Dinamičan i pomalo čudan tjedan iza nas, ali maturanti su mu dali boju, dašak optimizma i pozitivu

Ponedjeljak… konačno.

Novi tjedan… konačno.

Predizborni i izborni folklor gotovi. Konačno. 

Bez obzira koju političku opciju preferirate više ili manje, možemo se složiti oko toga da će nam sada svima biti lakše jer „preživjeli“ smo izbore.

Oči većine javnosti bile su usmjerene prema većim hrvatskim gradovima gdje je kampanja do posljednjeg dana bila u najmanju ruku dinamična, ali to ne znači da smo i mi u manjim sredinama bili pošteđeni (pred)izbornih igrokaza. Niti najmanje. Nažalost ne, ali ok. 

Konačno je i to gotovo.

Dio ljudi će biti zadovoljan izbornim rezultatom, drugi dio neće jer tko gubi ima se pravo ljutiti. Tu smo gdje jesmo. Većina je zaokruživanjem kandidata ili opcije rekla svoje i pobjeđuje onaj s više zaokruženih listića. Kome pravo kome krivo. 

Možemo se nadati, i na to imamo pravo, kako će kandidati neovisno o tome bili oni naš prvi izbor ili ne, održati sva svoja predizborna obećanja. Završilo je vrijeme busanja o prsa jer došao je trenutak kad se treba primiti posla, a naredno razdoblje pokazat će koliko su bili iskreni. 

Sretno svima - od Zagreba do Iloka, od Čakovca do Pule, od Krapine do Cavtata. 

Prošli tjedan je bio baš nekako čudan, ali izbore je bar na trenutak zasjenila Eurovizija pa smo se umjesto politikom bavili glazbom. Neki će reći i vjerojatno pritom ne mnogo pogriješiti kako Eurovizija nije pošteđena politike te kako se to vidi upravo po broju bodova koliko je jedna zemlja dala drugoj. Tko se voli više, a tko manje. 

No, ako je i to politika – ova nas barem zabavlja. 

Ne znam s koliko ste entuzijazma popratili ovo glazbeno natjecanje, ali kod nas u kući Eurovizija se gleda. 

I gospoja i ja već imamo dovoljno godina i prisjećamo se „onih dana“ kad je Eurovizija bila simbol tv spektakla i gotovo da nije bilo osobe koja Eurosong nije gledala. Takva su bila vremena, a i s tek nekoliko televizijskih programa nije baš bilo prevelikog izbora. 

Domaćice su već od podneva opominjale ukućane da prestanu jesti brižno pripremljene eurovizijske salenjake, kiflice ili precizno narezanu bijelu pitu jer nešto mora dočekati večer, a prijenos se iščekivao s nestrpljenjem.

Eurovizija je bila događaj koji se nije propuštao i u kojem su podjednako uživale sve generacije. 

Stariji će se složiti kako je danas po pitanju ovog glazbenog natjecanja sve puno drugačije, ali vremena se mijenjaju. Ne živimo više ni u osamdesetima, a ni u devedesetima. 

Pravi televizijski show i spektakl smo dobili i nema dvojbe oko toga kako je produkcijski sve izgledalo fantastično i „televizično“. 

Kao i kod politike, tako i kod pjesama. Svatko je imao svog favorita i nema smisla raspravljati o (ne)kvaliteti pojedinih pjesama. Ona stara i svevremenska kako se ukusima ne raspravlja i dalje je na snazi. Svatko ima pravo slušati ono što mu odgovara i glasati za svog favorita. 

Bilo je sasvim ok pjesama, ali sam sretan i pritom sam potpuno subjektivan, što su talijanski rokeri potvrdili kako rock 'n' roll bez obzira na sve pomodne glazbene trendove i dalje svoju publiku ima. 

Oko spekulacija na temu je li naša predstavnica trebala proći u finale ili ne i koji su razlozi njezina lošeg plasmana moglo bi se lamentirati beskrajno dugo. Nema tu puno mudrovanja, više sreće (ili politike ako je to uistinu jedini i pravi razlog) drugi put. 

Ako ništa drugo, zaboravili smo barem nakratko na vremenske prilike. Ne znam je li u čitavoj Hrvatskoj tako i toplo se nadam da nije, ali situacija s vremenom u sjeverozapadnom dijelu Lijepe naše već je svima dojadila. Ova kišurina i dalje pada. Tek kad se razveseliš jednom sunčanom danu, eto nje natrag. Dosta više kiše. 

Kažu da je Vakula najavio kako će konačno prestati kiša i da će doći razdoblje pljuskova. 

U moru memova na temu vremena pobjednik je i dalje onaj „kako je jedan dan kiša padala tjedan dana“. 

Imam osjećaj kao da je proljeće odlučilo ne doći ove godine jer i dalje grijemo i odijevamo se slojevito, a po svemu sudeći, ispred nas je još jedno kišno razdoblje. 

Pa dobro dokle više?

Vjerujem kako bi pristali na još tjedan ili dva predizborne kampanje ako bi ona garantirala isto toliko dana bez padalina. 

U kombinaciji s trenutnom korona situacijom u kojoj smo svi više-manje u kući jedva smo dočekali ljepše vrijeme. Da možemo prošetati, otići u prirodu, na neki izlet, uživati na suncu, roštiljati…

To nam je potrebno nakon zime koja nije bila oštra, ali je bila beskrajno duga i svima nam je već dosta zatvorenih prostora. 

Bez obzira što proljeće na svom alarmu po n-ti put pritišće snooze i vrijeme je takvo kakvo je, meteorološkom sivilu boju su prošlog tjedna dali maturanti. 

Organiziranih norijada nije bilo jer bilo kakva okupljanja nisu u skladu s epidemiološkim mjerama. O mjerama i svemu što s press konferencija stožera ide u kompletu slušamo već mjesecima. 

Predizborni skupovi, otvaranje granica dan uoči izbora i čitav niz nelogičnih poteza stožera nisu u toj kategoriji i to je ok. Norijada nije.

Koliko god se mjerodavni trudili objasniti kako se ne radi o dvostrukim mjerilima, ne mogu me u to uvjeriti. Nelogičnosti u odlukama koje su donosili bilo je ranije, a siguran sam kako ih neće nedostajati ni u nadolazećem razdoblju. 

Zagrebački Gradski ured za obrazovanje ponudio je online varijantu norijade odnosno online koncert. ?!?

Otkud uopće ideja da će na tisuće zagrebačkih maturanata u miru i tišini svojih soba sjediti pred ekranima sa slušalicama u ušima i uživati u koncertu.

No pasaran. 

Ne mogu shvatiti kako se nekome ta ideja nametnula kao alternativno rješenje norijadi. 

I bilo je pravo osvježenje vidjeti maturante diljem Hrvatske kako su odlučili svoj posljednji dan srednjoškolskog obrazovanja proslaviti na jedini mogući ispravni način.

Uživo…sa svojim prijateljima, sa svojom ekipom. Uz šarene majice s fora natpisima, zviždaljke. Glasno, euforično i veselo uz pjesmu i pokoji bambus ili pivo viška. 

Sve drugo bio bi potpuni promašaj. 

Ovogodišnja generacija maturanata generacija je koja je prevelik broj dana svoje srednje škole provela u tzv. online nastavi. Sjedeći satima, danima, tjednima i mjesecima gledajući u monitor. Izgubili su mnogo. Ne u smislu znanja, već u smislu izlazaka, druženja, socijalnih kontakata. 

Zbog situacije uskraćeno im je mnogo. Nisu mogli na nastavu, nisu mogli u večernje izlaske, noćne provode, kino… Previše toga su propustili, a tek nedavno su se vratili u školske klupe. 

I bilo je svima jasno kako će se norijada unatoč svemu održati.

Čudi me količina komentara koji su norijadu oštro osudili.

Prozivali su srednjoškolce zbog neodgovornog ponašanja, propitivali gdje su im maske, fizička distanca. 

Ja sam u onoj drugoj grupi. Onoj koja ih u potpunosti podržava. 

Mišljenja sam kako nije norijada stvar bunta ili revolta prema stožeru, mjerama… 

Norijada je jednostavno norijada, a posljednji dan nastave u srednjoj školi događa se samo jednom u životu. 

Taj dan nema reprizu. 

Izlazak se može propustiti. Kao i koncert ili odlazak u kino. Zadnji dan nastave ne. 

Od onih sam koji poštuju pravila bez obzira što se ponekad ne slažem se s njima, ali mislim da ovogodišnja generacija maturanata nije napravila ništa loše što su odlučili proslaviti onako kako su to učinile brojne generacije prije njih. Na isti način na koji će to učiniti i sve buduće generacije. Prva već iduće godine. 

U toj generaciji i moja kćer koja će biti maturantica. Jedna od onih koja će „noriti“. 

Ako iduće godine i dalje budemo živjeli pod epidemiološkim mjerama za što se iskreno nadam da nećemo, imat će moju potpunu podršku da ode na norijadu i proslavi taj dan onako kako treba. Ostane li kod kuće gledati online koncert, zabrinut ću se. 

Razumijem kako ima onih koji se boje širenja zaraze, ali i za to postoji rješenje. 

Gledam s roditeljske strane. Idi na norijadu. Kad se vratiš budi kod kuće par dana, ne idi van dok se ne vidi zdravstvena situacija i to je to. Nije situacija toliko komplicirana i alarmantna kao što su neki pisali. Gdje ima volje ima i načina. 

Ne možeš mladima zabraniti norijadu. Možeš prividno, ali oni će bez obzira na sve pronaći način i proslaviti kraj srednje škole. 

Škola im je po inerciji „teška tlaka“, jedva čekaju završiti je i nisu svjesni kako im je u ovom životnom razdoblju lijepo te da ih pravi izazovi tek čekaju. 

Državna matura za početak, a onda život. Život koji ne možeš markirati. 

Nek' su maturanti proslavili svoj dan i tjednu iza nas dali dašak veselja, optimizma i pozitive. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva