Estetika nestajanja: Zašto “ne smijemo” kritizirat premršave zvijezde?

“Ne smiješ to reć!” - smijem i hoću, a ako se netko želi naljutit na mene, be my guest.

Godina je 2026., a popis stvari koje “ne smijemo” reć opsegom već konkurira Dostojevskom - smijemo u teoriji, naravno, i dalje poslujemo u svijetu u kojem vlada sloboda govora, ali ako kažemo to što “ne smijemo”, prihvaćamo određene uvjete, a uvjeti nalažu da moramo bit spremni na bijes. 

Timoti Čalamet (ne da mi se danas francuski) vjerojatno nije računao na bijes kad je prije nekoliko tjedana posprdno komentirao balet i operu i usput ih praktički nazvao umirućim kategorijama umjetnosti. Bijes se očekivano dogodio, a kažu i da je zbog izjave izgubio Oscara - što vjerojatno nije točno jer je dobitnik vjerojatno odabran prije izjave - a uz bijes smo dobili i neočekivanu količinu ljudi koji odjednom glume da žive i dišu za operu, a doručkuju i večeraju balet. 

“Kakav glupan!” - slažem se. Ispalo je da je Timoti, osim što je odličan glumac, ujedno i nesofisticirani glupan, ali nije rekao nešto jako daleko od istine.

“Nikog nije briga za operu i balet” je ružna, pretjerana i netočna izjava koja nikad ne bi trebala preć preko usta umjetnika, makar iz poštovanja prema pjevačima i plesačima, ali ako se interes za njih uspoređuje s interesom za filmove, Čalamet je tehnički u pravu - i još uvijek nesofisticirani glupan kojem je hitno potreban “media training”, ali valjda su ga drugi unatrag nekoliko tjedana naučili pameti. 

Opera i balet su za probranu publiku, zato kažem da je tehnički u pravu kad glumu naziva lukrativnijim odabirom, a ono što ne bih smjela reć je da barem polovica bijesnih ljudi zapravo laže da im je baš toliko stalo. Da su opera i balet toliko bitni svakome tko se javno uzrujao, svijet bi bio kulturnije mjesto, ali kultura svijeta se ipak češće svodi na kino, kokice i snimanje platna s uključenim blicom. 

I dalje je glupan, naravno da je, ali je glupan koji - iako se izrazio kao glupan - nije izgovorio statističku neistinu. 

Volim balet i operu, za slučaj da me želite napast, mama me naučila da idem često, ali nemam potrebu glumit da ne znam da je kino popularniji izbor. Je, tako je kako je, ali istina je sve češće na popisu stvari koje ne smiješ izgovorit. 

Lako za Čalameta, već smo se dogovorili da bi mu bilo bolje da je ostao tiho - ili da je sve barem malo ljepše formulirao i barem odglumio mrvu poštovanja - “ne smiješ to reć” je uhodani modus operandi svijeta, a od nas se očekuje da se složimo… ako želimo ostat živi. 

Ovih se dana bijesno priča i o odluci kompanije Southwest Airlines čija nova pravila nalažu da plus-sized putnici moraju kupiti dva sjedala ako ne stanu u jedno. 

Ne smijem reć da se slažem, ali reći ću - uz dodatak da se slažem djelomično. 

Aviokompanije su, a ovo smijemo reć jer je opće poznata činjenica, generalno neprikosnoveni kreteni - praksa da prodaju previše karata, pa se događa da su letovi prebukirani je jedan od primjera, stroga politika o težini prtljage je još jedan (iako je razlog razumljiv), a veličina sjedala u avionu je sve češće nakaradna. Jučer sam bila u avionu u čije sam sjedalo jedva stala, a nisam ni visoka, ni široka i ne razumijem za koga su sjedala rađena - osim za nečije dijete koje još nije ušlo u pubertet. Rađena su za profit, jasno, a ljudi nek se gužvaju - zašto u 2026. nemamo plus-sized sjedala kad već imamo extra leg room opciju, ne znam, ali mislim da bismo ih trebali imat jer ljudi zaslužuju da im je udobno dok putuju. 

Zato se i djelomično slažem s odlukom da ljudi koji ne stanu u jedno sjedalo kupuju dva - ne zato što sam zločesta vještica koja mrzi veće ljude, nego zato što veći ljudi ne zauzimaju samo svoje mjesto, nego i dio tuđeg. Ako ne guzicom - što je najčešći argument ljudi koji kažu “vidite da stanem” - onda ostatkom tijela, a prelijevanje jednog putnika u tijelo drugog nije ugodno ni jednom, ni drugom putniku. 

“Ne smiješ to reć” - smijem, jesam, nećemo glumit da se u avionu ne nadamo da najveća osoba koju smo vidjeli na gateu neće sjest baš pored nas. Nije riječ o izostanku tolerancije, nego o želji za udobnim i ugodnim putovanjem, a ako netko svejedno ima potrebu predložit da sam fat-phobic, slobodno. 

I dalje mislim da bi se aviokompanije trebale barem djelomično prilagodit raznim veličinama putnika i svakom omogućit dostojanstvenu razinu komfora, ali ako već neće, ne mislim da je ok da netko od 200 kila sjedi na svojem sjedalu i na pola tuđeg. Spalite me na trgu, ponijet ću upaljač.

Ono o čemu se ovih dana ne priča bijesno, nego potiho - opet zato što je u domeni “ne smiješ” - su tijela superzvijezda na crvenom tepihu… ili o onom što je od njih ostalo, a nije ostalo puno. 

Što opet “ne smijemo” komentirat isto onako kako prije par godina “nismo smjeli” komentirat pretilost - da ste prije par godina rekli da je Lizzo pretila, što je bila medicinska činjenica, a sad je medicinska činjenica u opadanju, cancel culture bi vas pojeo za doručak. 

Na vrhuncu body positivity pokreta, kritiziranje pretilosti je bilo recept za samouništenje, a u novom svijetu, onom nakon otkrića mršavljenja putem Ozempica, ipak imamo dopuštenje izgovorit da je tijelo zdravije kad je barem malo mršavije. Bilo je zdravije i prije, ali sad smijemo reć da je Lizzo danas zdravija nego što je bila, a prije bi zbog toga padale glave. 

Glave su i dalje u opasnosti od padanja, a nova stvar koju ne smijemo reć je da crvenim tepihom sve češće šeću kosturi koji su kosturi vlastitim izborom. 

Guglajte Demi Moore na milanskom Fashion Weeku i javite mi kakvi su vas naslovi dočekali. 

“Stunning!” - kažu.

Je, Demi Moore je uvijek bila stunning, jest da je malo pretjerala sa zahvatima ali to danas možemo ostavit po strani, a ovih je dana stunning to što stoji okomito jer izgleda kao papirnata slamka koju možeš otpuhat mislima. 

“Breathtaking!” - mhm, ako pod tim mislite da joj tijelo više ne izgleda kao tijelo u koje stanu odrasla pluća, onda sigurno je. 

“Incredible!” - prestanite lagat, Demetria nam nestaje pred očima.

Imamo i Arianu Grande koja je uvijek bila sitna i mršava, a danas izgleda kao da se već nekoliko godina priprema za ulogu žene koju je netko zaboravio izbavit iz logora - ne smijem to reć, ne smijemo to reć, javila nam je tako Ariana koja se brani idejom da je njeno uhranjenije tijelo prije bilo nezdravo jer je bila na antidepresivima, tvrdeći usput da je sad puno zdravija dok nas u oči bode svaka kost koju ima. 

Javili su nam tako u njeno ime i drugi koji se ljute i govore da nije primjereno komentirat žensko tijelo, a ja se opet djelomično slažem. 

Nije primjereno mršavim ženama govorit da nešto pojedu - možda jedu dovoljno, ali se ne uspijevaju udebljat - nije primjereno ni plus-sized ženama govorit da jedu manje jer možda imaju zdravstvene probleme zbog kojih ih kilogrami ne napuštaju, a možda jednostavno vole svoje viškove, ali ono što ovih dana gledamo na crvenom tepihu, ovog puta u domeni mršavosti, su krajnosti koje je nezdravo prešućivat. 

Demi Moore ne izgleda stunning, izgleda bolesno - i kao da vrlo komforno može stat u sjedalo najmanjeg propelerca, što je možda dobra vijest za aviokompanije, ali loša za nju.  

Ariana Grande ne izgleda normalno i zdravo, nego zrelo za hospitalizaciju. 

Ovo nije ruganje, nego činjenično stanje - nekim je ljudima potrebna pomoć, ali to opet ne smijemo reć jer je na popisu zabranjenih ideja. 

Ne smijemo to reć, njihovo je pravo da budu mršave, a mediji glume da je defile kostura sasvim uobičajena, možda i pohvalna pojava - u teoriji je uobičajeno, kultura mršavosti je uvijek bila prisutna, ali ova je mršavost značajno mršavija od prijašnjih verzija.

Lica na kojima postoji naznaka bukalne masti su sve manje zastupljena, ramena su sve oštrija, ključne kosti strše iz couture haljina kao da ih je netko zaboravio skinut s vješalice, a mi “ne smijemo” predložit da “stunning” dame izgledaju kao da su izašle iz mašte Tima Burtona - ako to predložimo, moramo bit spremni na bijes jer izgovaramo nešto što baš i nije lijepo. 

Možda nije lijepo, ali nije ni lijepo glumit da Demi Moore izgleda bolje nego ikad - estetski zahvati na stranu - dok zapravo izgleda kao da ju puhanjem možeš srušit na pod lakše nego što možeš ugasit rođendansku svjećicu. 

“Ne smiješ to…” - smijem, smijemo, a smijemo zato što smo neke od tih ekstremno premršavih žena vidjeli u uhranjenijem izdanju i znamo da su trenutno nezdravo mršave. 

“Možda imaju poremećaj u prehrani” - ako imaju, opet smijemo jer se poremećaji u prehrani liječe, a liječenje nije sramota, nego pohvalno. 

Ono što ne bismo trebali smjet je glumit body-positivity - ovaj put u korist mršavosti - i govorit da su krajnosti zdrave jer nisu. 

Trebali bismo smjet reć da Demi Moore i Ariana Grande trenutno izgledaju grozno, što ne znači da su grozne osobe, ali grozno je to što nam se predlaže da se pretvaramo da izgledaju normalno i zdravo. 

Znate li koliko mršav moraš bit da na kameri izgledaš premršavo? Sjetite se bilo koje javne osobe koju ste vidjeli uživo, pa zaključili da izgleda sitnije nego na televiziji. Na ekranu svi izgledaju krupnije, kamera preuveličava svaki gram masti - zamislite onda koliko su sitni i osušeni oni koji na televiziji već izgledaju sitno i suho. 

A mi “ne smijemo” reć da su pretjerali? 

Ja smijem, ne pada mi na pamet glumit da su “stunning”, ali da imam 16 godina, vjerojatno bih mislila da moram počet preskakat obroke.

I koliko god još uvijek mislim da nije pretjerano lijepo govorit da je netko premršav, mislim da moramo počet jer je sve otišlo predaleko - ovo više nije mršavost, nego estetika nestajanja koja se sve češće slavi, a ako se ne slavi, onda se barem prešućuje i ignorira jer… “ne smijemo” drugačije. 

Smijemo, a ako imamo djecu koja se uspoređuju sa “stunning” damama s crvenog tepiha, onda i moramo. 

Zdravlje je stunning, krajnosti nisu - javite mi ako trebam doć na trg da me spalite, ali pretpostavljam da bi nam svima bilo draže da samo pojedemo ručak.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva