Dnevnik velikog mužjaka: Dragi što sam ja za tebe, tipkačica ili daktilograf?

Dragi svi, cijepljeni i necijepljeni, protiv virusa ili gluposti, evo jedna light tema za početak vikenda. Petak je i vjerujem da većina sretnika nestrpljivo čeka što prije zalupiti vrata ureda i završiti u koloni na zagrebačkoj obilaznici. No, prije nego divljački nagazite na trubu majmunu  koji se nepristojno prestrojio i vama i onoj iza vas, jer misli da će tako prije stići kući, a neće, nego će kreten u najboljem slučaju svima nabiti stres, a u najgorem oderati prednje desno svjetlo, evo jednog štiva za razbibrigu i odlične teme za razgovor u Bluetooth autoput verziji dok između Kosnice i Jankomira šaltate prva, druga, ler, prva druga, stani.    

Inače, nisam sklona ovim partnersko ljubavnim temama, mahom mi se sve od reda čine ofucane i  ispričane bar tisuću puta. Kosa mi se nakostriješi kad nanjušim bilo kakav tekst iz pera autorice self help literature koja već u uvodniku prizna da zapravo nikad nije bila u vezi dužoj od mjesec dana, ali će u ostatku knjige podijeliti provjerene savjete, iz osobnog iskustva, za ostvarivanje uspješnog odnosa u životnoj zajednici. 

Digresija – sad stvarno ne mogu propustiti šansu, a da ne skrenem pozornost na riječ 'zapravo' jer to želim već duže vrijeme, ali nije bilo prilike. Vidjet ćete da ima smisla kad pročitate pasus do kraja. Molim vas obratite pažnju u slijedećih nekoliko dana, koliko će puta tu riječ izgovoriti voditelj u nekoj emisiji, bilo koje hrvatske televizije i bilo koji njegov sugovornik koji će se tijekom te iste emisije naći s njim na ekranu. Zaprepastit će vas količina izgovorenih 'zapravo' i shvatit ćete da dugo niste čuli nešto tako iritantno kao uporno ponavljanje te riječi. Naravno, ovo pod uvjetom da se u istoj kategoriji ne natječe Željka Markić na temu pojma brak.

U samo jedno popodne, na svih sedam programa, 'zapravo' izgovore više puta nego što spomenu virus i Mamića zajedno. Pa sad vi zbrajajte. Ja se već duže vrijeme pitam, znaju li u eteru kazati ijednu drugu riječ osim 'zapravo' i je li na kraju krajeva to jedina fraza koja nam služi da opišemo pravo stanje stvari ili ga pak zamaglimo, jer zapravo ne znamo što bismo zapravo pametno rekli pa ko papiga ponavljamo zapravo, zapravo, zapravo dok nas netko doslovno ne opali po glavi i ne zašutimo.

Nego, da se vratimo na temu, razmišljala sam zaista pisati kao i obično nešto ozbiljnije, ali sam shvatila da je tjedan bio toliko težak da vjerujem da se više nikome ne čita još jedna stručna analiza zašto ovih dana Izraelci veselo nazdravljaju Pfizeru, a mi psujemo sve luzeru koji se krivo kladio na skoro tri milijuna oxfordskog cjepiva. Primitak AstraZenece u biceps je trenutno suspektan otprilike koliko i čaša Domestosa. Može, a i ne mora vam biti ništa. Neki ljudi imaju otporan želudac. Pa nije slučajno da je Hrvatska jedna bijedna destinacija kad su u pitanju igre na sreću. Ajde razmislite, jeste ikada bili u državi s manje kockarnica po glavi stanovnika? Niste. I Vatikan ima više legalnih kasina od nas. Naprosto ovom narodu nije u krvi da se kladi zavezanih očiju. Sad svi i dalje čekamo, a dok čekamo, zapalite svijeću za dušu preminule 12-godišnje djevojčice.    

I sad stvarno idem na temu jer ću se inače rasplakati i neće biti ništa od teksta. 

Imam jednu prijateljicu, zapravo ne, ovako, imam više prijateljica koje su skoro identičnog profila. 

Evo vidite, i tako to krene s tim 'zapravo', legne gdje god ga staviš... 

Dakle, sve su od 40 do 50 godina, zavidno su uspješne, lijepe, pametne i situirane. Imaju nos za biznis jači nego krvosljednik kad nanjuši trag vepra. Bistre su, oštroumne, mozak im radi tristo na sat, a kalkulator su posljednji put koristile u osnovnoj školi. Računaju napamet, postotke, kamate i porez, a da nisu izmislili pojam multitasking, one bi ga patentirale same na sebi. Agilne su, brze, neumorne i marljive. Sve od reda imaju nevjerojatnu energiju, a nijednu život nije mazio. Kraj njih vam je naprosto sram reći da ste umorni, da nešto ne možete, da vam se ne da ili da imate problem. Naučile su cijeniti ljudski život, znaju što je borba, znaju dati i biti oslonac. Sve su u jednom - prijatelj, majka, supruga, poduzetnica i kuharica i sve su u višegodišnjim stabilnim vezama.  

Ali, tema nije sve ovo nabrojano, to je samo uvod. Tema je ono što one nisu i u tome nisu jedine. Nisu imune na činjenicu da muškarac nije važniji od njih i da on ne radi ništa toliko bitno za čovječanstvo da bi svakodnevno davao razloga za brigu nama ženama.  

Već sam si nekoliko puta postavila pitanje kako za Boga miloga upadnemo u situaciju da pored svih vrlina, epiteta i komparativnih prednosti što ih kao žene dobijemo rođenjem, dopustimo da njegov posao uvijek ispadne bitniji od našeg, njegov MBA je uvijek prioritet, zbog njegove karijere se živciramo više nego zbog vlastite i smak svijeta nastaje kad on ne napreduje u firmi, a ne kad umjesto nas bolju poziciju dobije neka nesposobna glupača koja se šefu umiljava sendvičima od lososa.   

Znate li ijednu ženu nogometaša koja nije već promjenila 24 lokacije u 5 godina s nekoliko djece? I nemojte mi samo reći lako njima jer meni nimalo bajkovito ne izgleda seliti iz Irske u Grčku s dvoje školaraca i malom bebom. Od njih ukupno petero, samo golman priča A2 engleski. I ne, nije sve u novcima, jer novac ne može nadomjestiti mnoge stvari koje mi žene sebi dopustimo. Oko njihovog se posla uzrujavamo više od njih, a ponekad to toliko nervira da ja znam barem dvije koje svako malo probdiju noć jer se njemu nešto zakomoliciralo. On hrče jer je umoran, a ona puši jer je luda od stresa.  

Ja se recimo sva ospem u licu kad Mr. S po tko zna koji put zaboravi tablete za tlak, osme po redu naočale za kompjuter, mobitel ili šal. Jer što ako se prehladi. Danima će doma čučati i tresti se, napravit će mi  kaos, a ako ste primijetili, nema ništa gore nego kad su oni bolesni. Svećenik za posljednju pomast treba biti u stalnoj pripravnosti. Na polici koja u našem dnevnom boravku služi za skulpture stoji 30 kutija vitaminaa. Idu po abecedi i ima ih u svim bojama, kombinacijama i veličinama. Ne pije nijedan, ali ih je sve kupio. A,B,B+, B1,B2, ABC, D,D1,D2, ABCE... Ima čak nešto i bosanskih proizvođača.

Ženski posao, zdravlje, želje i trud uvijek izgledaju jednostavniji, nedovoljno seriozni i svakako laganiji. S nama nikad nema drame, a i kad se dogodi, znate već i same, umislile smo problem. Većina nas stvari zato uglavnom proguta, ne želimo ga opterećivati i hrpu toga natovarimo sebi na leđa, a njemu zaboravimo i reći i tražiti pomoć. Jer nekako, kad podvučete crtu, uvijek ispadne da je on umorniji, teže mu je i treba mir. A na to da njemu treba mir dobijem iste sekunde rubeolu. Jer meni inače ne treba mir. 

I ne bih ovu temu pisala da mi neki dan, Mr. S s vratiju, nije šeretski dobacio, 'gdje si tipkačica, nema pauze'? 

Njemu je to bilo fora, gledao je Csillu Barath Bastaić u milicijskoj postaji šezdeset i neke u Zagrebu kako lupa neumorno po električnom Remingtonu, a budući smo obje crvenokose i imamo haljinu boje senfa, valjda je mislio da bi bilo štosno komplementirati frazom iz serije Dnevnika velikog Perice. Htio je još dodati, pardon, milostiva daktilograf, ali se onda brže bolje spetljao i rekao da sam najljepša u uredu, pa se ispravljao s gospođa inokorespodent, ne znam, to je valjda najviša gradacija u skali ovih što tuku po tastaturi, uglavnom, pretpostavljate, nisam ga dalje više slušala. 

Izgubila sam se u svojim mislima i shvatila da iza njegovog osvrta stoji zapravo blijeda i nepotpuna slika o tome koliko sam se ja taj dan naradila, što sam sve još uz tipkanje napravila i u konačnici shvatila da je ukupni dojam jedno elementarno neznanje kako zaista izgleda jedan moj radni dan.

I evo, opet mi je 'zapravo' baš leglo...

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva