Miss7 Blog 08. lipnja 2022.

Cringe team 2: Svaka sramota ima moć dok joj se ne naučiš smijat

Andrea Andrassy
Karmen Božić.

Srdačan pozdrav i sretna sedamstota repriza Krim teama 2 u kojem ja glumim trudnu Jelenu Matić - da sam znala da će se ovoliko ponavljat, tražila bi da me se plati po emitiranoj epizodi i sad bi već imala stan u novogradnji, ali tko je mogao pretpostavit da će sve trajat i 16 godina kasnije? Netko je vjerojatno mogao, ali ja nisam. Ono što jesam pretpostavljala je da će mi zauvijek bit neugodno zbog te jedne epizode od čijeg sam honorara planirala platit tetovažu koja se - #SlavaTebiKriste - nije dogodila. Da je, danas bi na leđima, tamo gdje počinje donji dio badića, imala srce iz kojeg strše vatrena krila i slovo A u sredini - što je i dalje manji cringe od Jelene Matić. 

Ali neka, svatko od nas u životu ima kolekciju sramota za koje bi možda bilo bolje da se nisu dogodile, a danas ćemo se družit s moje dvije sramote koje sam naučila pretvorit u pametne lekcije.

Ali prvo ću vas podsjetit kako sam uopće završila u Krim teamu 2 - za slučaj da ovo već znate, smijete preskočit ono što slijedi, ali vjerojatno ste ionako na poslu dok ovo čitate i alternativa je da odgovarate na mailove na koje vam se ne da odgovarat. 

Ako ipak preskočite, označit ću vam dio gdje se možete ponovno uključit - tamo gdje počinje priča o Igoru Barberiću i letećoj sisi. Ok, idemo na “pravdu na zadatku.”

 

Krim Team 2: Nije svaka sramota loša

“Zašto si, pobogu, bila u Krim teamu 2?”

Ovo pitanje je vjerojatno postavila svaka osoba koja je barem jednom gledala ovaj neprocjenjivi dragulj hrvatske televizije, a odgovor je jednostavan – jer su me nazvali i rekli da imaju glavnu ulogu za mene.

“U jednoj novoj seriji” – što je ključna informacija. 

Novoj, dakle nismo ju još gledali na televiziji, dakle nismo još znali što nas čeka. 

Bila sam u bazi statista jer sam tijekom studija, u pauzi od traženja užasnih tetovaža, povremeno “glumila” u reklamama i sjedila u publici na raznim snimanjima; prije par godina, kad sam bila u žiriju showa Zvijezde, shvatila sam da i dalje automatski plješćem na naredbu voditelja statista čim vikne “APLAUZ”, zbog čega smo nekoliko puta morali ponavljat scene jer je izgledalo čudno.

Ali to je tek 2018., sad smo u 2006., godini kad su me zvali da mi jave da imaju ulogu za mene. 

Glavnu. 

U novoj seriji. 

Nisam se previše opterećivala pitanjima tipa “kako”, “zašto” i “ZAŠTO, ANDREA?” – mislila sam da sam očito pokazala talent u nekoj od reklama i da me usput primijetio neki direktor castinga koji je uperio prstom u mene i rekao: “ONA.”

Kasnije sam shvatila da je priča bila manje romantična i da je netko vjerojatno samo nazvao agenciju s rečenicom: ”Treba mi živa ženka za ulogu u epizodi, po mogućnosti da nije deva, ali nije isključeno."

Kad imaš 21 godinu, imaš snove. Snove koji često nemaju APSOLUTNO nikakvo uporište u stvarnosti, kao pronalazak posla nakon što završiš ekonomiju – ali imaš ih. Tu su. Ja sam htjela bit glumica. Ne dovoljno jako da probam upisat Akademiju, ali dovoljno jako da se upišem u agenciju za statiste "Deve&ostalo". 

Dovoljno jako da se ne opterećujem razumom kad mi je osoba s nepoznatog broja rekla:

"Bok Andrea. Mi smo iz produkcijske kuće "Buduća nelagoda” – uskoro na jednoj domaćoj televiziji kreće nova serija, a mi želimo TEBE za glavnu ulogu!”

U ovom trenutku je pametno imat mozak koji ti javlja logične informacije, tipa: 

"Zašto su tebe zvali? Od svih ljudi? Mislim, super si ti, Andrea, ali postoji npr. Nataša Janjić. Ona je diplomirala glumu, tebi je vrhunac glume “mama, boli me trbuh” kad ti se nije išlo u školu. Ne bi li bilo logičnije da uzmu nekog tko ima iskustva? Ili je netko ubio sve glumice u Hrvatskoj i ti i deva ste jedini izbor? Razmisli. RAZMISLI. Gledala si Kozjak. Netko će te je**t na stijeni, Andrea!" 

(Isprike ako niste fan psovki, ali “netko će vodit ljubav s tobom na stijeni” ne paše).

Nekoliko dana kasnije, dok sam uzbuđeno razmišljala kako neću dopustit da me slava promijeni, javili su mi da za snimanje ponesem odjeću od doma. Bilo mi je malo čudno jer sam mislila da će kostimografkinja složit nešto za mene (i da ću to možda smjet ponijet doma kao što smije Gwyneth Paltrow ili netko manje iritantan), ali i za to sam brzo našla opravdanje: “Vjerojatno žele autentičnost i prirodnost – ne kao u hrvatskim sapunicama. Produkcijska kuća "Imamo devu u rezervi" zna kako se radi posao. Kostimi su za Natašu Janjić – ja nosim odjeću IZ ŽIVOTA!!!” 

Kad mi je na mail stigao scenarij, nervozno sam otvarala svoju zvjezdanu budućnost upakiranu u 30 kB Word dokumenta i istovremeno smišljala odgovore na imaginarni intervju u kojem ću reć nešto u stilu: "Da, istina je, izbor je bio između mene i Nataše Janjić, ali ovog puta su odabrali mene jer sam bila bolja od nje (i deve).”

Shvatila sam o čemu je riječ tek kad sam krenula čitat tekst prepun stvari koje mi nisu rekli u produkcijskoj kući "Može i fazan na sedativima". Glavna uloga je stvarno bila glavna, u toj EPIZODI. Ja sam bila Jelena Matić, 16-godišnja djevojka koja je trudna sa svojim očuhom i laže da ju je silovao – a nije, nego je sve bilo na dobrovoljnoj bazi. Btw, svi scenariji su rađeni po istinitim pričama iz Njemačke, za slučaj da ste se ikad pitali.

Snimali smo preko 12 sati, a ja sam par mjeseci kasnije dobila honorar koji je bio poprilično simpatičan za jednu studenticu koja potencijalno skuplja novce za vatreno srce koje bi ju zauvijek moglo sramotit na plaži.

Kad sam shvatila u kakvom sam projektu prihvatila sudjelovat, mislila sam da će mi zauvijek bit neugodno zbog toga. 

“Ljudi će se smijat svaki put kad bude repriza”, gušila sam se u panici zbog ideje da će me jedna greška zauvijek pratiti kao oblak loših odluka, neovisno o tome što kasnije napravim.

I smiju se svaki put, ali uopće mi nije neugodno zbog toga, nego me veseli. 

Veseli me spoznaja da se moje lice svako toliko pojavi na televiziji, u ulozi Jelene Matić kojoj je kao maloljetnici izrečena odgojna mjera sudskog ukora – i da se ljudi svaki put smiju tome i šalju mi poruke na Instagram koje su nekad simpatične, a nekad su ovo.  | Autor:

A najviše me veseli to što sam uz Krim Team 2 naučila da svaka sramota ima moć nad tobom do trenutka dok joj se ne naučiš smijat. Nakon toga postaje samo zabavna priča koja te podsjeća da je život lakši kad samog sebe ne shvaćaš preozbiljno.

Ok, sad možemo na Barberića i leteću sisu, što se pretvorilo u još jednu lekciju koja je započela kao sramota.

 

Kako svijet NE funkcionira: Poslanica po Igoru Barberiću

Jednom davno, kad je K.T.2 bio tek na dvjestotoj reprizi, bila sam na probi za show Tvoje lice zvuči poznato i fulala koreografiju. Ništa povijesno, nešto što se može dogodit svakom, a ja sam nakon pogrešnog koraka ostala stajat na mjestu - u iščekivanju da produkcija zaustavi “svijet” i dozvoli mi da krenem ispočetka. I jesu – i stali i dali mi da krenem ispočetka – ali ne prije nego što mi je Igor Barberić objasnio kako svijet (ne) funkcionira. 

Barberić je jedan od najzabavnijih ljudi s kojima možeš radit; osim što je sablasno talentiran, uvijek je raspoložen za izlete u neprimjereni humor koji nikad ne smije završit na televiziji, što znači da su snimanja s njim spektakularna. Ali prije svega toga, Igor je profesionalac koji zna kad je vrijeme za igru, a kad ne – i vegan koji ti neće ODMAH reć da je vegan, što je vjerojatno statistička anomalija. 

Nemojte se ljutit na mene ako ste vegan, radije ovo shvatite samo kao lošu foru osobe koja je bila JELENA MATIĆ i mirne duše krenite dalje.

Dok sam stajala na pozornici i čekala da se svijet resetira jer sam napravila grešku, popeo se iz publike, došao do mene i tonom razrednice koja te ulovila s bocom votke na maturalcu zauvijek popravio moju krivu ideju da sve staje ako fulaš korake:

“Slušaj sad” – prvo sam mislila da me čeka još jedna u nizu zabavnih rečenica na koje sam već navikla – “ovo više NIKAD nećeš napravit.” I dalje sam se nadala da slijedi punchline i da zapravo samo glumi razrednicu, ali nada je brzo uginula. Oči su mu bile stroge, rečenice brze i kratke, kao da nekom diktira tekst za telegram.

“Kad si na probi, ponašaš se kao da sve ide uživo. (Stop). Ako fulaš, IDEŠ DALJE. (Stop). Nema stajanja. (Stop). Nema ponavljanja. (Stop). Život ne staje samo zato što si ti pogriješila. (Stop). A bome ne staje ni produkcija. (Stop). Sad ćeš krenut ispočetka, ali ubuduće moraš znat da u nastupima nema popravnog ispita. (Stop). Radiš to što radiš, a kad zajebeš, odmah tražiš priliku da to popraviš. (Stop). Nema stajanja, show ide dalje. (Stop).”

Dao mi je ukor iz profesionalnosti koji sam istog trena shvatila točno onako kako je njegov ton diktirao da moram – ozbiljno, bez mogućnosti za “ali”.

Ideja da sve staje samo zato što se tebi usput dogodila greška je glupa ideja, bilo da je riječ o televiziji ili o životu izvan nje. Život neće stat i donijet ti topli čaj i čokoladu dok se ti pokušavaš zbrojit – show ide dalje, a ti moraš odlučit hoćeš li smrznuto stajat sa strane ili ćeš se pokušat vratit u koreografiju. 

Par tjedana kasnije, za vrijeme probe na kojoj sam pokušavala biti što točnija Lady Gaga, imala sam nešto što se u Americi zove “wardrobe malfunction.” U publici su bili skoro svi iz produkcije – uključujući moju razrednicu Barberić – a meni je tijekom koreografije kostim napustila sisa. Čekajte da ovo malo cenzuriram da bude prihvatljivo po standardima Instagrama – a meni je tijekom koreografije kostim napustila MUŠKA sisa. Pred svima, jasno, što je opet manja sramota od Jelene Matić koja je trudna s očuhom.

Umjesto da stanem, ekspresno sam ju pospremila natrag i nastavila pjevati Poker face – bez ijedne greške u koracima koje je od mene tražila koreografija. 

“Pa dobro, mogla si stat u ovom slučaju”, rekao mi je Ukor Razrednić kad sam završila točku, ali meni je drago da nisam. Kad te život ošamari komplikacijom koja ti narušava planiranu koreografiju, najbolje je što prije vratit šamar i samo nastavit dalje – kad god možeš, a gotovo uvijek možeš. 

Kad ti se dogodi fail, imaš dvije opcije – ili ćeš mu dopustit da preuzme i postane glavna tema razgovora, ili ćeš se pobrinut da ga što brže i kvalitetnije poništiš. Tad tema razgovora postaje brzina kojom si iz sranja napravio nešto dobro, a to je uvijek bolja tema. 

Isto vrijedi i za svaku sramotu za koju u trenutku kad se dogodi misliš da će ti zauvijek stajat iznad glave - možda i hoće, a najbolji način da joj oduzmeš snagu je da joj se naučiš smijat u facu točno onako kako se ona smije tebi. 

Svaka sramota i krivi korak imaju moć nad tobom točno onoliko dugo koliko im dopustiš - ili u mom slučaju, dok RTL ne prestane reprizirat Krim team 2.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0