle, ne znaju je li govno ili dijamant), bila je samo osoba koja ispituje postoji li potražnja za njenom ponudom. Mnogi su zainteresirani za to što nudi, a čak i da nisu, njeno je pravo da pita. Pravo restorana je da prihvati ili odbije - pristojno ili nepristojno, ali to ćemo malo kasnije.

Je li dno da influenceri “žicaju” hranu? 

Ovisi o načinu. Sjedila sam u više navrata u blizini influencerica koje na licu mjesta vade mobitel, pokazuju konobaru “vid vid ovo ja na internetima” i traže besplatnu šniclu, što je u top 10 najtužnijih stvari koje sam vidjela, ali postoji i normalna, dostojanstvena verzija - slanje ponude u inbox, ono što je napravila mala. Ja ne bi(h) nikad. Bilo bi mi neugodno, neugodno mi je i kad me vlastiti dečko počasti. (Sreća da je škrt pa je problem riješen). Ako objavljujem hranu koju jedem, a volim ju objavit jer volim hranu više nego što teoretičar zavjere voli ignorirat zdrav razum, to najčešće radim tek kad izađem iz restorana jer ne želim da restoran misli da suptilno žicam. Ali ako netko želi i misli da može ponudit restoranu suradnju koja će rezultirat obostranim zadovoljstvom, nije najgore na svijetu da se javi. Javljaju se i restorani influencerima, dobro došli u 2020. Jel čudno? Malo da. Ali u moru čudnog koje nas okružuje, možda bi bilo pametno da se fokusiramo na čudno koje je ujedno i ilegalno, tipa Josipa Rimac i kompanija - to su ljudi koji vam kradu hranu iz usta, pick your battles.

Jesu li influenceri dno? 

Neki jesu, naravno. Ima svega. Neki ne rade ništa, nemaju nikakav talent i misle da je škola za debile - ovo, složit ćete se, nije isključivo odlika (nekih) influencera. Neki kupuju followere pa - s obzirom na to da svaka normalna firma danas zna da nije prirodno da cura u Zagrebu ima najviše pratitelja iz Bangladeša - svoje usluge još mogu ponudit jedino šik-butiku Božica i frizerskom salonu za ježeve. Neki se nasilno javljaju svakom klijentu na svijetu i reklamirali bi azbestno gnojivo i/ili imali live prijenos uzimanja papa testa. Neki vrše nepovratno loš utjecaj na klince i sjebavaju mlađe generacije. Ne većina. Neki.

Neki ih spašavaju. Nika Pavičić je influencerica-“balavica” od 19 godina koja je u prvih nekoliko sati nakon potresa u Zagrebu pronašla smještaj za tri obitelji. Prati ju (između ostalog) hrpetina klinaca, a tim klincima je u svega nekoliko storya usadila solidarnost i proaktivnost. 

Ema Luketin je druga “balavica” od 19 koja je nedavno maturirala, a svoju vojsku pratitelja svakodnevno futra “be kind” pričama. “Be kind” - i svaka mlada cura koja želi bit kao Ema će se potrudit, čak i one koje su bile na putu da postanu bullyji. Ja sa svojih 35 godina bez ikakvog srama mogu reć da me upravo Ema naučila da budem ljubaznija, opuštenija i manje eksplozivna u odgovaranju na komentare koji me povrijede (ili samo iznerviraju). Svatko od nas poznaje barem jednu osobu koja bi mogla naučit nešto od Eme i Nike. 

One su, vjerojatno ćete se složit, osobe koje rade važan posao u oblikovanju mladih umova - i rade ga onako kako roditelji i učitelji često ne mogu, ne znaju ili ne stignu. U nekom alternativnom svemiru, država financira ovakva društvena dobra, a filmovi nek se snađu. 

Onda imate Zsa Zsu koja ovih dana hrabro pokazuje svoje akne i uči klince da možeš bit prekrasna osoba čak i kad ti se lice ponaša kao pomahnitalo đubre. 

“Ali Zsa Zsa je pjevačica, ona BAREM nešto radi!”

Većina “influencera” BAREM nešto radi, samo što to ne vidite, kao što ne vidite ni Renatino radno mjesto, nego samo slike s ljetovanja i ostalih lijepih trenutaka. Tko je Renata? Bilo tko.

Ne vidite ni mene kako sjedim i prevodim tisuće stranica slovenskog sa zmazanom, raščupanom kosom, dok mi se kičma savija u oblike koji nisu predviđeni za kičmu. Ne vidite ni Doru Predojević kako prevodi turski, samo vidite kako se lijepo obukla, što je meni - kao osobi koja se najčešće oblači kao da ide na tjelesni - korisno jer ponekad želim izgledat kao da idem na malo elegantniji tjelesni.

Naravno da su neki influenceri idioti, kao što su i neki kulturnjaci nekulturni - ali većinom nisu, kao što ni svaka žena koja se bogato uda nije sponzoruša ili neradnica. 

Je li Vlatka Pokos dno? 

Možda se danas ne čini tako, ali ja sam uvijek imala blagonakloni pogled na Vlatku Pokos. Štajaznam, nekako sam uvijek mislila da je ambiciozna žena s kvalitetnom radnom etikom koju su kroz život povremeno pratile nepravde i etikete koje nisu nužno utemeljene na stvarnom stanju stvari. Čak i kad se skinula gola za reklamu jednog shopping centra, odlučila sam to smatrati empowermentom, što možda je nategnut koncept, ali koncepti postoje da bi se natezali. To što se udala za jako, jako, jako, jako, jako, jako bogatog lika koji je puno, puno, puno, puno stariji od nje ne znači da she ain’t messin with no broke n**ga. Žene se mogu bogato udat i ne bit sponzoruše; a i za slučaj da jesu, nije na meni da se zamaram time tko od čega živi (pod uvjetom da ga ja ne financiram). Baš bi zato, barem po meni, Vlatka trebala imat dozu razumijevanja i nježnosti za influencere koje se etiketira sponzorušama novog doba. Ni njoj zbog neinformiranosti i predrasuda često nisu vjerovali da je veliki profesionalac i radnik. 

Je li Matanić dno? 

A jbg, vrh nije sigurno, ali mogu razumjet polazišnu točku iz koje se formirala misao. Meni se diže kosa na glavi kad vidim da klinci danas misle da se smiju ispisat iz škole i bit “influenceri” bez da imaju ikakvo znanje, zvanje i supstancu. Bojim se za svakog roditelja koji ne može objasnit 13-godišnjaku da MORA IMAT OBRAZOVANJE i da dugoročni plan ne može bit samo “slikat ću se u kaputima u pozama.” Ali kad smo kod obrazovanja, onda moramo prihvatit i činjenicu da je ideja da influenceri ne rade ništa posljedica neinformiranosti i neupućenosti - samo zato što Dalibor ne zna koje sve benefite i obveze uključuje influencer marketing i koliko je to velika mašinerija, ne znači da influenceri ne rade ništa nego da je Dalibor možda prestao pratit trendove tržišta u kojem i sam povremeno toća noge. Na tom se tržištu, između ostalog, zbog onakve retorike gube sponzorski ugovori, auti i ostale delikatese. 

Je li restoran dno?

Ma nije, legende su, majstori, carevi, jesi vidio šta su rekli maloj glupači koja je htjela besplatno jest? Mogu shvatit da te, ako si restoran, vjerojatno iritira najezda ljudi u inboxu koji bi “besplatno” jeli. Svaki restoran ima pravo prihvaćat takve suradnje ili ih odbijat. Ali u normalnom poslovnom svijetu se onakva komunikacija na društvenim mrežama “nagrađuje” otkazom. Za vrijeme studija sam radila u 3 kafića (jel ok, Dac?) i u službi za korisnike i NIKAD, IKAD, IKAD nisam smjela bit bezobrazna ni prema najvećim govnima. Nikad, jer je to moje radno mjesto, a ne moja privatna prčija. Ja predstavljam svojeg poslodavca, moj posao je da budem kulturna, KRAJ. “Prosite okolo da zadovoljite svoju gladnu prdaru” - šteta, a sve se tako lijepo da riješit jednim kratkim, pristojnim “ne hvala, nismo zainteresirani.” I onda kasnije na kavi s kolegama tračaš “glupaču” koja ti se javila, ako već misliš da je ovakva poslovna ponuda glupa. 

Je li dno da influenceri “ne rade pošten posao”? 

Mnogi se ljute kao da influenceri direktno uništavaju ekonomiju uz basic bitch opasku “zato smo tu gdje jesmo.” Jesmo li, baš zato? Većina influencera ima firmu ili obrt, većina plaća poreze, doprinose, turističke zajednice i ostale hrvatske izume, neki su i u sustavu PDV-a i ne - za razliku od velikih poduzetnika kojima se dugovanja po PDV-u magično opraštaju jer su prebogati i premoćni da bi se zamarali nametima za sitne ribe - nemaju povlašteni tretman. To što ne rade fizički posao zbog kojeg ustaju u 5 ujutro ih ne čini ni nepoštenima, ni neradnicima. Svatko tko je imao majstore u stanu zna da to što je netko fizički radnik ne znači da nužno pošteno i savjesno radi.

I jedan mali dodatak iz rubrike “jeste li znali”: Jeste li znali da influenceri, išli vam oni na 17 k**aca ili na nijedan, djeluju na jednom od najtransparentnijih tržišta ikad? Znamo tko nije znao. Klijent bira koga bi htio, influencer odlučuje paše li mu klijent, a suradnja se vrednuje po dosegu i konverziji. Doseg i konverziju između ostalog diktira i zajednica koja prati ili ne prati influencera. Ako ima rezultata, radit će opet, ako nema, neće. “Kad bi barem tako bilo i s filmovima” - viknuo je netko iz Zavoda za pasivnu agresiju i pobjegao prije nego što smo mu uspjeli vidjet lice. Kod influencera ima mjesta za svakakve akrobacije karaktera, principijelnosti i ostalih velikih riječi, ali vrlo, vrlo rijetko ima mjesta za namještaljke, lobiranja i “preko veze.”

Nema Josipe Rimac koja će sredit stvari.

Nema tih veza i poznanstava kojima Matanić može “sredit” da netko radi ili ne radi. 

Nema tog influencera koji može imat lošu gledanost videa i ponovno dobit novce.

Jel pošteno da influencer za jednu objavu zaradi više nego što je bila moja mjesečna plaća u kafiću? Jednako pošteno kao i da jedan časopis naplati oglas koji će vidjet x tisuća ljudi - ni više, ni manje pošteno.

Influenceri ne kradu posao doktorima, blagajnicama, bauštelcima i ostalim “dopuštenim” zanimanjima po evanđelju Dalibora Matanića - “kradu” ih eventualno televiziji, časopisima i plakatima.

Najčešće isključivo u targetu u kojem imaju bolje brojke.

Dakle, na tržištu se događa realokacija resursa vođena rezultatima, a u nekim segmentima influencer marketing jednostavno generira bolje rezultate pa shodno tome (jako kakvo preseravanje) dobiva zasluženi dio kolača.

Ako to nije priča o samoregulirajućem tržištu, poštenoj distribuciji sredstava - od kojih dio završava u državnom džepu koji se onda (ne)pošteno prazni - i laissez faire ekonomskoj filozofiji, ne znam što je. 

Naravno, smijete uz sve ovo i dalje mrzit influencere ako vam je tako drago.

Jel ih glupo vidjet kad su glupi, ufurani i needucirani?

Naravno da je. Glupe, ufurane, needucirane ljude je uvijek glupo vidjet, bez obzira na to čime se bave. 

Puno je tu stvari koje je lako mrziti, puno je tu stvari koje su opasne, ali po meni je i dalje puno, puno opasnije da netko prijeti poznanstvima i vezama u borbi da spriječi one koji - iako možda ne svakome razumljivo - rade transparentno na tržištu na kojem obujam posla ovisi o rezultatima. 

I da rulja povraća po klinki umjesto po restoranu koji selektivno tretira ljude kao škart.

(To što je klinka kasnije ispala užas po pitanjima osnovnih ženskih prava je druga priča, povraćalo se po njoj puno prije nego što smo to znali).

Zato smo tu gdje jesmo. 

Zato što neki ljudi imaju ideju da je svijet njihova privatna prčija - bilo da je šalter u MUP-u, referada ili community manager restorana.

Tu smo gdje jesmo jer u borbi za “poštenje i pravdu” jedan (ne)moćnik prijeti cijeloj jednoj grupi ljudi (spodoba), koji (najčešće) pošteno rade posao novog doba, da će se lobiranjem pobrinut da više ne rade.

Tu smo gdje jesmo jer se cijela regija međusobno izrešetala do razine koja bi i Tarantinu bila previše - zbog jedne “nebitne” male, “nebitnog” restorana i prebitnog redatelja. 

Meanwhile, oko toga da je Crkva od Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU dobila većinu para namijenjenih zdravstvu, obrazovanju i kulturi se nitko nije posvađao. 

Zato smo tu gdje jesmo.

Vlatka, gdje smo?

“U Kanadi.” 

KIND regards.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0