Bridgerton – vrijeme u kojem žena vrijedi samo ako se uda. Jesmo li se išta pomakli od 19. stoljeća?

Gledam megapopularnu seriju na Netflixu, Bridgerton, koja je u prvoj sezoni postigla gledanost od impresivnih 85 milijuna. Serija je, prije svega, pomaknuta i neuobičajena, i to zbog neupitne unikatnosti jer se među aristokratima i bogatunima mogu pronaći  i tamnoputa lica, između kojih i sama kraljica Engleske. Nimalo ne skrivajući redovno uživanje u opijatima, krateći tako dane i spašavajući se od okorjele dokonosti. Potom se na balovima uredno pleše na obrade komercijalnih pjesama novog milenija, što seriji daje na svježini i suvremenosti, sve skupa umotano u celofan sočnih skandala, spletki i tračeva, uz ponešto strastvenog seksa. Sve ovo se za nas, običan puk, očito pokazalo kao dobitna kombinacija, zbog čega se i teško, jednom kada stisnemo play, odlijepljujemo od malih ekrana.

Kada stavimo sa strane sve gore navedeno, ipak je glavna nit vodilja same uspješnice činjenica kako se sve žene u seriji jednostavno moraju poudavati, inače ne vrijede ni pišljiva boba. Ova se tema ne provlači nimalo suptilno, već se sasvim glasno komentira, i to od strane glavnih protagonistica koje se jasno izjašnjavaju kako žele studirati i dalje se obrazovati te kako im brak, i to još onaj namješteni i na silu, nikako nije poželjna opcija. 

Gledam ja tako Bridgerton, i sve im to nevoljko opraštam zanesena predivnim kostimima i dobrom glumom, i onda sasvim slučajno prebacim na novu sezonu Gospodina Savršenog. Kad ono šamar. Petnaestak  žena se međusobno natječu kako bi prije svega impresionirale, potom zavele, pa onda i navele jednog muškarca da ih odabere, a onda u konačnici možda i oženi jednom od njih. Mila majko, ovo nije 19. stoljeće, ma ovo nije ni srednji vijek, što je ovo? U kojem vremenu mi točno živimo? 

Otkad je postalo normalno da se žena javno sramoti kako bi nekog frajera svim snagama uvjerila u svoju vrijednost?  Otkad je žena izgubila kredibilitet da bude dama, već se spušta na razinu (da ne kažemnizinu) u kojoj sama sebi ruši cijenu? Od kada se mi žene međusobno moramo čepušati za mrvu muškarčeve pažnje? Od kada to, molim vas lijepo?

Znam, sad će mnogi reći "Same ste krive. Eto vam na, vi i vaša emancipacija… to je tako kad ste htjele biti ravnopravne s muškarcima“.Kao prvo, emancipacija nema veze sa ovim. Niti ne kažem da žena danas muškarcu ne treba prva prići, pogotovo ako je frajer introvert ili sramežljiv. Meni je to sasvim ok i prihvatljivo. Ma neka mu i plati cugu, što se mene tiče. Premda, poznavajući muški rod, samo rijetki će joj to uistinu i dopustiti. Zato jer muško voli biti lovac, i točka. Tako je, kako je i to je ugravirano u njegovu podsvijest. 

Ovo ima veze samo i isključivo sa zdravim samopoštovanjem. I sa svjesnošću koliko kao osoba zapravo vrijediš. Sa saznanjem da se zbog nikoga nikada ni sa kim ne trebaš natjecati kako bi dokazala da si ti ta za njega PRAVA.

Svjesna sam da u ovom realityju ima dosta glume, da je sve to ipak zabava te da se puno cura prijavljuje samo i isključivo zbog samopromocije, s ciljem da konačno izađu iz anonimnosti i tako se lansiraju u svijet celebrityja, misleći da će im to pomoći u ostvarivanju zacrtanih ambicija i željenih karijera. No, svjesna sam da postoje i one koje stvarno traže ljubav. I to je sasvim legitimno. Ali mi nije jasno zašto pristaju na neospornu činjenicu da će tamo neki frajer, kojeg prvi put u životu vide, valorizirati njihovu vrijednost, dok se one tuku s ostalim nimalo ugodnim suparnicama, i to pred očima tisuća i tisuća gledatelja? A vjerujte mi, gledanost je visoka. Možda je ovo ipak pitanje za nekog psihoterapeuta, stoga se vraćam na ono krucijalno iz naslova ovog bloga: Jesmo li se pomakli iz 19 stoljeća?

Gledajući Gospodina Savršenog, meni se sve više čini da nismo otišli ni naprijed ni nazad, već u tri mile materine. Poruka Bridgertona možda i jest da se žena pošto-poto mora udati, inače će biti prozvana vječnom usidjelicom koju nitko nikada nije htio. Ali, k vragu, to je bilo prije 200 godina, i tu je ključna razlika! Ja pričam o 2022. u kojoj ispada da je i dalje sasvim prihvatljivo da se jednu ženu uvjerava kako je njezina vrijednost definirana  činjenicom ima li ili nema prsten na ruci. I da je još k tome, poželjno i nimalo degradirajući da se zbog te udaje borbeno natječe s drugim ženama, s ciljem da upravo ona bude odabrana. Meni je ovo, najblaže rečeno, za nas žene - PONIŽAVAJUĆE. Zašto? Zato jer smatram da bi svaka žena trebala mjeriti svoju osobnu vrijednost samo i isključivo sa:

- uporabom svog mozga

- marljivošću svojih ruku

- veličinom svoga srca

- toplinom svoje duše

- dobrotom svog cijelog bića

- ljubavlju koju je spremna dati, ali i primiti

To te, ženo draga, definira kao osobu. Ne prsten na ruci, ne diploma, ne visina tvoje plaće. Danas svatko može završiti fakultet, ali to ne znači da je pametan. Brojni mogu zarađivati do nebesa, ali to nužno ne znači da su časni ljudi. Danas se svaka može udati, ali to ne znači da je sretna žena. 

Stoga, kada mi već nismo lekciju naučili, možemo li već jednom mlađim generacijama prestati slati krive poruke? Curice trebaju znati što je u životu bitno i za što se svim snagama trebaju boriti, a to je zdravo samopoštovanje, samopouzdanje i samosvijest da je jedino bitno da su same sebi dosljedne. Da su prema sebi iskrene. I da prate svoju unutarnju mudrost koja će im jedina znati reći koji je put za njih ispravan. Bile one udane ili neudane.

Dodatno, činjenica je da brak s godinama kao institucija propada, skoro svaki drugi se raspada, a mi i dalje grčevito pokušavamo održati iluziju kako se ništa nije promijenilo. Promijenilo se, itekako. Ljudi žive u otvorenim i divljim brakovima, neki ostaju u kompliciranim i toksičnim vezama, a treći su zajedno kao po nekom ugovoru, i to samo zbog djeteta. Dakle, forma se raspada, ali očigledno i sam sadržaj, zbog čega samo rijetki danas i ostaju zajedno desetljećima. 

Što ne znači da prava ljubav ne postoji i da u uspješan brak ne treba vjerovati. Zato, moj duboki naklon svima koji se iskreno vole, junački trude i ne odustaju na prvu prepreku.

No, reći ću što se ipak nikada nije promijenilo, i što nikada ne izlazi iz mode. Saznanje da kao osoba vrijediš, bez nametnute potrebe da se ikome ikada dokazuješ ili da očekuješ da će te taj drugi odobriti pa na koncu i odabrati. Pogotovo pred očima šire javnosti.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva