Dopuštanje hvarske procesije znači pokazivanje srednjeg prsta svima nama!

"Katastrofa, autogol, sramota, sve nas ostale poslali su u neku stvar“ – ovakvi su komentari jučer preplavili društvene mreže nakon što se saznalo da je Stožer odobrio tradicionalnu uskršnju hvarsku procesiju jer njima to „jako puno znači“. I sasvim je opravdano krizitirati tu monstruoznu odluku. 

Dosad je Stožer bio izvrstan. Sabranost, izvrsna komunikacija, plasiranje provjerenih informacija i ispravljanje pogrešnih... Stvarno su bili izvrsni. A krasila ih je i dosljednost. Papagajski su ponavljali kako moramo držati socijalnu distancu, kako nema okupljanja, kako moramo čuvati sebe i druge... Tako su i savjetovali da za Uskrs ne odemo do svojih obitelji. Da unuci ne mogu vidjeti svoje bake i djedove s kojima su provodili uskršnja jutra. I slušali smo. Ogromna je većina slušala jer su zavrijedili taj respekt. E, pa jučer su si doista zabili sramotni autogol i svima nama opalili šamarčinu. Svima nama koji se držimo preporuka. Jer su odobrili procesiju u kojoj sudjeluje minimalno 90 ljudi u šest hvarskih gradova. 

I ovo nije napad na vjeru. Razumijem da je Uskrs najveći kršćanski blagdan i razumijem što znači. Ali ako i Papa drži misu u praznoj crkvi ili nekoj pomoćmoj prostoriji, praćen sa svega nekoliko tehničara i pomoćnika, pa je li moguće da se opet pravimo većim katolicima od Pape? Je li moguće da njegova preporuka ne znači ništa? Pitanje je naravno retoričko jer smo svi bolno svjesni da je to moguće. Ni prvi, a sigurno neće biti ni zadnji put da je Crkva svojevrsna država u državi. Jer za njih vrijede drugačija pravila. Opet!

U tjednu kada su donesena pravila o zabrani velikih okupljanja, u nekim su crkvama svejedno služene nedjeljne mise 15.3. I nikom ništa! Na Cvjetnicu je splitski svećenik pozivao ljude na misu, zanemarujući upute i Kaptola i Vatikana i Markovog trga. I nikom ništa!
I onda sada ta procesija i tko zna koliko sličnih događanja po Hrvatskoj! I nikom ništa! Pa tko tu koga? Razumijem da to mnogo znači Hvaranima i naravno da im se ne bi trebalo braniti da svjedoče vjeru, ali morali bi se prilagoditi ovom ludom vremenu. Jer bi ista pravila trebala vrijediti za sve.

Sinoć sam ta razmišljanja uživo podijelio na svojoj Facebook stranici i nakon toga se javila pratiteljica iz Makedonije koja je rekla da je prošli tjedan preminula njezina prijateljica. I naravno da je tužna i sama ta činjenica, ali dodatno je bolno što je nisu ispratili sinovi jer su obojica zapeli na drugim dijelovima svijeta. Razumijete? Djeca ne mogu pokopati svoje roditelje, roditelji ne mogu pokopati svoju djecu, a neki djecu nisu vidjeli dva mjeseca... A znate, i njima to „jako puno znači“.

U trenutku kad ne možemo pokopati svoje najmilije, vi ste pokopali ovom montruoznom odlukom i izgubili dio povjerenja kojeg ste zasluženo stekli. A jako je važno da imamo povjerenja u vas jer što vam više vjerujemo, bolje ćemo se držati uputa. A što se bolje držimo uputa, šteta će biti manja. I u medicinskom, ali i u ekonomskom pa i u psihološkom smislu.

Jučer sam spomenuo termin društvenog imuniteta. Jer smatram i da je naše društvo živi organizam s određenim imunitetom. I svaki građanin doprinosi tom imunitetu, ali naravno da je mnogo važnija uloga vodećih ljudi od mene ili vas koji sada čitate. Naravno da je njihov utjecaj nemjerljiv s našim pojedinačnim. I važno je da vam vjerujemo. Važno je da vas poštujemo. Jer tako ćemo vas više slušati. O vama ovisi naš društveni imunitet. Povjerenje u vas posebno je važno u vrijeme krize jer skupo plaćamo cijenu svih grešaka. A u Hrvatskoj, u kojoj je povjerenje u institucije katastrofalno i opravdano slabo, u vas smo vjerovali jer, opet ću naglasiti, zaslužili ste ga. A jučer ste prokockali ogroman dio toga.

Jer čak i da se na Hvaru ne dogodi ništa problematično, ogavnu ste poruku poslali svima ostalima – Vi se odreknite svega, a neki ipak ne moraju. Jer eto, njima to „jako puno znači“. E pa ne može! Jer i nama znači da se oprostimo sa svojim najmilijima! I meni znači da zagrlim prijateljicu prije i nakon kemoterapije, ali nisam to napravio već mjesec dana. Prvi put u životu nisam je mogao grliti dok prolazi kroz sve to. I da, to mi „jako puno znači“. Jako puno mi znači i da mi dijete ima normalne aktivnosti, izađe na zrak i ne osvrće se oko sebe gledajući tko će joj prići. Da ima normalnu školu ili da zagrli prijatelje za rođendan. Jako puno mi znače i moje promocije koje su otkazane.
Jako mi puno znači da zlostavljane žene mogu primiti pomoć.
Jako mi puno znači da bolnice daju maksimum u ovoj ludoj situaciji, ali nažalost neće moći pomoći mnogima kojima su inače pomagali. I neki od njih će platiti svojim životom. 
Jako nam puno znači i da dobijemo informaciju jesu li nam roditelji zaraženi u domovima za starije i nemoćne. 

Sve nam to „jako puno znači“.  Ali pristali smo na tu očajno veliku cijenu. I onda ova sramotna šamarčina. Tragično! Ispravite to odmah – nedvosmislenom isprikom i neponavljanjem odluka s takvim tragičnim posljedicama za naš društveni imunitet. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva