Croatia, full of death: Nasilje je jednostavna igra u kojoj uvijek pobjeđuju muškarci

Odbrojavajte sa mnom.

Deset…

… devet…

… osam…

… sedam…

… šest…

… pet…

… četiri…

… tri…

… dva…

(Netko upravo tuče ženu)

… jedan…

Nula.

Kaže internet da netko udari ženu svakih 9 sekundi - u Americi, za Hrvatsku nemam podatak, ali čini se da nismo daleko. Možda i jesmo, možda kod nas netko udari ženu “tek” svakih sat vremena, nemam pojma. 

U Americi vjerojatno brže i lakše završe u pritvoru kad to naprave, a kod nas završavaju na statusima svećenika. 

Čitanje poslanice po “gospodinu” koji sasvim slučajno, ali vrlo prikladno, dijeli ime s “gospodinom” imena Ike Turner:

Privatni album Eat the cake, Anna Mae. 

Muškarac koji mlati ženu je, dakle, “učinio lošu stvar” - iako je zapravo učinio kolekciju kaznenih djela - ALI ajmo prebacit narativ na žene koje iritiraju svoje jadne muževe, kaže čovjek u haljini koji se bavi ženskom čednosti i dužinom naših haljina.

Žena je opet, po tko zna koji put, vjerojatno sama kriva što je (“AKO JE”) udarena, a muškarac je tu s biciklom (i arsenalom oružja ispod kreveta). 

Riječ je klečavca. Slava tebi, nasilniče.

Žena je uvijek kriva.

Ako nije prijavila odmah, zašto se tek sad sjetila?

Ako je prijavila odmah, nećemo joj pomoć, ali ćemo ju pitat čime ga je iznervirala. 

Kako je išla ona poznata rečenica o nogometu iz 1990.?

"Nogomet je jednostavna igra u kojoj 22 igrača jure loptu 90 minuta, a na kraju uvijek pobijede Nijemci".

U 2023. ovo za nogomet više ne vrijedi, ali za žene u Hrvatskoj je i dalje isto.

Nasilje je jednostavna igra u kojoj na kraju uvijek pobijede muškarci.

Ovo što slijedi sam htjela napisat već prije mjesec dana, ali odustala sam jer mi je bilo neugodno zbog toga što zvuči diskriminatorno, ružno i nepošteno, nešto što eventualno smiješ priznat prijateljicama koje će te razumjet. 

Znate ono kad vas pitaju koji je vaš tip muškarca i/ili koga nikad ne bi uzeli u obzir za vezu?

Kod ovog prvog sam fleksibilna, a za ovo drugo imam detaljniji popis. 

Vjerojatno se dijelom podudara s vašim popisom - na njemu su muškarci koji su bezobrazni prema konobarima, oni koji voze bijesne aute i divljaju po cesti, oni koji često govore “vi žene” pa ubace neku zatucanu, seksističku glupost, šmrkači kokaina, muškarci koji se oduzimaju od alkohola nekoliko puta tjedno i oni koji su konstantno glasni u društvu (i vole svima naglasit da znaju vlasnika kafića)… ništa povijesno, ništa senzacionalno, to su samo ljudi od kojih želim distancu. 

Sad ide ovaj dio koji zvuči diskriminatorno, ružno i nepošteno - na popisu su već godinama policajci. Ne samo policajci, tu su i muškarci koji se bave borilačkim vještinama, tatini sinovi i politički povezani moćnici svih vrsta i opsega struka. 

Nemam ništa protiv njihovih profesija i hobija, sigurna sam da su većinom sasvim normalni ljudi, ali svejedno su na popisu jer su to ljudi koji imaju priliku napravit “lošu stvar” i izvuć se bez posljedica, a moj je posao da se od njih maksimalno zaštitim.

Ako vam ovo zvuči glupo, to je ok, ali ovo je moj mehanizam obrane i preveniranja sranja. Prilika čini lopova, a bome i nasilnika, a nasilnici kod nas imaju neograničenu količinu prilika ako negdje imaju “nekog.”

Naravno, prebit te može i pekar Mato koji nema nikog u policiji i računovođa Ivan koji ne trenira udarce, ali statistički gledano, ovo su ljudi koji najčešće pune novine šakama. 

Prebit te može i plahi konobar koji je duša od čovjeka. 

Mene je - ok, prebio je presnažan izraz, kvalitetno našamarao je bolji - usred noći u zaključanom osječkom dvorištu s visokom ogradom. Da je ograda bila niska, preskočila bi ju i pobjegla, ali nije - željezna vrata su imala preko dva metra, a moj jedini način da se spasim je bio da pomahnitalog luđaka uvjerim da ćemo pričat sutra, kad se smirimo. Obećala sam da se sigurno možemo pomirit i dobila ključ. On je obećao da ću najebat ako se to ne dogodi: “Ubit ću te kad-tad”, ispljunuo je kroz zube. Vlasnik kafića u kojem je radio je iznad šanka držao pištolj, “za svaki slučaj”, što je do te večeri zvučalo kao “za potrebe provalnika”, a onda je “svaki slučaj” dobio prošireno značenje. 

Pobjegla sam prvim autobusom za Zagreb, a dok sam čekala da bus dođe na kolodvor, čekala sam i njega, dušu od čovjeka. Nije se pojavio, imala sam sreće. 

“Šta si mu napravila?”, pitat će razni ljudi koji to NIKAD ne bi pitali vlastitu kćer. 

Prekinula sam s njim - kulturno, nježno, odraslo, zrelo. To što nisam nježna u kolumnama ne znači da sam đubre kad nekog ostavljam, nisam.

“Šta si uopće radila s njim kad je takav?”

Nije bio takav. Bio je drag, simpatičan i miran - dok nije postao nemiran.

“Jel me voliš?” - volio me to ispitivat često, a ja sam mu odgovarala potvrdno jer je bilo točno. 

“A zašto?” - nakon nekog vremena više nije bilo dovoljno da mu to samo potvrdim, trebao je popis razloga. Imala sam popis i nije mi smetalo što ga traži, bilo mi je simpatično i slatko - dok nije postalo alarmantno. 

“Zašto si ti sa mnom?”

“Ti ćeš nać nekog boljeg od mene.”

“Prevarit ćeš me” -  nikad nisam nikog, ne uklapa mi se u koncept života.

“Ostavit ćeš me zbog nekog bankara, ti sigurno želiš nekog u odijelu.” (Dafuq).

Prvo tu i tamo, onda malo češće, a onda STALNO.

“Zašto me voliš?” - više nismo mogli sjest na kavu bez detaljnog ispitivanja koje je bilo izrazito naporno, a odgovori nikad nisu bili zadovoljavajući.

Umorila sam se i odlučila da ne želim bit umorna s 20 godina - nije mi palo na pamet da bi visoka ograda mogla predstavljat problem, danas znam da je pametnije prekinut s nekim na javnom mjestu, za svaki slučaj. 

Nije mi palo na pamet ni da će njegovi prijatelji, isto redom divni ljudi, bit puni podrške za njegovu “lošu stvar.”

“Neka si ju”, pohvalio ga je jedan prijatelj-gost koji je svako jutro dolazio na produženu kavu i da pročita 24 sata. 

“Bravo, šta ona ima tebe ostavljat, kurvetina”, podržao ga je još jedan divan prijatelj koji je, između ostalog, odvjetnik. 

Njegova divna majka - nisam sarkastična, žena je bila divna - ga je isto podržala. 

Kako znam? Znam jer sam potrošila sljedećih nekoliko tjedana na komunikaciju s njim - preko poruka.

“Zašto, pobogu?”

Jer sam dala sve od sebe da ga smirim, stabiliziram i pružim mu podršku koju možda (sigurno) nije zaslužio, ali to je bilo lakše jer sam imala osjećaj da imam kontrolu nad situacijom i da ću tako smanjit šanse da me ubije, kad-tad.

Prijavila ga nisam, iz nekoliko razloga. Prvi je taj što sam imala osjećaj da sam možda sama kriva - ostavila sam ga, bio je povrijeđen, kad si gladan, nisi svoj i ostale gluposti. Drugi je taj što sam znala da mi se više nikad neće približit jer živim u drugom gradu i nemam se namjeru vraćat u blizinu visoke ograde. To je luksuz koji mnoge udarene žene nemaju. Treći je jer se detaljno, iskreno ispričao i bio vidno potresen i šokiran vlastitom reakcijom, a ja sam, kao 20-godišnja djevojka, odlučila da mu vjerujem. Četvrti i najvažniji razlog - imala sam osjećaj da ću, ako prijavim “dušu od čovjeka” u njegovom gradu vjerojatno tek osjetit što znači pravi muški bijes. 

Danas, 18 godina kasnije, vidim da sam za ovo četvrto nažalost bila u pravu.

Da sam ga prijavila, za njega se vjerojatno ne bi promijenilo ništa - prijatelji bi ga i dalje podržavali, mama također, sigurno i pokoji svećenik, sudac i policajac, a ja bi možda bila još jedan lampion na groblju žena koje su ugašene jer se neki muškarac nije upoznao s idejom da smije bit ostavljen.

Ili žena koja stalno ide na policiju koja joj govori “ne možemo ništa dok vas ne ubije.”

Bilo bi mi draže reć da sam postupila kao osnažena žena koja se bori za pravdu, ali nisam - postupila sam kao žena koja se pokušava spasit, SAMA, jer je to nažalost bio logičniji, mudriji odabir. Ne nužno za društvo u cjelini, ali društvo u cjelini ionako brine o ženama tek kad su mrtve.

I sad najgori, najgluplji dio koji će s punim pravom sigurno raspi*dit mnoge, ali ne da mi se lagat - i dalje mi ga je djelomično žao na nekoj čudnoj, ljudskoj razini.

Ako ste se raspi*dili, to je ok, i mene ljuti ideja da mi je žao nekog tko tuče žene u zaključanom dvorištu, ali jasno mi je da je riječ o neprilagođenoj, nesigurnoj osobi koja se nije znala nosit sa životom na način koji bi odrasla osoba trebala.

Ne govorim ovo da ga opravdam - što se mene tiče, nek se uguši u vlastitoj impotenciji i kompleksima (iako se nadam da mu je ovo promijenilo život i da je postao stabilnija osoba) - govorim ovo zato što mislim da nam treba formalna, nametnuta edukacija o nasilju koja kreće već od osnovne škole.

Što o nasilju učimo u školi? Manje-više ništa, osim “tko se tuče, taj se voli.”

Što u školi učimo o komunikaciji u vezi? Ništa, osim “ako te maltretira, zapravo ti pokazuje da mu se sviđaš.”

Učimo hrpu netočnih, ili barem nepotrebnih stvari - uz dužno poštovanje kilometraži rijeka, pluskvamperfektu i mitohondriju - a nemamo predmet koji će sistematizirano i kontinuirano učit dječake da jednom u budućnosti SMIJU bit ostavljeni i djevojčice da nauče prepoznat posesivno, ljubomorno ponašanje koje nije normalno i od kojeg treba otić ODMAH, a ne “evo još malo.” 

Ne učimo djecu da nasilje u vezi ima oblike koji dolaze prije šaka, ne učimo ih da ljubomora nije slatki dokaz ljubavi, ne učimo ih da je sasvim ok da netko tko te prošli tjedan volio odluči da ovaj tjedan želi otić. 

Većina normalnih ljudi to nekako zaključi sama, ali to ne znači da bi bilo loše da nas se od djetinjstva uči osnovama - ne tu i tamo, nego stalno. Ako možemo imat sat razredne zajednice, onda valjda možemo imat i predmet koji se bavi prevencijom problematičnog ponašanja - materijala ima za svih 8 godina osnovne i za još 4 godine srednje škole. Ali to se ne uči, valjda se računa da će roditelji odradit posao, što neki sigurno hoće, ali neki možda i neće.

Roditelji, prijatelji i svi ostali nekako računaju da “ne bi on nikad”, a sve je jasnije da je to netočno - umjesto “ne bi on nikad”, trebalo bi računat da možda ipak bi i poduzet konkretne, edukacijske mjere da se to ne dogodi. Za svaki slučaj. 

S druge strane, država, policija i likovi u haljinama nas kontinuirano uče da je prijavljivanje nasilja opasna ideja koja najčešće rezultira osudom i kolekcijom ALI. 

I tako, 18 godina nakon moje osječke “ljubavne priče” o čovjeku koji se sam pobrinuo da ga ostavim, a onda me nagradio udarcima, čovjek koji je u to vrijeme imao 9 godina je svoje neizliječene komplekse i nesigurnosti riješio gašenjem života djevojke koju je znao toliko kratko da većina nas u istom periodu nije stigla potrošit paket toalet papira. I skoro se izvukao, courtesy of sigurnost i povjerenje. Čovjek je, dakle, UBIO ženu i skoro ispao žrtva nezgodne “loše stvari” koja mu se jadnom dogodila, a mi se i dalje pitamo zašto netko ne prijavljuje nasilje. 

Možda zato što imamo osjećaj da bi prijavljivanje policiji imalo jednaki efekt kao da nasilnika prijavimo Hrvatskom Telekomu.

Za slučaj da mi imate potrebu prigovorit i reć da sam i sama neprijavljivanjem postala dio problema - jesam, ali osjećala sam se sigurnije ako od dva zla odaberem ono manje. 

To je možda najveća sramota u cijeloj priči - 18 godina kasnije, strah je i dalje isti, podrška je i dalje nikakva, osim one za nasilnike koja je sve uočljivija zahvaljujući društvenim mrežama.

I što ćemo naučit iz ovog?

Ništa novo, sve već znamo; nasilje je igra u kojoj uvijek pobjeđuje nasilnik - bilo da je žena, što ću ubacit da izbjegnemo isključivost, bilo da je, statistički ipak vjerojatnije, muškarac. 

Croatia, full of death, ali čak ti ni u smrti ne vjeruju da si skroz nevina žrtva.