Miss7 Blog 28. studenoga 2021.

Djed Božićnjak ne postoji, ali... Ne možeš klince lišiti te priče k'o kad skidaš flaster. Bolno i u jednom potezu

Vedran Tolić.

Manje od mjesec dana do Božića. Jeste li čuli već neku božićnu pjesmu na radiju? Ja sam svoju prvu ovogodišnju čuo prije tri tjedna. I to moju najdražu Chris Rea i Driving Home for Christmas. 

Sigurno i vi imate neku svoju božićnu pjesmu. Onu koja u vama izaziva osjećaj ugode, mira i sreće. Neki će reći kako iz godine u godine sve vezano uz Božić i blagdane stiže sve ranije i ranije. Tek što prođe blagdan Svih Svetih, mijenja se asortiman na policama dućana. Neprodani lampaši i plastični cvjetni aranžmani odlaze u skladište i čekaju nove Sisvete. 

I dok se dio robe pažljivo sprema, drugi dio, onaj božićni, izvlači se van i našu pažnju s polica već početkom studenog privlače kuglice svih veličina i boja, duže i kraće girlande, lampice u bezbroj varijanti, aranžmani za stol, adventski vijenci, vijenci za vrata, patuljci, orašari i čitav niz ukrasnih stvari koje će u naš dom donijeti božićni duh. 

 

Dok sam bio nešto mlađi, ta brza „sisvetsko-božićna“ izmjena malo me čak i čudila i nije mi u potpunosti bila jasna, ali shvatiš u nekom trenutku da živimo u konzumerističkom društvu i kako utrka za profitom ne poznaje sezonalnost ili određene prigode. Ona je uvijek tu. 

Više se toj izmjeni ne čudim i nimalo me ne smeta jer ako je jedan mjesec u godini posebniji od drugih, onda je to svakako prosinac. Poseban zbog sveg što sa sobom donosi, a donosi mnogo. Kraj godine i blagdane. Blagdane u kojima svi volimo uživati. Blagdane u kojima se svi volimo opustiti i uživati. Dio godine u kojima se potpuno prepuštamo blagdanskom zagrljaju. Lijepo nam je. Želimo da traje i što duže potraje jer osjećaj je jednostavno dobar. U blagdansko vrijeme ne želimo dopustiti da nam bilo tko na bilo koji način poremeti ili pokvari taj „feel good“ osjećaj. 

 

Bez obzira na sve naše želje, postoje neki koji uspiju na jedan određeni način pokvariti blagdane. U samo jednoj jedinoj rečenici ukradu božićnu čaroliju, sruše dio lijepih snova i uvjerenja. Mojoj sedmogodišnjoj kćeri nedavno su skoro pokvarili blagdane. 

Kao i sva djeca i ona se veseli kraju godine, Božiću i svemu ostalom što dolazi u blagdanskom paketu. Aktivno sudjeluje u čitavom blagdanskom šušuru i svim pripremama. Uživa u svemu upravo onako kako se od djece očekuje. Ove godine sve je moglo biti drugačije i Božić je skoro bio kao nikad prije.  Naime, jedan dan došla je iz škole i rekla kako im je vjeroučitelj na vjeronauku rekao kako Djed Božićnjak ne postoji.

Bam.

Samo tako. Bez okolišanja, bez objašnjavanja, bez ičeg. Djed Božićnjak ne postoji. „Je l' to istina? Je l' da da Djed Božićnjak postoji?“ ispitivala nas je suznih očiju ne želeći da i mi budemo ti koji će reći kako Djed Božićnjak ne postoji. 

 

Teško mi je pronaći najbolji mogući način kako opisati moje osjećaje kad sam to čuo. Šok i nevjerica kako se kaže, ali i više od toga. Veliko razočaranje… možda čak i ljutnja. Pa kak' netko može biti tako bez osjećaja? Pokušao sam pronaći neke argumente zašto je vjeroučitelj odlučio ovu temu obraditi upravo na ovaj način, ali nisam ih našao jer uvijek se pojavljuje – ali. 

Uvijek nastojim biti maksimalno objektivan i racionalan, ali u ovom slučaju, koliko god se trudim, to mi je nemoguće. Osjetljiv sam na klince i ne mogu jednostavno emocije prebaciti na „off“. 

Svjestan sam da Djed Božićnjak u vjeronauku ne postoji i ne nalazi svoje mjesto, ali... Razumljivo mi je kako vjeroučitelj neće klincima pričati kako je fora Djedu Božićnjaku napisati pismo pa ako su bili dobri će možda dobiti i neki poklon pod bor. Sve je jasno, ali…

Jasno mi je kako je svakom vjeroučitelju i vjeroučiteljici Sveti Nikola jedina prihvatljiva opcija, ali…

 

Pričam frendu ovu priču i on mi kaže da odem u školu i razgovaram s vjeroučiteljem. Ne pada mi na pamet. Prije svega jer nemam argumente za bilo kakvu raspravu niti mislim da bi se zbog ovakvih stvari trebalo ići u školu „razgovarati s vjeroučiteljima“. 

Nemam čovjeku što reći i potpuno je besmisleno uvjeravati ga kako mora na svojim satovima Djeda Božićnjaka stavljati na pijedestal i davati mu na važnosti kad se to kosi s njihovim naukom. Što da mu kažem? Pričajte djeci o Djedu Božićnjaku mada u njega ne vjerujete i za crkvu on ne postoji?

Bilo kakav razgovor ne bi imao smisla jer poštujem da crkva na temu Djeda Božićnjaka ima stav koji neće mijenjati zbog jedne povrijeđene sedmogodišnjakinje ili bilo kojeg drugog djeteta. Ako ćemo stvar gledati na strogi način i „strictly by the book“ – sve je jasno da jasnije ne može biti. Nema se što niti za dodati niti za oduzeti, ali…

 

Taj „ali“ me tako muči. Sve mi je jasno, ali i dalje sam mišljenja da je vjeroučitelj ipak mogao čitavu ovu priču oko Djeda Božićnjaka odraditi na drugačiji način. Ne možeš sedmogodišnjim klincima uništiti san o Djedu Božićnjaku u jednoj jedinoj rečenici. Ok, možeš – što potvrđuje i ova moja situacija, ali mislim da nije to trebao napraviti na ovakav način. 

Priča o Djedu Božićnjaku ne rješava se k'o kad skidaš flaster. Bolno i u jednom potezu. Mogao je to nekako izbjeći, a da istovremeno ne ide protiv svojih stavova. Diplomatski, pedagoški, uokolo/naokolo… Prebaciti možda taj dio priče na nas roditelje pa neka mi Djeda Božićnjaka objašnjavamo na način za koji mislimo da je ispravan, primjeren i u trenutku za koji mi roditelji odlučimo da je pravi.

Stoji i sve ono kako ne treba djecu previše štititi jer ih život u budućnosti neće maziti i moramo raditi na tome da što prije postanu svjesni kako život funkcionira, ali… vjerovanje u Djeda Božićnjaka jedna je sasvim posebna kategorija.

 

Prije svega pokušajmo se sjetiti sebe samih dok smo bili klinci i vjerovali u Djeda Božićnjaka. Pa božićno jutro bilo je jedno od iščekivanijih dana. O veselju kad smo ispod bora pronašli ono što smo ili poželjeli ili nam se jako svidjelo da ne govorim. Kakva divna dječja bezbrižnost. 

Tom trenutku veselili smo se iz godine u godinu. Bilo je to još vrijeme kad su poduzeća organizirala i susrete s Djedom Božićnjakom (ex Mrazom) za djecu svojih zaposlenika. Još jedan razlog za sreću jer Djed nam je došao dvaput. Potvrdio naše uvjerenje kako smo bili najbolja djeca na svijetu jer došao je ne jednom već dvaput. Teško je roditelje bilo u to uvjeriti, ali…

U nekom trenutku i mi smo spoznali „istinu“ oko Djeda Božićnjaka. Izašla je na vidjelo i ugledala svjetlo dana, ali... Ne sjećam se koliko sam godina imao kad sam saznao „istinu“ i ne sjećam se kako sam se osjećao, ali sam bio siguran da nisam bio sretan. Hoćeš/nećeš, faktor razočaranja ipak mora postojati. 

 

Bez obzira na sve, za mene Djed Božićnjak i dalje postoji. Postoji i za moju sedmogodišnjakinju jer smo je nekako uspjeli uvjeriti da crkva malo drugačije gleda na Djeda Božićnjaka jer oni imaju Svetog Nikolu. Objasnili joj kako nema razloga za brigu jer Djed Božićnjak dolazi i ove godine.

Pažljivo je slušala i upijala svaku našu rečenicu dok joj je osmijeh bio sve širi i širi. Prihvatila je naše objašnjenje i pobjedonosno viknula kako će ove godine cijelu noć biti budna i dočekati Djeda Božićnjaka jer ove godine je veća. Školarka je i može dugo biti budna.

Svih prijašnjih godina pažljivo je na Badnjak pripremila kekse i šalicu mlijeka za Djeda Božićnjaka. I mrkvu za Rudolfa. „Tako se mora. Vidjela sam na crtiću.“ – uvjeravala nas je. Čekala je i čekala, ali lampice s bora svake godine bile su suviše uspavljujuće. 

Hoće li uspjeti dočekati Djeda Božićnjaka ove godine tek ćemo saznati. Meni je bitno da ona i dalje vjeruje i čeka Djeda Božićnjaka. Optimizam i veselje koje pritom širi cijelom kućom neopisivi su. Svi uživamo u tom malom djeliću božićne čarolije. I tu ne postoji - ali. Samo dječja, iskrena sreća i veselje. 

Meni sasvim dovoljan znak da Djed Božićnjak postoji. Što god vjeroučitelj tvrdio. 


*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

 

Komentari 0