Dopuštaš li sebi Užitak ili te svaki put proždre Krivnja?

Koliko često samoj sebi dopuštaš nešto od ovog:

- komad čokoladne torte. I nisi nimalo gladna, ali ga baš želiš pojesti.

- butelju crnog vina. Jer je fino, i baš ne želiš stati samo na jednoj čaši.

- masažu cijelog tijela. Bez obzira što je minus na tekućem računu.

- višesatno maženje. Bez obzira što imaš jako puno posla i rokovi te stišću.

- dugometražni seks. Bez obzira što bi trebalo stan očistiti, a i klincima večeru skuhati.

Nastavi niz… ali mislim da shvaćaš što bloger hoće reći. Kada si zadnji put samoj sebi dopustila guštanje, i to do daske? Na najjače. Ajde, prisjeti se.

Premda bi užitak sam po sebi trebao biti nešto prirodno, spontano i ležerno, u stvarnosti to često nije. Zato jer mu se ne dopušta da to bude. Guši ga se, uskraćuje i nerijetko kamenuje. 

Tko je taj unutarnji saboter koji ga uporno pokušava zabraniti? Ne dopustiti mu da prožme svaku našu stanicu? Da nas preplavi i prišapne nam tiho na uho: „Draga, samo se prepusti i uživaj…“ Ili mu se pak sve to nakratko i dozvoli, ali ga se zbog toga naknadno kazni? 

Postoji otrov koje naše tijelo proizvodi. Tri prsta niže od pupka mu je pogon, odakle se taj otrov pušta da nastani svaku poru našeg tijela. Često tu tvornicu zamišljam kao veliku sipu koja pušta ono svoje crnilo. Kiselinu koja nas razara. Smeće koje nas prlja. Čađu koja nas truje. To crnilo ima svoje ime i zove se - K R I V NJ A. Majka svih zajeba. Uništavač svega dobrog. Anulator svega ugodnog. Slobodno bih rekla - ubojica užitka.

Kako se osjećaš na pomisao krivnje? Što ti tijelo signalizira? A što pak um govori?

Stiskanje, skupljanje, umanjivanje. Pognuta glava. Zgrčeno tijelo. Nelagoda. Sram, o da, sram. Sram i krivnja su na suprotnoj strani od užitka. Oni su kao brat i sestra, i to oni zli, nedovoljno voljeni. Stoje na suprotnoj strani obale, rugaju se i belje. Ruku pod ruku hodaju niz rijeku koja je tvoj život te samo čekaju da se iza ugla pojavi užitak. A onda ga prvo riječima pošteno iskritiziraju, a potom i fizički kazne. Rukama i nogama, a znaju i šakama. 

Užitak im smeta, gadi im se i ide im na živce. I napraviti će apsolutno sve da ga zgaze i ponište. Pobrinut će se da živi još samo par minuta. Ma i to će im biti predugo i previše.

Zato jer znaju da je on jači od njih. Autentičniji, shodno tome i bolji. Jer je prirodan, a ne naknadno stvoren. Zato im i smeta. Njegova urođena svjetlost zasljepljuje to njihovo crnilo. I toga se najviše i boje.

Krivnja je nametnuta emocija. Read that again: NAMETNUTA.  I to od strane drugih, često odraslih. Ali oprosti im, jer su to isto i njima neki drugi ljudi činili.

Dakle, nije tvoja. Jesi li ikada vidjela da beba ima krivnju? Nesputano se igra, prlja, baca, dere se i vrišti. I onda često začujem glas zabrinute mame: „Ovaj moj nema ni s od srama..“

I upravo u tom trenutku se rađa Sram, i pridružuje mu se sestra Krivnja. A dijete preplavi nepodnošljiv osjećaj da je za nešto krivo. I da zbog toga s njim nešto nije u redu. Da samo po sebi nije dovoljno dobro.

Postoji opravdana i neopravdana krivnja. I za jedno i za drugo ima rješenja. Bez potrebe da joj se daje na prevelikoj važnosti.

Opravdana krivnja je kada si nešto pogriješila, razbila, izgubila. Nekoga udarila ili povrijedila ili uvrijedila. Ako i jesi, znaj da je i to ljudski. I da nitko nije bezgrešan. Ali ono što možeš napraviti je iskreno se ispričati i za ubuduće promijeniti svoje ponašanje. Jer isprika je bez djela, draga moja, bezvrijedna.

Neopravdana krivnja je ono o čemu ovdje pišem. Ono kada si za svaku glupost ti kriva. Ili se barem osjećaš tako. Kada preuzimaš tuđi sram zbog tuđe pogreške. Kada dižeš ruku na sebe, a da za to nema potrebe. Kada ti je muka i loše se osjećaš, a na svjesnoj razini znaš da nije do tebe. Kada ti je teško i kada te boli, a ne bi trebalo tako biti. I kada si sve ono dobro, a posebno užitak ne dopuštaš, ma ni pod razno. A imaš na njega svako pravo.

Kada se u tijelu pojavi taj težak osjećaj krivnje stručnjaci kažu da tada trebaš zastati. Ostati smirena, ali znatiželjna i prvo se zapitati: Čije je ovo? Moje ili tuđe? 

Ako je moje, iz istih stopa znaš da se trebaš ispričati ili stvar popraviti.

Ako je tuđe, digni srednji prst i goni je u tri mile materine. Ma šutni nogom u dupe sve što ti je nakačeno, nametnuto i podvaljeno. Kratko i jasno.

Al' to ne možeš odmah. Pričekaj, osluškuj i onda je samo pusti da prođe. Jer proći će, kao i svaka druga emocija. No, za ovo treba vremena i treninga. I što više ovo ponavljaš, manje će se krivnja javljati, a sukladno tome, rjeđe će i sram dolaziti. 

Na ovaj način si stvaraš kapacitet za primanje dobrog u životu. Konkretnije, daješ si pravo na užitak. Oslobađaš prostor za gušt i ugodu. Želju. Čežnju. Žudnju. Na sve ono dobro što su te uvjeravali kako je loše pa su te kažnjavali jedinim oružjem kojeg su imali - krivnjom. 

Ali dosta je bilo. Preuzmi stvari u svoje ruke i ne daj na sebe. Dakle, na tebi je da sljedeći put zastaneš kada se osjetiš loše samo zato jer ti je paradoksalno zbog nekoga ili nečega - dobro. Jer je to suludo, besmisleno i krajnje nepotrebno. I svakako pogrešno.

Svaki životni užitak dočekaj raširenih ruku. Mirnog uma i otvorenog srca. Opusti se, prepusti i guštaj punim plućima. Sa saznanjem da si užitak jednom riječju i - zaslužila.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva