Dizajnerski penthouse u centru: Što sve niste postigli jer se stalno podcjenjujete?

Imamo predsjednika (a ne presadnika)! Znam da to nije novost, ali nije me bilo prošli tjedan, pa nadoknađujem zaostatke. 

Jest da su ovi izbori manje-više bili “cake or death” situacija - ako nemate pojma o čemu pričam, u Google ukucajte Eddie Izzard i malo se proveselite - ali torta je uvijek bolja opcija, čak i kad nije neka spektakularna torta.

Nego, imam jedan hobi o kojem vam nikad nisam pričala.

(Boli nas briga za tvoj hobi, neka nisi).

Ovo u zagradi je moja nesigurnost koja se ujutro budi u isto vrijeme kad i ja, a sa mnom je cijeli dan - zbog nje ne parkiram bočno jer me strah da će se netko iza mene ljutit dok čeka da se izravnam, zbog nje mi i najbenignije situacije postaju stresne, pa me tako hvata panika kad mi netko dođe u goste i traži da mu napravim kavu. Bojim se da ju ne napravim krivo, s netočnim omjerom kave i mlijeka, u netočnoj šalici, a usput se odmah i ispričam jer će sigurno bit odvratna. Nikad nije, ali nesigurnost mi uvijek voli prišapnut da vjerojatno ipak je. 

(Odvratna je, sigurno ti lažu i svima će ispričat da si nesposobna). 

Nekad zbog nje čak i preskočim kolumnu, okupana idejom da je ono što planiram napisat dosadno, glupo i potpuni gubitak vremena - što mojeg, što vašeg. 

Nekad sam u pravu, nekad nisam, nekad napišem nešto što mi je glupo, a vama se baš sviđa, nekad napišem nešto što mi je super, a vama je bezveze… tako i treba bit, ne može svima sve bit super - ni meni, ni vama - ali moje temeljne postavke kažu da će sve uvijek bit grozno. 

(Jesi ga nasrala, a još nisi ni krenula pričat o hobiju).

Moj hobi o kojem vam nikad nisam pričala je čitanje oglasa u kategoriji “nekretnine.”

(For fuck’s sake). 

Znam da je možda glup - kad ljudi pričaju o hobijima, logičnije je da pričaju o tenisu, kukičanju ili pucanju kroz prozor ako ste bivši ministar Dabro - ali nekretninama se “bavim” već desetak godina i nema razloga da to ne smatram hobijem. 

Većinom to radim navečer, dok gledam neku seriju, a kad naiđem na dosadnu scenu (ili samo zaboravim da gledam seriju, to se isto zna dogodit), uzimam mobitel i gledam stanove - ne da ih kupim, samo da se malo zabavim. 

Već godinama znam svaki stan koji je na tržištu u Zagrebu i okolici - kvart, kat, cijenu, status papira, vrstu grijanja i sve ostale stvari koje se mogu pronać u oglasu - a pratim i koliko dugo stoji i kakva je dinamika korekcije cijena. 

(Ima li ovo poantu, dosadna osobo?)

Naravno da ima, ali ne mogu garantirat da će vam bit zanimljiva. 

Dok gledam oglase, često se dobro nasmijem - ima stanova, odnosno jedan “stan” od 12 kvadrata koji se prodaje za 80 tisuća eura (što se opravdava “elitnom” lokacijom, whatever the f that means kad živiš u Hrvatskoj), onih u Stenjevcu koji se mrtvo-hladno oglašavaju kao centar Zagreba (nemam ništa protiv Stenjevca, samo volim zdrav razum), ima i onih u čijim oglasima piše “dizajnerski stan”, a kad pogledaš slike, čini se da je “dizajner” završio kineziologiju u Travniku (ništa protiv kineziologa, opet samo podsjećam na bivšeg ministra Dabru). Ima svega i svačega, a ja se ne mogu zasitit oglasa koji djeluju kao da dolaze iz paralelnog svemira. 

Moj daleko najdraži stan je bio onaj koji je u oglasniku stajao skoro dvije godine, a cijena se nije micala ni za milimetar - ili za euro cent, da budemo precizniji. PENTHOUSE u centru, kažu, dizajnerski, površina 42 kvadrata, 200 tisuća eura. 

Sitnica, ipak je to dizajnerski penthouse i to ne bilo gdje, nego u centru - jest da se iz tog centra na vedar dan nazire Karlovac, dizajn je “Yugoslavian chic” i stanu je potrebna kompletna adaptacija (i možda egzorcizam), a “penthouse” na zadnjem katu zgrade bez lifta uopće nije pentouse, nego je prodavatelj to samo tako napisao jer mu je zvučalo fora. 

I više ga nema u ponudi, a na oglasu velikim slovima piše - “prodano.”

Nekima od vas je to možda smiješno, neki će se možda naljutit - i ne mogu reć da ste u krivu u oba slučaja - ali ja sam primarno ljubomorna. 

Ne zato što je netko uspio dobit preko 4700 eura po kvadratu za stan u koji treba uložit još sigurno 50 tisuća, nego zbog količine samopouzdanja koja je potrebna da uslikaš čemer i oglasiš ga ne samo kao penthouse, nego još i dizajnerski. 

Meanwhile, ja ne mogu nekom skuhat kavu - istu onakvu kakvu radim sebi i odlična mi je - bez da se usput 17 puta ispričam i preventivno izvrijeđam. 

Zato sam ljubomorna na bivšeg vlasnika penthouse, jer ima količinu samopouzdanja koju ja nikad neću skupit. 

I nema veze što je suludo da netko daje 200 tisuća eura za 42 kvadrata, to je sasvim sporedno u ovoj priči. Ono što je ključno je da postoje ljudi koji na stol stave govno, prezentiraju ga kao mousse od čokolade i vjerojatno im uopće ne pada na pamet da su se precijenili, nego samo putuju kroz život laganim, neopterećenim korakom - i uvijek pronađu nekog tko će potvrdit da nije govno, nego je stvarno mousse. 

(O čemu melješ ti, molim te lijepo?)

Meljem o tome da postoje dvije vrste ljudi - oni koji se konstantno podcjenjuju i oni koji se konstantno precjenjuju, a ovim drugima je najljepše. 

Ako ste među ovim prvima, vjerojatno ćete reć da ovi drugi nisu pretjerano inteligentni - vi se konstantno preispitujete jer ste pametni, introspektivni i držite do određenih standarda, što je prekrasno, ali koliko ste se puta zbog tog preispitivanja obeshrabrili i stavili na pauzu stvari koje želite? 

Što sve niste napravili u životu jer ste mislili da niste dovoljno dobri?

I koliko ste puta vidjeli nekog tko je puno gori - manje pametan, s manje talenta, s puno lošijim idejama od vaših - a svejedno je napravio stvari koje vi odlažete za neko drugo vrijeme, kad napokon zaslužite da počnete? 

(Kakav je ovo lifecoach bullshit, ni kavu ne znaš skuhat?)

Dok vi čekate i razmišljate jeste li dovoljno dobri i jeste li uopće zaslužili sanjat o stvarima koje želite, ljudi koji pršte samopouzdanjem bez pokrića samo dođu, uzmu i ne opterećuju se takvim pitanjima. 

Da se opterećuju, sigurno ne bismo imali kandidata za presadnika koji govori da je redovni profesor na dva američka sveučilišta iako nije ni na jednom - vi pametni biste se možda to uopće sramili izgovorit, ali gdje vas je dovela ta pamet? 

Ne bismo ni u stožeru povremenog profesora imali ženu koja, umjesto da bježi od pojavljivanja u javnosti kad zna da je već trebala bit u zatvoru zbog prijetnji Nikici Jelaviću (ne nogometašu), spremno staje pred kameru i ne uspijeva kontrolirat jezik ni u doslovnom, ni u figurativnom smislu. Zamislite tu količinu samopouzdanja - prešutno neizvršena pravomoćna presuda, ispadajući jezik koji će ljudi na internetu interpretirat onako kako se najčešće interpretira, a svejedno zaključiš da je vrijeme da nešto kažeš za televiziju. Ili samo zamislite količinu samopouzdanja koju moraš imat da dvaput pokušaš odgodit izdržavanje spomenute kazne - jednom zbog studentskih obaveza (što je glupo jer bi većina studenata vjerojatno rado otišla u zatvor da ne moraju ić na ispit), jednom zbog “sad je sezona, moram čistit apartmane i bavit se gostima.” Sud je odbio obje molbe, ali to opet nije poanta - poanta je samopouzdanje, a ljudi koji ga imaju žive bolje od nas koji ga nemamo. Jest da ova konkretna persona zbog tog samopouzdanja trenutno živi u zatvoru, ali samo na godinu dana - ljudi bez samopouzdanja u zatvoru žive svaki dan.

Da se ljudi opterećuju i razmišljaju jesu li nešto zaslužili, ne bismo imali ni (bivšeg) potpredsjednika vlade i (bivšeg) ministra poljoprivrede koji je završio Kineziologiju u Travniku - vi se sigurno ne biste usudili ni pomislit da su ovo kvalifikacije za ministarsku fotelju, ali eto, ima ljudi koji pucaju od samopouzdanja (i kroz prozor automobila) i znaju da im je nebo granica jer su sami tako odlučili. Ok, i on je morao podnijet ostavku, ali ne zbog kvalifikacija, nego zbog pištolja - da nije pucao kroz prozor, vjerojatno bi i dalje bio u istoj fotelji. 

Ne bismo, bome, imali ni balkansku senzaciju pod imenom Jovana Jeremić - ako niste upoznati s likom i djelom samoprozvane “srpske Pepeljuge”, poklonite joj par minuta života (što će se neminovno pretvorit u par sati) jer ju ja ne mogu prepričat, a ne bi mogao ni Hans Christian Andersen. David Lynch već možda bi, ali bez njega smo nažalost ostali. 

Sve su to ljudi kojima je, barem se meni čini, u životu najljepše - dok mi nabrajamo razloge zašto sigurno nismo zaslužili stvari koje želimo, oni su se sami proglasili dizajnerskim penthouseom u centru i koliko god nam to djelovalo suludo ili sramotno, pronašli su kupca. 

(Znači zaključak je da ljudi moraju lagat u CV-u, tražit odgodu zatvorske kazne zbog sezone, pucat kroz prozor i ponašat se kao Jovana Jeremić koja je neki dan “intervjuirala” voštane figure na lošem engleskom koji prezentira kao “praktički materinji”?)

Nope, zaključak je da u današnje vrijeme nema razloga da se itko bori s nedostatkom samopouzdanja - ako ga imaju svi ovi primjerci iznad, svatko se može proglasit dizajnerskim penthouseom i bit što god želi. 

I znam, vjerojatno ćete reć da je takva količina samopouzdanja bez pokrića odlika idiota - i možda ste u pravu - ali dok se vi pitate jeste li dovoljno dobri da napravite stvari koje želite, oni koji se ne pitaju ništa ih već rade.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva