Dali se siječate - oprostite, provela sam zadnjih sat vremena čitajući komentare na internetu pa sam zaboravila hrvatski - sjećate li se prve opasne osobe koju ste ikad vidjeli?
Ursula iz Male sirene i Skeletor se ne računaju, mislim na opasne osobe koje ste sreli u stvarnom svijetu.
Ja se sjećam svoje prve. Imala sam 5 godina, a mama me odvela u šetnju savskim nasipom - često smo tamo šetale, ali ovo je jedina šetnja koje se jasno sjećam jer je naša standardna ruta naprasno prekinuta zbog čovjeka koji se skrivao iza drveta.
Zapravo se nije sasvim skrivao, virio je dovoljno da svi mogu vidjeti da ima ruku u hlačama - u tome je vjerojatno i bila čar njegovog “ugodnog prijepodneva u prirodi.”
“Idemo odavde, tamo je MANIJAK!” - mama me povukla za ruku i odvela u drugom smjeru.
“Manijak.”
Nisam znala što znači ta riječ, ali znala sam da je to opasan čovjek od kojeg se čim prije treba maknut.
I znala sam točno kako manijak izgleda: Ima ogromnu, bež jaknu, vunenu kapu i debele dioptrijske naočale - i dira se po pimpeku dok stoji iza drveta.
“Manijaci su opasni ljudi, ali srećom, lako ih je prepoznat.” - Andrea, 5 godina
Kad sam imala 6, saznala sam za još jednu vrstu opasne osobe - silovatelj.
Znam da je bio petak popodne jer se dogodilo ono što se uvijek događa u sapunicama - svaka velika, šokantna stvar se uvijek događala petkom popodne, pa bi se onda čekao ponedjeljak da saznaš što je bilo dalje.
Jednog petka popodne 1991., epizoda Santa Barbare je završila tako da je Eden tijekom noći napadnuta i silovana.
Cijeli vrtić je u ponedjeljak brujio o riječi “silovatelj”, a ja sam znala dvije stvari - prvo, da je silovatelj, baš kao i manijak, osoba od koje se treba pobjeć.
I drugo, da ga je - baš kao i manijaka - lako prepoznat.
“Silovatelji su opasni ljudi koji nose crnu odjeću, imaju nož u ruci i skijašku masku preko lica.” - Andrea, 6 godina.
Muy simple, baš kao i u crtićima - zločesti ljudi su uvijek ružni, debeli, raščupani, s dlakavim madežom na bradi i dugačkim, koščatim prstima. Žive u mračnom, vlažnom prostoru, na rubu društva i lako ih je prepoznat.
Imala sam 12 godina kad me mama upozorila da obraćam pozornost na muškarce u tramvaju kad se sama vraćam doma. Mislim da sam tad smjela ostat vani do 21h.
“Nikad ne znaš tko može izać za tobom i pratit te do kuće” - odjednom se svijet potencijalnih silovatelja i manijaka jako proširio.
I dalje sam najviše pozornosti obraćala na “čudne” likove koji su izgledali pijano, drogirano ili agresivno, ali znala sam da ne smijem isključit ni one uglađenije opcije.
“Nikad ne znaš tko može bit.”
Kad sam imala 19, ponuđena mi je uglađena opcija, u odijelu i kravati. U Osijeku, gdje sam odrađivala prvu godinu faksa jer na zagrebačkoj inačici nisam uspjela bit iznad crte - unatoč sasvim lijepo napisanom prijemnom. Postojao je jedan profesor čiji je nemoguće težak ispit koštao tisuću eura na ljetnom roku, a na jesenskom deset tisuća kuna - to se znalo onako kako se zna da paket žvaka na kiosku košta 5 kuna. Postojao je i jedan patuljasti štakor, “ugledni poduzetnik” koji je u kafiću u kojem sam radila čuo da se žalim na ispit i ponudio mi rješenje. Prišao mi je s leđa, stavio mi rukice (ruke su, señor, nešto drugo) oko struka i u uho mi mokro šapnuo “reći ću mu da te pusti, ali mogu mu to reć samo ako si moja.” Opalila sam mu šamar, rekla da odjebe i prijavila i njega i profesora policiji.
Naravno da nisam, jer ovo u teoriji nije “ništa za prijavit” - barem ne u državi u kojoj je izglednije da ćeš najebat ako prijaviš korupciju nego ako u njoj sudjeluješ.
Izvukla sam se iz njegovih prstića, ljubazno se zahvalila i molila Boga da mi se više nikad ne približi - i da se nikad s njim ne nađem nasamo.
Nastavila sam bit ljubazna prema njemu sve do dana kad uvjet za polaganje godine s dva nepoložena ispita nije promijenjen u “bezuvjetno” #godbless2005. - tad sam samo pobjegla u Zagreb i nadala se da ga više nikad neću vidjet.
I nisam. Ispit sam položila sljedeće godine u Zagrebu, kod normalnog profesora, bez straha da mu je kompić/kum/leeega možda javio da me ne pusti.
“Pa nije ti ništa napravio” - tehnički točno, ali tehnički gledano, biste li isto rekli da se dogodilo vašoj sestri? Kćeri? Najboljoj prijateljici?
Nije mi ništa napravio, osim što mi je poništio apetit na tjedan dana, ali da je - da je bio jedan od onih koji u riječi NE vide “osvoji me na silu” - što bih ja napravila njemu?
U teoriji imam sto ideja - minimalno 70 od njih je Stephen King i Slipknot friendly.
Odgrizla bi mu uho. Izbola ga ključevima od stana. Ugušila golim rukama. Otpjevala Dance Monkey. Ozlijedila bi ga fizički, nakon čega bi se posvetila tome da ga zauvijek poništim i u društvenom smislu.
U najmanju ruku bi ga samo ODMAH prijavila. Istog trena. Trčala bi po glavnom trgu i derala se dok svako kućanstvo u Osijeku ne bi znalo da se iza njegovog imena, prezimena i odijela s kravatom krije zlostavljač.
To je moja teorija o onome što bih napravila da je situacija eskalirala.
A praksa?
Imam luksuz da nisam nikad saznala, ali vjerujem da bi bila drugačija od teorije.
Možda bih odmah utrčala u policijsku stanicu.
Možda bih sve ispričala.
Možda bi me tamo dočekao netko pun razumijevanja… a možda bi mi odmah bilo jasno da stvari nisu tako jednostavne i da ne živimo u Švedskoj.
Iako, ako je vjerovati internetu, upravo tamo živimo.
To je objašnjenje koje koristim kad vidim da ljudi mrtvi-ozbiljni, a nekad i posprdno, za bujicu žrtava silovanja koje se ovih dana napokon osjećaju dovoljno hrabro da prijave zlostavljače koriste “argument”: “Šta su čekale do sad?”
“Sad se sjetila.”
Care, care, gospodare, kol’ko ima sati?
Half-past rape, rokovi za prijavu su prošli.
“Zašto nisu odmah prijavile?”
Otvorimo aplikaciju za net-banking na sekundu… u kojoj valuti vam je iskazano stanje na tekućem računu? Ako odgovor na pitanje nije kruna, onda je mogući odgovor na “zašto nisu odmah prijavile”: JER ŽIVOT NIJE ŠVEDSKA.
Da je, onda se ova dvojica ne bi zvali Milorad i Ivica nego Magnus i Ingebjörn i još važnije, vrlo vjerojatno ne bi bilo idioti.
U Švedskoj bi ovaj lik istog trena bio udaljen s radnog mjesta… radno mjesto je MUP Srbija, kaže internet.
Kod njega možda dođeš prijavit silovanje, možda i odmah nakon što se dogodilo, a možda se i tad pojavi ideja da to radiš iz nekog skrivenog interesa. Možda ne. Možda da.
Znakovi da ne živimo u Švedskoj su na sve strane, duboko protkani u najvišim institucijama, a ipak, internet je prepun ljudi koji odjednom misle da je “pa samo prijavi silovanje” jednostavno kao “za 200 metara, skrenite lijevo pa ćete doći na odredište.”
Kao da nakon silovanja samo u grupnu poruku javiš da malo kasniš na kavu, skokneš do stanice, ispričaš svoju priču Tomu Hanksu koji te nakon toga zagrli, pošalje ljude da uhite počinitelja i na izlazu ti da sendvič i sok da imaš za po putu.
Kao da živimo u državi u kojoj ne postoji opcija da je osoba kojoj prijavljuješ silovanje kum čovjeka kojeg prijavljuješ.
“Zašto nije prijavila istog trena?”
Jel treba opet otvarat net banking ili se sjećamo od maloprije?
Možda zna da prijavljuje nekog tko je iznad prijava. Sinkopa se može primijenit i na penis ako imaš dovoljno novaca.
Možda se boji kako će joj život izgledat nakon što prijavi. Pitajte policajke u Grudama koje su prijavile seksualno uznemiravanje na poslu.
Možda zna da prijavljivanje često nije kraj noćne more, nego početak još gore. Opet pitajte one policajke. Ili bilo koju ženu koja se boji da će ostat bez posla ako prijavi nadređenog koji je nadređen i zakonu.
Možda se sjeća rečenice “tako vam je to u braku.” Možda se sjeća i da nasilni župan o čijem je braku bila riječ neće u zatvor jer žena prvo očito mora dostavit vlastiti smrtni list da bi se nasilje smatralo dovoljno ozbiljnim.
Možda joj je jasno da se u okolini koja je tolerirala presudu “ličko rukovanje” napadač rijetko kad boji posljedica.
Možda se boji da joj nitko neće vjerovat da nije sve sama izazvala.
Možda ju obeshrabruju ovakve ideje.
A da, umjesto da žene učimo da se moraju čuvat muškaraca, naučimo muškarce da ne smiju silovat žene? Samo ideja.
Možda ni sama ne vjeruje da je sasvim bez krivice.
Možda nije prijavila jer zna da ne može računat na bezuvjetnu podršku čak ni ako prijavi istog trena.
Ženi se uvijek nađe otežavajuća okolnost kad je u pitanju silovanje - uvijek ima netko tko “zna” da laže. Ili da je ipak malo i sama kriva.
Je li dovoljno “jasno” rekla NE?
Zašto je bila u mraku?
Što je imala na sebi?
Zašto je bila sama?
Zašto se nije bolje čuvala?
Zašto nije bila obučena decentnije?
Je li rekla NE i na švedskom?
Jesmo li sigurni da ne laže? Možda je samo klasična luda žena iz sapunica.
Zdenka, objasnite nam slučaj u Grudama.
“Zlostavljači su ljudi koji su ružni, imaju loš posao i nemaju lijepu ženu” - Zdenka, 53
Btw, Zdenka nije sama u klubu ljudi s kanalizacijom umjesto duše.
Ljudi često vole ocjenjivat istinitost prijavljenog zlostavljanja kroz prizmu izgleda sudionika.
Tako su sposobni silovanoj ženi koju ocijene neprivlačnom umanjivat kredibilitet jer im nije dovoljno lijepa.
Ili jer je debela.
“Laže, tko bi nju htio silovat?” - ovo pišu isti ljudi koji se čude zašto žena nije (odmah) prijavila silovanje.
Istovremeno, silovatelju će lakše vjerovat ako je zgodan, jer “on to ne mora radit”.
“Zašto bi ON silovao NJU? Pa može imat koga hoće i bez toga.” Sigurna sam da bi Zdenka silovanje od strane zgodnog muškarca mogla svrstat i u kategoriju “nenadani kompliment” ako se dovoljno potrudi.
Još nekoliko potencijalnih odgovora na pitanje zašto žene ne prijave odmah, ili zašto ne prijave nikad - jer je svijet pun kretena koji misle da se siluju samo zgodne žene i da su samo ružni muškarci silovatelji, zato.
Ista logika često vrijedi i ako je muškarac moćan: “On može imati koga želi, ona je vjerojatno htjela pare i nije ih dobila pa laže da je silovana.”
Što se, naravno, povremeno i događa, ali povremeno se događa i da se ljudi namjerno samoozlijede zbog osiguranja - povremeno.
Tom se logikom punom karijesa silovane ili zlostavljane glumice sigurno javljaju jer nisu dobile ulogu i/ili im treba medijska pažnja, zlostavljane studentice se javljaju jer nisu prošle ispit, zlostavljane policajke jer je načelnik zgodan i ima lijepu ženu, a njima je dosadno na poslu… a sve su vjerojatno to zapravo same tražile jer je, nemojmo zaboravit, svijet pun kretena koji misle da je rješenje za svaki ženski problem - ku*ac. Takvima je svaka nadrkana/asertivna/nezadovoljna žena koja se buni zapravo samo u falusnom deficitu, zato im je lako povjerovat da je silovanje samo antibiotik za koji su tražile recept.
“Zašto nije ODMAH prijavila?” - čudnim se čudom čude čovječuljci na internetu, kao da kroz prozor gledaju na Stockholm.
“Varför gick hon inte till polisen direkt?”
Zašto nije?
Možda zato što živimo u okruženju koje želi da žena prijavi silovanje - osim ako ne prijavljuje nečijeg kuma, brata, uglednog obiteljskog čovjeka, profesora, doktora, akademika, zgodnog ili uspješnog muškarca jer takvi “ne moraju silovat”, pod uvjetom da nije “preružna da bi ju netko htio silovat”, da nije bila sama u mraku, da nije bila izazovno odjevena, da je počinitelju na vrijeme pokazala rečenicu “NE” ovjerenu kod javnog bilježnika na hrvatskom i na švedskom plus 20 kuna biljega, da po mogućnosti ima video dokaz samog silovanja (može i Instagram live), potvrdu psihijatra-sudskog vještaka da sve nije izmislila zbog ljubomore i/ili nedostatka medijske pažnje/ku*ca i naravno, da sve prijavi u razumnom roku jer silovanje, kao i gazirana pića, hlapi s vremenom.
“Zašto nije odmah prijavila” je sasvim legitimno pitanje, ali u našem ga je okruženju neukusno postavljat žrtvi - ne kad svatko od nas u roku od minute može nabrojat minimalno deset ljudi koji bi se pobrinuli da se sve zataška ako je u pitanju “netko njihov”, ne u zemlji u kojoj postoji ličko rukovanje.
“Zašto nije odmah prijavila” je pitanje koje trebamo postavit sebi - zašto svatko od nas ne prijavi svakog korumpiranog, uhljebljenog kuma?
Eto, možda zato.
Jer se kod nas manijaci ne moraju skrivat iza drveta.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7 dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7 te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
archie05
vi
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.