Sve je poludjelo. Jedan dan si u badiću, a drugi dan u bundi. Sunce sije na svetu Katu, a snijeg pada dan iza uskršnjeg ponedjeljka. Sve se polako mijenja. Od ludog vremena pa sve do još luđe, do jučer nam nezamislive svakodnevice. U kojoj sigurno nisi mislila da će u istom mjesecu, kao u američkim filmovima apokalipse s jako velikim budžetom, ali malom zaradom nas zamalo udariti meteor, odlomit se južni toranj katedrale (uz romantične pahulje marčanog snijega) potom vjetrom nošen se zalijepiti, za taman oprane prozore, neki čuveni saharski pijesak. Sve to obavijeno nevidljivim velom Gospođe Korone. Koja nas je bome sve redom ženila. A i dalje nas ne pušta. A mi već davnih dana podnijeli papire za razvod.
No, neki ipak kažu da ovo nije ludo, već neko - NOVO NORMALNO DOBA.
Nije li normalno, baš kao i lijepo, u očima promatrača? Pa tako ono što je tebi možda ludo, meni je sasvim normalno, a i obratno. Ne znam, tebi je možda normalno da vrištiš na svoju tetu Noktaricu jer ti je na dan potresa pukao nokat na srednjem nožnom prstu i tako već duže vrijeme hodaš okolo, uvjerena da svi, ali ama baš svi, taj nokat preko tenisice vide i usput ti se iza leđa cere. S druge strane, meni može biti sasvim normalno, kao službenom "razmak-naziju", vikati u dućanu na bakicu koja se uporno hoće ubacit preko reda, s razmakom širine onog između dva prednja zuba. Dok me ti promatraš, samo nekoliko metara dalje i tipkaš na mobitel (jer treba nekako ubiti vrijeme) uz tihi komentar: Bože, koja luđakinja!
Dakle, sve je relativno. I ostaje nam samo nadati se (ili ti ga po starom hrvatskom, ufati se), da je upravo TAJ ili TA koja donosi pravila ponašanja, normalan/a po našim mjerilima.
Već vidim scenu kako za koji tjedan idem kod svoje frizerke. Kad ono sačekuša - ona s maskom i onom disalicom na nosu, u niskom startu me čeka iza žute linije, iza koje ni slučajno ne smijem nagazit, jer inače dobijem ne lijepu frizuru, već jezikovu juhu, I usput izgubim termin. Dobro da je, nasreću, prvi sljedeći slobodni dan iza Velike Gospe. Jer naravno da u ovo „novo normalno“ prije dođeš na red za magnetsku rezonancu, nego pod toliko željenu haubu.
Već vidim scenu kako za koji tjedan idem u centar na kavu s jednom frendicom. Em što ću sigurno imati paranoju da će me po tintari opaliti neka satelitska antena koja stoji nakrivljena još od potresa, strepim i od usluge ugostiteljskog objekta, čiji su konobari po novom licencirani šampioni u bacanju u dalj! I to ne diska ili motke, već šalice tvoje kave. Ako slučajno, dok nas dvije sjedimo, prođe naša frendica Štefica, koju nismo vidjele 165 godina, naravno da je izignoriramo. Ne zato jer se držimo pravila „1 do 2 osobe za stolom“, već zato što je i dalje ne volimo. I isto bi to napravile i u staro doba, samo što bi zagnjurile glavom ispod stola.
Već vidim scenu kako se ovo ljeto sunčam. Pod pleksiglasom u samo svoja dva kvadratna metra. I super mi je, jer konačno ne čujem tuđu djecu u plićaku koja naravno da su najglasnija na svijetu. I stvarno više ne mogu procesuirat vrlo važnu informaciju kako je mali Marko upravo piškio u moru, ali još nije kakio. Lijepo u miru čitam knjigu i paralelno se topim. Jer kada se zbroje vanjskih 46 stupnjeva plus ovih unutrašnjih 88, onda dobivam i besplatnu saunu. A svi znamo da je sauna dobra za kožu. Dakle, besplatno mršavim i regeneriram se. Pore mi se otvaraju, lice čisti, a celulit odlazi. A u glavi ringišpil.
Već vidim scenu kako ovo ljeto ulazim u more. Pod rednim brojem 565. A ako slučajno odem na WC i ne čujem da su me prozvali, ne zamaram se, jer sam opet na redu kad se bere grožđe. Usput se pitam je l' brojeve na megafon čita neka dalmatinska inačica Mitcha Buchannona? Koji naravno da je zgodan, ali beskrajno lijen, tako da odbrojava jako sporo, pa ću ustvari stići na red kad se beru prve masline. A sad je po novom i u moru najljepše. Jer nema pasa. Osim po novom kitova. Iako mi nije jasno kako je već viđen kada još u more nisam ni prst utoćala?
Već vidim scenu kako ovo ljeto partijam u razmacima aa samo pet kilometara zračne linije od frajera koji mi se sviđa. Koji me uporno hoće počastit cugom, pa od Mitcha uzme megafon i zaviče: „Mala, kaj piješ?“A ja mu bez megafona uzvratim „Mali ti je u gaćama“ i odlepršam samo dva kilometra do pulta svog omiljenog DJ-a. Koji je jako zgodan, iako je hologram.
Sviđaju ti se ovi scenariji, priznaj. Jer to je novo normalno. A ja kažem da to „novo normalno“ nikada neće biti „dobro staro normalno“ sve dok:
- Frizerka Đurđica te ne zagrli ispred žute linije, posjedne za bazen i onda, prije samog farbanja, ti priušti najbolju masažu glave ikada.
- Nakon napornog radnog tjedna, nađeš se s barem pet, šest frendica (ok, može i Štefica) i to ne na kavi, već na svetom „PPPPP“(Pijemo Pivu Petkom Poslije Posla). I onda završite na bureku pred samu zoru jer znate da BEZ BUREKA, NEMA DOBROG IZLASKA.
- Pržiš se na plaži kao nauljena sardina, zato jer su ti prijatelji Česi stavili ručnik na dva pedlja udaljenosti, ali moraš prema njima biti fina jer su ti smješteni kod prvog susjeda. I ulaziš u more barem 55 puta u nanosekundi, dok te onaj Mitch nadobudno gleda, ne zato jer si mu napeta, već zato jer se jadan ne može odlučit jer ono u daljini kit ili ja - žena.
- Partijaš. Plešeš. Skačeš. Vrištiš. Ugledaš njega. I onda ga pomirišeš. I on tebe. I onda ako ti se svidi što ti tvoja nosnica signalizira, popijete cugu stišćući se za šankom, sve dok ti on ne predloži da odete skroz do DJ-a jer upravo kreće teža špicaaaaaaaaa!!!!
E ovo je normalno. I nikada nemoj pristati da te uvjere u ništa manje od ovoga. A još manje u nešto suprotno.
Nikada nemoj pristati ne nadati se i vjerovati da će uskoro, kako je to i „ dobro staro normalno“, sunce pržiti Prvog maja, a ti svoj prstić utoćati u more na sam Dan antifašističke borbe.
Tko ne prošvika, pričat će!
#ostanidoma
Marijana Perinić
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.