Miss7 Blog 21. veljače 2022.

Facebook i Instagram možda se ugase u Europi - bismo li mogli živjeti bez društvenih mreža?

Domagoj Knežević
Vedran Tolić.

Prije nekoliko dana naletio sam na vijest kako će se Facebook i Instagram u Europi ugasiti. Zaboravio sam na tu vijest, ali me na to podsjetio frend kad smo neki dan pričali i kad me usput pitao jesam li čuo da će Mark Zuckerberg ugasiti Fejs. I „kaj ja velim na to?“. Apsolutno ništa. Ako Meta odluči ugasiti Facebook i Instagram u Europi – samo neka ugasi. Iskreno, nije me ta vijest nešto posebno uznemirila. Kako bude, bit će. 

Situacija nije dramatična ni alarmantna jer problem leži u tome što američko i europsko zakonodavstvo drugačije gledaju na podatke koje fejs prikuplja o nama, a prikuplja. To barem svi znaju. Svaki naš klik na internetu, mobitelu, bilo kojoj društvenoj mreži negdje ostane spremljen. Oni (tko god oni bili) znaju u koliko sati ustajemo, što gledamo na zaslonima svojih mobitela, što gledamo na zaslonima računala na poslu. Koju aplikaciju zadnju koristimo prije nego što odemo na spavanje. 

Nema tih podataka do kojih oni ne mogu doći i sve se to sprema na nekom serveru. Znaju da si pretraživao tenisice prije dva dana. Ne samo da si pretraživao. Znaju i marku, model, boju i broj. I jesi li u pauzi traženja za najpovoljnijom cijenom pogledao neki od news portala u obliku mobilne aplikacije. Ako si pak gledao neki DIY video jučer navečer – i taj podatak imaju. Big Brother i Trumanov show zajedno. Na n-tu potenciju. 

 

I nema u cijeloj ovoj priči razloga za ljutnju. Sjeti se da si jednom davno, kad si prvi put napravio profil ili account na nekoj društvenoj mreži, otvorio mail… - malom kvačicom označio da pristaješ na „uvjete korištenja“. Vrlo vjerojatno si označio/la da si te uvjete pročitao, razumio, da su ti kristalno jasni i da si s njima suglasan. U nekim slučajevima i potvrdio da nisi robot. 

„How yes no…?!“. Pa tko još čita uvjete korištenja?! Daj mi da budem online, da imam svoj profil… što prije… Mani me se s uvjetima korištenja. Pristali smo na sve. Svojom voljom u obliku kvačice. lli nekoliko njih. 

Ukoliko Mark odluči ugasiti Facebook i Instagram u Europi, onda će to biti upravo zbog tih podataka koje oni o nama imaju, a mi smo na to prikupljanje podataka pristali. Oko toga se moraju usuglasiti. 

Malo sam preletio po općim uvjetima korištenja. Čovječe, na sve imaju pravo. Pa čak i na sadržaj koji smo objavili pa potom obrisali. On više nije „javno vidljiv“, ali je u njihovu vlasništvu. U slučaju neke zlouporabe, sudskog procesa, dokaza… Sve to, a i mnogo više - lijepo piše u uvjetima korištenja. Upravo ti prikupljeni podaci o svakome od nas za Zuckerberga su roba. 

Ne zanosim kako je Zuckerberg napravio fejs zato što mu je to bilo fora, zanimljiv projekt. I da hendla cijelu ovu priču iz altruizma. Ili zato što je lijepo da se ljudi povezuju, druže, virtualno prijateljuju. 

 

Sve je to ništa drugo nego business. I to ozbiljan jer prihodi i neto dobit Facebooka mjere se u milijardama dolara. Ja na Marka gledam kao na trgovca. I to trgovca „par excellence“. Globalnog veleprodavača kojem nitko nije do koljena. 

Mark stoji iza svoje skupe trgovačke tezge i prodaje naše podatke, a u modernom dućanu moderno se kupuje. Ne na kile u smeđim škarniclima niti na litre kao što smo navikli. Kupuje se na bajtove. Kilo, mega, giga, tera, peta, eksa, zeta, jota. Prodaju se naši interesi, navike. Na što klikćemo više, a na što manje. Kada to radimo? *Za što uopće ne pokazujemo interes? 

Sve to kako bi oglašivačima bilo lakše doći do nas. Kako bi nam ponudili točno onakve tenisice kakve smo tražili neki dan. I ne možeš nikako izbjeći tenisice. Tu su. Prate te kad god otvoriš neku od društvenih mreža i gotovo pa možeš osjetiti miris nove obuće. Tvoje su uz samo dva klika - nije potrebna registracija, ulogiraj se preko fejsa. Ovaj vikend čak je i poštarina besplatna.

 

Uzevši sve to u obzir čisto sumnjam da će Facebook i Instagram prestati biti dostupni u Europi. Neće se Mark tako lako odreći 740 milijuna potencijalnih kupaca. Ima na milijune, ako ne i na milijarde razloga pronaći način kako zadovoljiti europske propise, GDPR-ove… Sve će učiniti da zajednica ne pati. 

No, što ako ipak nešto ode ukrivo i jednog dana Facebooka i Instagrama jednostavno ne bude? Jeste li ikad razmišljali o tom scenariju? Uzmeš mobitel u ruke, upišeš pin ili odskeniraš desni palac, a plave i narančaste ikone više nema. Jednostavno su nestale. 

Možete li zamisliti svakodnevicu bez društvenih mreža? Ja mogu…i to bez ikakvih problema. Nema društvenih mreža…ok. Ne vidim u tome nikakav problem. Ne znači to da ne koristim i ne volim društvene mreže. Naprotiv, veliki sam fan i koristim ih. Kao pripadnik „starije generacije“ Facebook mi je i dalje broj jedan. Ovo „starije“ podrazumijeva činjenicu kako me vlastite kćeri doživljavaju po pitanju društvenih mreža. 

 

Facebook je mlađim generacijama nešto što koriste starci. Godine su samo broj, ali u ovom sam slučaju star. Na fejsu imam čak dva profila. Jedan privatni i jedan za blog. Instagram samo za blog… i gotovo sam 99,99 posto siguran da će tako i ostati. Ne volim se naslikavati, a Instagram je ipak platforma za fotke. Meni je fejs zakon.  

Pitao me netko i za TikTok. Kad ću se priključiti TikTok zajednici. Helllouuuu?!? Na pitanju je i ostalo. Čak je i odgovor izostao jer zaista nemam nikakve ideje što bih objavljivao na TikToku. Općenito mi ta TikTok priča nije suviše jasna, ali ne mora mi ni biti. Ja sam star i to je mreža za mlađe generacije.

Oni fakat briju neki sasvim drugi film. Nama starcima potpuno nerazumljiv, ali sve to ide pod nazivnik generacijskog jaza. I mene moji starci nisu shvaćali, ne shvaćam ni ja svoje kćeri u nekim stvarima. One pak neće shvaćati svoju djecu danas/sutra. 

Meni su društvene mreže skroz ok. Ne mislim da nas međusobno udaljavaju, ali da su donijele brojne promjene – jesu. To je neosporno. 

 

Mlađe generacije su baš jako zakačene na društvene mreže. Na mobitelima su gotovo čitav dan. Gledam to sa strane. Kod njih to sve ide brzo… klik, doubleclick, like, swipe, follow, unfollow, tag, hashtag, story, newsfeed, reels… Nemaju oni vremena zadržati se na nekom sadržaju malo duže, a nadodao bih kako nemaju niti strpljenja. Možda se varam, ali strpljenje je nešto na što mlađe generacije nisu naučene. Naviknuti su da je sve odmah dostupno. Uz par klikova. Njihova su svakodnevica mobitel i društvene mreže, a količina vremena provedena pred ekranom mjeri se satima. 

Imam dvoje tinejdžera u kući i ne mogu shvatiti tu predanost društvenim mrežama. Meni je to potpuno neshvatljivo, a njima uobičajeno. Na pitanje u što toliko „bulje“ – konkretnog odgovora nema. Oni se uglavnom čude našem čuđenju. I tako u krug. Mislim da bi njima nestanak društvenih mreža mnogo teže pao nego nama „starijima“. Mi smo ionako retro. Na neki način vratili bi se korijenima. 

 

Generacija smo koja poznaje život prije društvenih mreža. Znamo kako je svijet funkcionirao prije pojave modernih tehnologija. Prije nego što su došli internet, mobiteli, društvene mreže. eJa bih rekao, kako nam je u tom „kamenom dobu“ bilo baš fajn. Živjeli smo analogno. Više komunicirali, više se družili. Sve je bilo uživo. U stvarnom vremenu, sa stvarnim emocijama i bez filtera. 

Mlađe generacije tome bi se tek trebale naučiti i možda bi im bilo teško prihvatiti da je to sada jedina opcija. Uostalom, ionako malo razgovaraju. Mladi danas puno rjeđe razgovaraju na mobitel nego mi „starci“. 

Umjesto tisuću i jedne poruke uvijek radije odaberem nazvati nekog. U nekoliko minuta možeš puno više reći, a i osjetiš kako „diše“ druga strana. Razgovor mi je uvijek draža varijanta od dugometražnog dopisivanja. Moj mobitel je uvijek pojačan. Isključim zvuk samo u trenutku kad je to pristojno. Mladi su danas uglavnom stišani.  

 

Bilo bi zanimljivo doživjeti to da društvene mreže nestanu. Imali smo sličan scenarij kad su neke mreže pale na pola dana ili dan, ali to je neka sasvim druga priča. Pitam se kako bi funkcionirao svijet da nema društvenih mreža? Koliko bi to utjecalo na našu svakodnevicu? Kome bi to palo jako teško, kome teško, a kome bi bilo svejedno?

I da baš dođe do toga da nestanu društvene mreže, mislim kako bih se na tu činjenicu priviknuo bez nekih problema. Možda bi prvi dan bilo malo čudno, ali tako je kako je. Nemaš izbora. Privikneš se i ideš dalje. Bilo bi manje lajkova, manje smileyja, manje sheranja, ali više ispijenih kava, više razgovora i više glasnog smijeha. Virtualno bi se preko noći preselilo u stvarni svijet. 

Kad stavim to u kontekst vremena u kojem živimo, a živimo strahovito brzo, ponekad bez dovoljno vremena za drage ljude, druženja… možda ovaj scenarij i nije tako loš? Kako se vama čini?

Bi li mogli živjeti bez društvenih mreža?

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0