Miss7 Blog 02. svibnja 2020.

Dijete bez tetke je dijete bez djetinjstva. Svi imamo svoju "tetku", ne nužno rođenu

Privatni album.

Znate onu staru, dijete bez tetke je dijete bez djetinjstva. I to ne zato jer mu roditelji nešto ne mogu priuštiti ili ga dovoljno ne vole ili zato što ostatak obitelji nije baš zainteresiran baviti se s malim. Tetka je naprosto jedinstvena osoba u familiji, jedna neobavezna unaprijed afirmativna figura, topla i nasmijana, kreativna i spremna za akciju, puna razumjevanja, ideja i šarenih poklona, uvijek pomalo raščupana i stilski odjevena, tetka je hodajuća razonoda, a sve tetke nalik su jedna na drugu. Ako ih malo bolje promotrite vidjet ćete da barem iz profila, ako ne stasom i rastom sliče nekoj varijanti šašave Mary Poppins i koliko god se u međuvremenu ostvarile i kao majke svojoj djeci, ulogu tetke zadrže do starosti i ona im je drugačija od svega drugog. 

U našoj obitelji tetka je moja sestra i u listopadu slavi četrdeset, no s obzirom na mjere opreza od planiranog tuluma za sto ljudi neće biti ništa. Osim ako ga ne organiziramo na Hajdukovom stadionu i svakome od gostiju na travnjaku nacrtamo njegovu poziciju gdje bi bilo uputno stajati tijekom tuluma. Tetka je inače od rođenja nesvakidašnji baksuz i do dan danas nismo odgonetnuli kako netko s toliko malo slučajne sreće uspije toliko toga sjajnog napraviti u životu. Tetka je nadasve jedna zgodna, školovana i načitana žena, precizna, pouzdana i konkretna, širokog spektra interesa i još većeg raspona živaca. 

I ne, nije ovo još jedan u nizu tekstova što raspreda o tetkama koje raširenih ruku dočekuju vaše male anđele, šopaju ih gumenim bombonima i skinu vam s vrata šmrkavca slijedećih nekoliko sati šetajući ga besplatno po parku i zološkom vrtu. U ovu se priču tetka uplela sasvim slučajno, jer je, eto baš sasvim slučajno u onim životnim trenucima kad zapnete i ne znate gdje ste, kad je oko vas kaos, a u vama još veći, kad se svijet raspada naočigled milijardi ljudi, kad ne znate što će biti danas, a kamoli sutra, kad tugujete tako da bi najradije umrli i kad se veselite tako da će vam srce iskočiti, kad sve od nabrojanoga želite prvo s njom podijeliti, upravo ona taj najveći oslonac u životu i samo je igrom slučaja ujedno i tetka mom djetetu, a znate kako je s tetkama, jednom teta, uvijek teta, postane odjednom svima teta. U vašim životima ona se vjerojatno zove drugačije, možda muž, možda žena, možda dijete, prijatelj, mama ili tata, susjed ili šef. Koja god da im je primarna titula, jedna im je uvijek zajednička – drže vas kad padate i pomažu vam da se dignete.   

S tom je osobom sreća uvijek veća, a ono teško postaje lakše. Mnogima su posljednji mjeseci vjerojatno najgori u životu, i to ne zato jer ne rade frizeri i saune i jer se bojimo debljanja. Svijet je stao u sekundi, neprijatelj nam je još uvijek jako nepoznat, a oporavak će trajati godinama. Što je više nagađanja, to je više straha. Za život, za egzistenciju, za budućnost u kojoj ne znaš imaš li posao ili nemaš, hoćeš li ostati živ ili ne, hoćeš li izgubiti svoje najmilije ili ćete svi skupa nekako preživjeti, kad si lud od izolacije i bez izolacije, a pogotovo od one koju tek najavljuju, kad bi šefa najradije zamolio da ti sam natipka otkaz jer ni za to nemaš snage, kad više ne znaš što ćeš s djecom koja stalno nešto traže, dok ti nad glavom stoje krediti, a ti hraniš nekoliko ustiju, kad si na korak da sve pošalješ k vragu jer ne kontroliraš ni svoj život, a kamoli firmu, odjednom se tu negdje pojavi ta osoba, po ne znaš koji put opet u životu, koja te nekim čudom zaustavi i smiri, kaže ti da će sve biti u redu, da je to samo život stari koji ima svoje uspone i padove i da će nakon kiše doći sunce i ispriča ti još niz sličnih piz*****a za koje oboje znate da su samo floskule iz češke knjige autogenog treninga.    

 | Autor: Privatni album Privatni album

I ti duboko u sebi znaš da je sve to skupa takav jeftini bullshit koji mjesecima čitaš na sve strane, ali kad to čuješ od njega ili nje, nekako ti je odjednom uistinu lakše jer te podsjeti stari da ste bili zajedno na ratištu, i preživjeli ste, i ono kad ti je umrla mama i stradao brat, ubila te tuga, ali prošlo je, stao si na noge, osovio si se, bila je ona ili on uz tebe. Bili ste skupa i kad ti se rodilo prvo dijete, pa drugo, i kad si razbio auto od sreće jer si dobio trećeg sina, kad ste se zajedno smijali i slavili, ljetovali i skijali, i sve ono što čini jedan običan, normalan život, bila je ta osoba tu, možda ne uvijek fizički, ali kao da je to važno. Nekad je bilo dovoljno da samo nazove. Ili pošalje sliku Keruma s deset deka pršuta na čelu. Pa kome to ne bi uljepšalo dan. 

Jednom negdje davno, dok smo bile mlađe, sestra i ja, imale smo zanimljiv život. Nesvakidašnje obiteljsko okruženje, sjajna kulisa za Kusturičin film. Neki zapamte mladost kao satiričko kazalište kojem su se kasnije dobro nasmijale. Kažu da vrijeme liječi sve, pa i one suze koje smo zajedno proplakale, sad znam da su uz nju bile lakše. Cijeli jedan život koji te ne pita kad će svako malo iznenada napasti provela je ona uz mene, stamena i jaka, i kad nije bila, pravila se da je, zbog mene, da ja budem bolje. Sjećam se, jednog dana, ima tome godina, počeli su nam umirati svi oni što se zovu obitelj. Jedan za drugim, bez puno najave, samo su se redali, ostale smo same. Odjednom više nismo bile ničije ni kćeri ni unuke. Jedan teatar je stao, krenuo je novi.  

Život te ne pita kad će se dogoditi, on ti daje i uzima i griješiš koliko god se trudiš da ne. Padaš i dižeš se, i kad staneš, kao što smo sad stali svi, okreneš se iza sebe i shvatiš da na tom putu koliko god da ti je godina, uvijek je bila ta jedna osoba, drugačija od drugih, koja će ti kad padneš pomoći da se digneš, koja nekako uvijek ima pravu riječ utjehe i za koju si uvjeren da zna što radi. Ta osoba, kako god da se zvala nekim je čudom prisutna baš kad treba i ako ste primijetili ona ima vječnu mantru koja uvijek pali – samo se strpi, sve će ovo proći.

I hoće, budite uvjereni, a u međuvremenu, tko god da je osoba u vašem životu koju zovete kad više ne možete obuzdati trogodišnje dijete ili drskog balavca koji ignorira činjenicu da ima maturu za mjesec dana, kad ne znate je li muž zaslužio pljusku ili pusu, kad sumnjate je li vam prava prijateljica uistinu baš toliko odana, kad nemate hrabrosti otići s posla gdje vas tlače ili od nasilnika koji vas tuče, kad ste toliko nezadovoljni svojim izgledom da vas jedino ona može spriječiti da odete pod nož, u konačnici, kad ne trebate ama baš ništa, nego ste samo sretni s činjenicom da je ta osoba u vašem životu, bilo bi lijepo da nakon što pročitate ovaj tekst dignete telefon, nazovete je, i kažete, čuj, znam da zvučim sladunjavo, ali želim ti samo reći, nemaš pojma koliko te volim i hvala ti što me trpiš sve ove godine. 

Usput, teta, mi tebe nećemo zvati, Mr. S kaže da će on završiti ovu kolumnu s pitanjem. Jesmo li i mi za tebe tu kad nas trebaš barem pola od onoga koliko si ti za nas?

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

  • vi

    .... i tete susjede!!!!!