Miss7 Blog 03. lipnja 2021.

Djevojčice i dalje odgajaju da budu mile i tihe. Što bi bilo da se žena razgovara kao Plenković ili Milanović?

Marko Grubišić.

Kad sam bila mala, sjećam se da su me stalno utišavali. Preglasna si Nevena, tiše malo Nevena, curice ne viču, curice su pristojne i dobre. Pogledaj druge curice, jesi li vidjela kako su poslušne? Ne odgovaraj, ne proturječi. Ne sjećam se da je netko moga brata pokušao na isti način umiriti, za njega bi, kad bi napravio neku nepodopštinu, rekli da je živ, nestašan, lukav i dobro će mu u životu doći da je malo glasniji.

Nije mi tada bilo u potpunosti jasno zašto sam ja divlja i treba me primiriti, a on hiperaktivan i zaigran. Te pridjeve nam, u načelu,  nisu dodavali roditelji, iako je mom tati posebno na živce išla moja dreka, već drugi ljudi. Kako se moj glas s godinama nije stišavao, najveće svađe vodila sam oko forme razgovora umjesto oko sadržaja.

Odgoj djevojaka i dječaka u Hrvatskoj još uvijek je podložan različitim kriterijima. Dečki su živi i dobro će im to doći u životu, curice trebaju biti mile i drage i po mogućnosti tihe. Moj brat je u međuvremenu izrastao u relativno mirnog i staloženog muškarca koji rijetko povisi glas, ali kao i većina muškaraca uvijek je u pravu, ja sam, s druge strane, ostala ja.

I dalje se glasno smijem, često vičem dok pričam, ponekad i opsujem (ok time se ne ponosim), brzo planem i još se brže smirim. Svađu ne doživljavam kao kraj svijeta, već mogućnost da se stvari rasprave i ne ostave nedorečenima. Često sam slušala kako sam prezahtjevna, previše govorim, kako svakom loncu moram biti poklopac i kako sam preambiciozna. Za jednu ženu.

Govorile su mi to kolege, neke kolegice, šefovi, nepoznati ljudi u komentarima ispod članaka, bliski ljudi u šali. Zamjerale su mi se sve one karakteristike kojima se muškarci u našem društvu ponose. Dapače, biti glasan i bahat muškarac poželjno je ponašanje i u politici (pogledaj predsjednika), toliko poželjno da se i premijer u posljednje vrijeme razgovara kao da s druge strane mikrofona stoje neprijatelji a ne novinari i javnost kojoj odgovara.

I ljudi to uglavnom vole. Vidi ga kako im je odgovorio, ne da on na sebe. Milanovićevim uvredama, upućenim ženama koje se bore za ravnopravnost, manjinama koje se bore za ljudska prava, kritičarima koji ga se, ne daj bože, usude kritizirati, ljudi se uglavnom smiju. Duhovito im je.  Za premijera kažu: Plenković je napokon pokazao zube, tim prokletim novinarima koji se usude postaviti pitanje.

Zamišljam što bi se dogodilo da neka žena na njihovoj poziciji na taj način komunicira sa svojim političkim protivnicima ili tako docira s pozicije moći. Ups. Vjerojatno nikad ne bi ni došla na tu poziciju da si takvo što dopusti ali ok, samo zamišljamo. Vjerojatno bi ispala histerična, agresivna, nadobudna i, jasno, gura se tamo gdje joj nije mjesto. Zato mi je ovaj tjedan uljepšala Mojmira Pastorčić s RTL-a.

Od svih „hrabrih“ muškaraca upravo je ona na najbolji mogući način odgovorila premijeru na prozivke novinara. Staloženo, argumentirano, pametno, ali i pomalo bezobrazno pokazala je da se ne da preplašiti, utišati ili prozivati zato što radi svoj posao. Dala je do znanja da ju nitko pa ni predsjednik Vlade ne može primiriti, samo zato što mu se ne sviđa njezin ton. Ili glas. Ili stav. Rijetke su prilike da žene javno pokažu zube, ali očito bilo je i vrijeme. 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0