“Ding, dong, the witch is dead”: Slavlje ubojstva “u ime tolerancije” nije tolerancija

Voljela sam Charlieja Kirka. ČEKAJTE, nemojte me ugasit, ova šnicla dolazi uz puno priloga koji mijenjaju okus prve rečenice. 

Naravno da ga nisam voljela u pravom, punom smislu te riječi - samo sam ga voljela vidjet na feedu iako se u barem 90 posto slučajeva nisam slagala s njegovim stavovima, željama i pozdravima. 

Čovjek se glasno protivio pobačaju čak i u slučaju silovanja, protivio se i gej i trans pravima, ženama je predlagao da se, ako je ikako moguće, udaju do 25. godine života i posvete obitelji umjesto karijeri, a nije mu bilo strano ni koketiranje - a nekad i strastveno javno grljenje - s idejom da su crnci inferiorna rasa. 

Zašto sam ga, pobogu, onda voljela? 

Nekoliko je razloga - jedan od njih je guilty pleasure promatranje sadržaja koji proizvodi, a sadržaj je, barem što se tiče mene i mojih svjetonazora, graničio s nakaradnim, a često je i prelazio tu granicu.

“Kakve kretenske ideje” - to je bila moja prva reakcija kad me internet upoznao s njegovim likom i djelom, ali umjesto da jednim pokretom prsta samo uklonim sadržaj s kojim se ne slažem, nastavila sam gledat iz istog razloga iz kojeg nekad pogledam što pišu Narod i Direktno; jer me zanima što priča “druga strana.”

Još jedan razlog je i način na koji je razgovarao s ljudima koji su s njim odlučili uć u debatu; od minimalno 500 videa koje sam pogledala, većina je - iako opet ispunjena izjavama zbog kojih bi se kalendar zapitao je li krivo izračunao godinu u kojoj živimo - bila relativno uljudna. 

To, između ostalog, ovisi i o algoritmu koji nekom nudi mekšu, a nekom tvrđu verziju iste osobe, ali kod mene je slika, odnosno intonacija, bila uljudna. 

I ispunjena mizoginim idejama, seksizmom, rasizmom i brojnim drugim “izmima”, ali Charlie Kirk je imao kombinaciju talenta i - u većini slučajeva po evanđelju mog algoritma - elementarne pristojnosti zbog kojih je, čak i uz izjave koje bi se u modernom svijetu lako kategorizirale kao zatucane, djelovao… tolerantno. 

Što je potpuni oksimoron jer čovjek koji sjedi iza mikrofona s popisom neprihvatljivih oblika života ne bi ni u primisli smio djelovat kao tolerantan čovjek, ali svejedno je nekako uspijevao, barem površinski. 

Ne samo da je uspijevao, nego je kod neistomišljenika često izazivao strastvene, nekad i histerične reakcije zbog kojih je, čak i kad si svim srcem na strani neistomišljenika, djelovalo kao da je bistar, trezven čovjek koji mirno širi svoje ideje, a ovi koji su se vrišteći borili protiv njih su nerijetko djelovali kao polupismene budale koje su došle potpuno nepripremljene. 

Charlie Kirk je bio riznica kontroverznih ideja i “informacija” koje se kose s medicinom, nekad i sa zdravim razumom, ali bio je i edukativni materijal u domeni javnog nastupa - sugovornicima je s lakoćom poništavao argumente, a lakoća je, opet, proizlazila iz činjenice da je na tuđi bijes često reagirao mirnoćom i staloženosti… uz povremenu dozu bahatosti koja mu je samo išla u prilog jer bi dodatno iziritirala protivnike. 

Mirno i staloženo je objasnio da trudnoću koja je rezultat silovanja smatra prilikom da se iz ružne stvari stvori novi život ispunjen ljubavlju koja pobjeđuje zlo, mirno i staloženo je objasnio da mu smeta “affirmative action” zapošljavanje koje, po njegovom mišljenju, često oduzima prednost kvalificiranim bijelcima i daje ju drugim rasama upitnih kvalifikacija zbog poštivanja kvota, mirno i staloženo je objasnio da njegova vjera i odgoj nalažu da je homoseksualizam grijeh, ali i da u svojoj organizaciji TPUSA zapošljava homoseksualce s kojima lijepo i ugodno surađuje… i kojima želi da pronađu pravi put, opet mirno i staloženo. 

Zato sam ga voljela - na feedu, ne kao čovjeka s kojim se slažem jer se ne slažem s većinom stvari koje je mirno i staloženo objašnjavao - voljela sam to što je savršeno ilustrirao da ono što izgovaraš često pada u drugi plan, a u prvom je način na koji to govoriš.

Iz istog sam razloga smatrala i da je vrlo opasan - njegova je retorika bila pametno upakirani gospel netolerancije maskiran u tradicionalne vrijednosti koje veličaju Crkvu i obitelj, poslužen s ljutim umakom od “Bogom danog” prava na nošenje pištolja, a takve je pametno upakirane “darove” dijelio po kampusima diljem Amerike i usput oblikovao mlade mozgove kao najpodatniji plastelin. 

Elokventan, pametan i načitan, možda ne literature s kojom se mi nužno slažemo ali svejedno načitan - i nevjerojatno opasan baš zbog toga što je znao kako ljudima prodat netoleranciju ukrašenu mašnom od Isusa i dobrih namjera. 

Da je poživio, velike su šanse da bi se u budućnosti kandidirao za predsjednika, a čak i ako ne bi pobijedio, karizma bi mu osigurala visoku poziciju s koje bi s još većom lakoćom širio mrežu istomišljenika. 

Što ne znači, Bošnjak Marko, FOR FUCK’S SAKE, da smo u Munchkinlandu u kojem svi koji se s njim nisu slagali trebaju veselo zapjevat “ding dong, the witch is dead” i da je Kirk zaslužio bit javno smaknut pred studentima, vlastitom ženom i malom djecom i svima ostalima koji su imali live prijenos ubojstva. 

Ne mislim da cijeli svijet mora bit ekstremno tužan zbog Kirka, ne mislim ni da zastave u Americi moraju bit na pola koplja zbog njega dok istovremeno ponosno vijore nakon pucnjava u školama, ali proslava nečije smrti “u ime eradikacije netolerantnosti” je nepotrebna krajnost.  

Nepotrebna krajnost su i prijetnje ljudima koji, iako ne slave njegovu smrt, izjavljuju da je Kirk širio mržnju i netoleranciju - to što je tragično završio ne znači da baš svi moraju držat ideje “o mrtvima sve najbolje” i glumit da je bio svetac.

Ispričao se MB naknadno zbog izjave da nitko ne zaslužuje biti ubijen zbog svojih političkih stavova - s dodatkom “nitko osim Charlieja Kirka” - uz obavijest da će se odsad baviti samo glazbom, a ne politikom, što je otužna ideja jer bi se politikom, barem malo, trebao bavit svatko tko ima pravo glasa, a “sad više neću jer mi ne date da slavim nečije smaknuće” je djetinjasti inat.

Ali ne slavi samo MB (uz naknadnu ispriku) javno smaknuće čovjeka koji je, barem prema mojem svjetonazoru, širio krive i opasne ideje - slap slavlja je sačinjen od brojnih drugih kapi.

Slave i (neki) feministički portali, uz “pametno upakirane” fotografije pokojnika i status: “We’ll miss that beautiful smile.”

Za slučaj da niste upoznati, Kirk je imao takozvani “gummy smile”, odnosno pretjerano vidljivo zubno meso zbog kojeg je bio kandidat za gingivektomiju i gingivoplastiku - što je domena estetske dentalne medicine, a ne feminizma. I potpuno je poražavajuće da se jedan portal koji se bori protiv objektivizacije žena odlučuje za takve primitivne alate i usput se “suptilno” naslađuje zbog tuđe smrti, neovisno o tome koliko im se ideje ne podudaraju. Ako je smrt jedini način da pobijediš protivnika, to i nije neka pobjeda. 

Slave i brojne druge, javno neeksponirane osobe koje ovih dana u Americi zbog Facebook statusa dobivaju otkaze, što je možda uplitanje u slobodu govora, a možda smo svi generalno postali malo previše slobodni - sloboda govora ne znači da ste oslobođeni od posljedica, a slavljenje nečije smrti bi u civiliziranom društvu trebalo imat posljedice. 

Za MB je očekivana posljedica bio inbox ispunjen prijetnjama, što je isključivo njegova osobna šteta, ali šteta se prelijeva i na sve za što se inače zalaže - kad javno “outana” osoba koja zahtijeva LGBTQIA+ toleranciju jednako javno plješće ubojstvu osobe čije ideje smatra pogrešnima, nije teško odlučiti da je riječ o jednako netolerantnoj osobi na drugoj strani spektra. “Neka su ga ubili” nije kvalitetan protuargument protiv Charlieja Kirka, nego “potvrda” da nije govorio ništa pretjerano pogrešno. Ne meni i drugim ljudima kojima gej populacija ne predstavlja ni prijetnju ni devijaciju, nego onima koji jedva čekaju reć “vidiš da su pe*eri pokvarena masa.”

Posljedica za feministički portal koji se naslađuje ismijavanjem tuđe gingive je u istom košu - ljudi koji jedva čekaju izustit stereotip da su feministkinje samo frustrirane, brkate, nekad i zločeste luđakinje imaju još jedan “dokaz” da su cijelo vrijeme bili u pravu, a “trust mozgova” koji stoji iza objave se sam ukopao u nepotrebnu jamu “potvrđenih” predrasuda. 

A ako je netko slučajno - odnosno namjerno - izrazio sućut obitelji čak i ako se protivio Kirkovim idejama, ni taj se neće dobro provest jer će ga na nož dočekat oni koji ne znaju da se istovremeno možeš ne slagat s nekim i bit užasnut kad ga ubiju. Coldplay je samo jedan od primjera - iako je Kirk rekao da bi radije bio mrtav nego na njihovom koncertu, Chris Martin je zamolio publiku da pošalju ljubav njegovoj obitelji… i najebao na internetu, but what else is new?

“Ali to je sve sloboda govora” - jes jes, ali onda možemo reć i da je sloboda govora sve što je izgovorio Charlie Kirk. 

Ako je govor slobodan, onda je slobodan i kad se s njim ne slažemo; ja se ne slažem s vjerojatno 99 posto javno obznanjenih ideja koje obitavaju u Željki Markić, ni s idejama onih koji subotom kleče po trgovima, ali ne želim da ih zbog toga netko ubije, niti bih to ikad slavila. Ideje s kojima se ne slažemo se ubijaju oprečnim, kvalitetno argumentiranim idejama, a ne puškom i pljeskom kad se ukloni “jedan od netočnih.”

Sloboda govora je jedno, ali slavljenje nečije smrti više zvuči kao govor mržnje. Doduše, i Kirkovi “kirkanski” stavovi nekad zvuče kao govor mržnje, opet ovisno o tome kako vam je pao grah algoritma, ali on se barem pretvarao da je dovoljno tolerantan i otvoren za drugačije ideje - što je vjerojatno bila performativna tolerancija i otvorenost, ali vjerojatno je baš zato okupljao tolike mase. Kako nešto izgovaraš je jednako važno, a nekad i važnije od onoga što izgovaraš - osim kad slaviš smrt, onda nema prostora za tumačenje, samo se otvara prostor za nove podjele. 

Charlie Kirk je, barem iz moje perspektive, imao opasne ideje - govorio je da je empatija new-age izmišljotina i da drugi amandman, odnosno pravo na nošenje oružja nekad mora imat kolateralne žrtve, misleći pritom između ostalog i na djecu ubijenu u školama, što su odvratne i bezosjećajne izjave, ali jednako je opasna ideja da je sasvim primjereno i poželjno slavit njegovo smaknuće jer ga je “sam tražio.”

Njegov nestanak sa scene ne znači nestanak ideja koje (ne) smatramo pogrešnima, lager je sasvim sigurno prepun adekvatnih zamjena, ali način na koji je nestao i način na koji to neki slave otvara vrata puno agresivnijoj borbi za sve za što se zalagao; uz bonus argument da su neistomišljenici - ne svi, ali neće se tu radit velika razlika između onih koji slave i onih koji su se zadržali samo na drugačijem mišljenju - divljaci, monstrumi i bezdušni idioti koji to slavlje smatraju slobodom govora.

A ta “sloboda govora”, između ostalog, otvara i vrata ideji da je nekad baš lijepo i pohvalno smaknut nekog s kim se ne slažemo jer je to “jedan manje.” 

Nisam voljela većinu stvari koje Charlie Kirk predstavlja jer je moja definicija tolerancije izgrađena na drugačijim temeljima, ali ne volim ni štetu koju rade oni s čijim se idejama načelno slažem, ali usput slave nečiji atentat kao vlastitu pobjedu. 

Slavlje zbog nečije smrti - koliko god se ne slagali sa svim što taj netko predstavlja - ne miriši na pobjedu, nego na nemoć.

A miriši i na postavljanje novih, “prihvatljivih” standarda za uklanjanje neistomišljenika - što je opasnije od svih ideja koje je imao Charlie Kirk.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva