Ej ti, kako si? Al' za stvarno. Ne glumi. Ne pravi se da si dobro

Ej ti, kako si? Jesi dobro? Ne pravi se da jesi. Ne glumi. Ne izigravaj. Reci mi kako ti je. Al za stvarno.

Iskreno, ja ne znam kako mi je. Osjećam cijelu paletu emocija koja se izmjenjuje iz minute u minutu. Stručnjaci kažu da je to normalno. Nisam baš sigurna, ali probat ću opisati kako se osjećam pa možda se i ti prepoznaš u mojoj priči.

1. UZDRMANA - zbog opetovanih i razornih potresa. Onaj u ponedjeljak ujutro me na noge katapultirao iz kreveta do stropa. Jednako kao što je napravio i onaj proljetos. Kako inače imam lak san, mislim da sam ga već nakon druge sekunde osjetila. Uz krik:“ Kako opet??? Pa zar nismo završili sa ovim?“ A onda brzinom svjetlosti iz pidžame u trenirku, čarape, čizme i jaknu. I Kornijevim korakom trk sa osmog kata do prizemlja. Znam, nije pametno na stubište. Glupa sam. Ali očigledno mojoj podsvijesti zvuči bolja opcija izletjeti iz zgrade, nego čekati drugi koji znam da sigurno dolazi. To kod mene jednostavno ne prolazi.

Isti scenarij dan poslije, samo sam ovog puta surfala u gaćicama. I ogrtaču na Hello Kitty. Držeći se za vrata od štoka dok mi se zgrada ljuljala naprijed – nazad. I slušajući kako mi se po stanu lome stakla i padaju stvari s namještaja. Uvjerena kako se onaj jučerašnji ne može ponoviti jer mi u Zagrebu dobro znamo da je prvi uvijek najjači.

Kako krivo. Kako samouvjereno. Kako bahato.

BESPOMOĆNA - jer sam opet izgubila tlo pod nogama. Kontrolu nad svojim životom. Osjećajući se kao neki lutak, toliko minoran i nebitan, da može biti satran sa zemljom u svega par sekundi. Svjesna kako majku prirodu ne mogu predvidjeti pa mi je bolje da to niti ne pokušavam. Zbog čega uporno tražim utjehu u riječima seizmologa,  koji mi samo dodatno dižu tjeskobu sa svojim „Znamo da ništa ne znamo.“

 Ne zanima me. Idete mi na živce. Dajte nam toplu riječ utjehe ili slamku spasa, kako god to znate. Recite nam da će sve biti u redu. Lažite nas kako više neće biti jačih potresa. I kako nam ne stiže onaj najveći. Smuljajte nas. Samo da možemo dalje sa svojim malim životima.

NEZAHVALNA - kada vidim što se dogodilo svega 50 kilometara južnije, u Petrinji, Glini, Sisku i okolnim selima. Ljudima koji su u 30 sekundi ostali BEZ SVEGA. A ja tu kukam kako imam PTSP jer se stresem na ama baš svaki zvuk. A na toplom sam, ni gladna ni žedna. Osjećam se odvratno nezahvalna. I najradije bih samoj sebi šamarčinu zveknula. I još manijakalno buljim kao debil u onu aplikaciju za potrese, dodatno si povećavajući anksioznost i nemir. A onda na telki vidim starije ljude kako ne žele sa svojih ognjišta, grijući se na vatri, dok im iza leđa brdo od narančastih cigli, njihovih ne tako davno toplih kuća. Ali ne daju se. Ne daju na sebe i na svoje. Ponosni, nepokolebljivi, hrabri. I samoj sebi psujem i osjećam se dodatno loše. Jer ni ja nisam dobro. Ali kao da nemam pravo na to.

SRETNA - i odjednom svjesna da mogu pomoći. Uplatiti donaciju, dati krv, poslati  paket s hranom, higijenskim potrepštinama i igračkama. Staviti nekome osmijeh na lice barem na sekundu. Ne samo ja, već cijela Hrvatska. Ipak mogu djelovati, ipak mogu pomoći, ipak mogu biti od neke koristi. Osjećam beskrajan ponos i toplinu oko srca što mi konačno daje neki smisao u ovoj agoniji. Ta solidarnost me preplavljuje zbog nesebičnosti koja nas ujedinjuje. Zahvalna što smo mi ljudi najveći upravo kada nam je najgore. Svjesna da svijet možda ne mogu spasiti, ali barem tome mogu malkice pridonijeti.

LJUTA - kada vidim da neke baš boli briga. Kada se pokušavaju okoristiti tuđom nesrećom pa pljačkaju kombije natovarene hranom. Kada ne pokazuju ni mrvu poštovanja. Tako da ne pucaju petarde i ne ispaljuju vatromet, dok se drugima upravo ruši cijeli svijet.

Je l' može barem jedna godina bez toga ? Očito ne. Zagreb je baš morao gorjeti na Staru godinu, ha? Pokušavam ovo shvatiti. Ali me ne ide. I zaboli me što si kupio pirotehniku prije svih ovih potresa. Ako ne znaš što bi s njom, zabij si je u dupe i ispali samog sebe u tri mile materine.

TUŽNA - jer možda ovo nije kraj. Jer uplaćeni novac možda neće doći u prave ruke. Svjesna da će dječak kojeg su, zajedno sa tatom, iščupali iz zdrobljenog auta, imati traume do kraja života. Da pas koji je čuvao sravnatu kuću možda nikada neće naći svoj mir jer svog preminulog vlasnika nikada neće dočekati. Da baka koja je danas privremeno uselila u mobilnu kućicu možda još godinama neće ući u novoizgrađenu i svoju. Jer će lova za renovaciju otići u nekom drugom smjeru. A nas ljude, za par tjedana ili mjeseci, više neće biti briga. Jer kako to obično biva, stići će nas neka nova tragedija. I svi ovi ljudi  će ubrzo biti zaboravljeni. A mi više o njima nećemo misliti. A još manje pomagati. Možda, kažem. Ali sjetivši se Gunje, nekako mislim da smo u pomaganju složni, ali smo u zaboravljanju, bome, pravi eksperti.

INATLJIVA - jer ipak čvrsto vjerujem da će sve biti u redu. I ne pristajem na misao da ne ide na bolje. Doći će sunce. Smirit će se zemlja. Otići će i korona.  Ljudi će se zbrinuti. Kuće će se obnoviti. Mi ćemo preživjeti. Koliko god sada bili zdrmani. Bit će bolje. Mora. Mora, mamicu mu. I ne dam da me bilo tko uvjeri u suprotno.

Eto, tako se osjećam. Kada zbrojim sve ove emocije, mogu zaključiti da sam jednom riječju, trenutno - LUDA. I neka sam. Imam pravo to biti. I neću se nikome opravdavati niti ispričavati. Imam pravo biti i sretna i nesretna. I zahvalna i nezahvalna. I nesigurna i sigurna. I tužna i ljuta. I bespomoćna i inatljiva. Zato, jer sam žena od krvi i mesa.

A ti, kako si? Nisi si mi rekla. Jesi dobro? Mogu li ti ikako pomoći? Reci mi. Ne moraš stalno biti hrabra. Niti snažna. A još manje svemoguća.

Kako god da jesi, znaj da je to normalno. I da će proći. Jer jedno je sigurno. Prolazi sve. I dobro i loše. Bitno je samo da na tom putu budeš dobar čovjek.

Sretna ti nova i neka ti bude najbolja ikad!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva