Miss7 Blog 16. lipnja 2021.

(Bes)korisna rasprava o napojnicama: Što je primjereno, a što znak da si điberoš?

Andrea Andrassy
Karmen Božić.

Prijedlog za riječ tjedna: “Điberoš” - osoba koja dođe na kavu i ne ostavi dovoljno novaca.

Naravno, ne moram napominjat da je svaka sličnost s ministrom sasvim slučajna - ja sam duboko uvjerena da je za spornu kavu u Zadru na kraju ostavljen točan iznos, i to ne govorim zato što je Beroš najavio tužbe za svakoga tko tvrdi suprotno. Što, btw, zvuči kao vrlo opsežan hobi koji oduzima jako puno vremena.

Apsurdne i licemjerne situacije na stranu, imam jedno pitanje za raspravu koje mi se u glavi pojavilo u petak, ili kako ga u narodu popularno zovu - DPVV, odnosno dan prije vjenčanja Veljače. 

Kojoj, btw, NARAVNO čestitam jer se živi jednom i smiješ se udat i dvaput i triput i šest puta - to što ćemo na kraju svi bit identično mrtvi ne znači da svi moramo bit identično živi. Jel tako, gospođo Marice? Ne znam za vas, ali meni je količina hejta koju može proizvest jedna mala, simpatična svadba zastrašujuća.

Nego, pitanje za raspravu od petka, kad sam bila na jednom jako ukusnom rođendanu. Ili na jednom jako odvratnom rođendanu, ovisi s koje strane tatarskog bifteka se nalazite. 

Ja ga volim više nego što ljudi vole osuđivat žene zbog par kila viška, ali ok mi je da ga netko mrzi jer opet, ne moramo svi bit živi na identičan način. Bitno je da je tebi tvoje fino i da je meni moje fino - ako ti moje nije fino, još bolje, jer to znači da me nećeš tražit da probaš malo. 

Btw, što mislite o “ja ću probat malo od svačijeg” u restoranu?

Ja najčešće glumim da mi je to ok da ne ispadnem sociopat, ali zapravo, molim vas, ne hvala, ne želim da netko proba moje jelo jer je to jelo MOJE. 

To me uvijek podsjeti na srednju školu i lika koji bi svaki put sve novce za sendvič spiskao na plavi Walther, pa bi za vrijeme velikog odmora hodao okolo i ispitivao (ne uvijek bliske) ljude: “Daš mi griz?”

Onda bi raširio usta i vrlo slinavim zagrizom otuđio skoro pola nečijeg sendviča, a kad bi to napravio dovoljno puta, sjeo bi na klupicu i popušio nekoliko cigareta - koje, naravno, nikad nije htio dijelit, čak ni dim. 

Ovo isto može proć pod definiciju “điberoš.”

Uglavnom, ne volim dijelit hranu u restoranu, što mi je sve manje neugodno priznat jer sve veći broj ljudi to ne prepoznaje kao “odvratna osoba”, nego kao “Joey doesn’t share food.”

Kad smo završili desert - predivan tiramisu “s jagodama” u kojem nije bilo jagoda - došlo je vrijeme da slavljenica podmiri račun i ostavi napojnicu konobaru.

Definitivno ju je zaslužio jer je bio odličan, a to je, naravno, otvorilo raspravu o tome koliko je “pristojno” ostavit.

Ili koliko je ispravno? 

Koje je pravilo?

Koliki postotak? U Americi je primjereno između 15 i 20 posto, 25 ako je bilo izvrsno, ali Amerika je druga priča s drugačijim sustavom plaća. 

Doduše, i ja sam konobarila po tom američkom principu - beach bar, špica ljetne sezone, 2000 kuna plus što si zaradiš sa strane. Što su dvojica iz teama shvatili kao “ukradi iz blagajne”, a kasnije su napravili upgrade pa su donosili i prodavali svoju cugu. Četrdesetak tisuća kuna štete kasnije i dva tjedna prije kraja sezone, dobili su otkaz, živjela hrvatska Amerika. 

U sezoni sam jednom prilikom za račun od 60 kuna dobila 200 i rečenicu “u redu je”, što sam smatrala neprimjerenim i odbila jer je čovjek bio jako pijan. Hvala što ste došli na moj kratki seminar “kako biti loš businessman. Woman.”

Ali većina napojnica mi se po rundi kretala u rasponu od kune, dvije, tri da se zaokruži, nekad pet ili sedam, deset ako sam kliknula s ljudima, dvadeset ako sam ih i počastila, pedeset ako je party i naručuju se stvari zbog kojih ćeš sutra brisat storye s Instagrama. Osim što tad nije bilo Instagrama, što je najveći blagoslov odrastanja moje generacije. 

U kafiću zbog ovog donekle znam dinamiku napojnica, barem ako sudim po onome što je meni odgovaralo - na drugim mjestima manje-više nemam pojma.

I često s ljudima pričam o tome, često se dogodi da ljudi u panici traže savjet od bilo koga tko ima nešto za ponudit: “Koliko da ostavim?”

Koliko je normalno? 

Što je dovoljno? 

Što nije? 

Koliko u restoranu? 

Koliko kod frizera ili kozmetičara - jel ostavljate novce “za kavu” tamo ili vam to nema smisla? 

I gdje se ostavlja napojnica, a gdje ne? 

Naravno, sve ovo pod uvjetom da je usluga bila dobra i da uopće želiš ostavit nešto - o izostanku napojnice ne moramo jer je to najčešće vrlo jasna situacija.

Koja su za vas mjesta na kojima se nešto “mora” ostavit ako je usluga dobra (ili korektna), a za koja mislite da se ne treba ostavit ništa? 

Ovo nisu retorička pitanja, ozbiljno želim specifikaciju mjesta i iznos jer sam primijetila da svatko od nas za stolom ima drugačiju percepciju - svima nam je zajedničko samo to da najčešće nemamo pojma o iznosima.

Ja idem po osjećaju, ali svaki put kad ostavljam napojnicu se pitam je li moj osjećaj dobar, ili mi se zgražaju iza leđa. 

Pauza za stričeka koji će mi napisat “Čime se ti zamaraš…”

Zamaram se, gospodine, jer želim bit sigurna da je način na koji ostavljam napojnice dobar i da nekog ne zakidam svojim neznanjem. 

A tko mi može bolje pomoć nego ljudi koji znaju više od mene - ili znaju jednako kao ja, samo razmišljaju na drugačiji način. 

Možda znate samo jednu korisnu stvar, tipa koliko je normalno ostavit kod frizera. 

Možda jeste frizer i znate što vi mislite da je primjereno. I što nije. 

Možda ne znate ni sami, pa će vam netko pomoć u pronalasku odgovora. 

Ljudi na internetu danas vole dijelit savjete o apsolutno svemu, pa možda netko zna nešto korisno po ovom pitanju, a da je vrijedno podijelit.

Sve me zanima, ako vam se da, naravno. 

Koliko ostavljate u kafiću? Koliko u restoranu? Gdje mislite sa se MORA ostavit? Gdje mislite da se ne mora? Gdje mislite da se ne bi trebalo uopće?  

Ja znam ljude koji na blagajni u supermarketu 37,90 zaokruže na “40, u redu je”, što ne znam jel normalno ili malo bizarno? Osobno to nikad nisam napravila jer mi je čudno, ali svaki put kad to vidim, u glavu mi se useli ideja da sam zapravo JA u krivu jer to ne radim. 

Zanima me - pogotovo ako radite na blagajni u dućanu - je li to nešto što bi se trebalo radit ili je to komplikacija i višak u blagajni? 

Koliko se ostavlja kad ti netko na benzinskoj natoči benzin? 

Ili mislite da ne treba ništa jer im je to posao? 

Koliko daš dečkima koji dostavljaju do ulaza u zgradu, ali će ti unijet u stan ako im daš “za kavu?”

Koliko je to novaca zapravo, što je primjereno?

Koliko ostavit dostavljaču hrane ili vozaču taksija? 

Koliko kad ti netko u hotelu unese kofere u sobu? (Mr. Bean je jednom dao bombon iz džepa, ali to ne možemo jer nismo Mr. Bean). 

Koliko se ostavlja u autopraoni, koliko se daje curama koje ti na benzinskoj operu šajbu? 

Koliko ide u “tip jar” ljudima koji u fast foodu pripremaju hranu koju ćeš pojest negdje drugdje? 

I tko vam je sve u kategoriji “ja im uvijek ostavim”, a tko “ne treba, oni su za to plaćeni”? 

Zanima me sve što znate (ili mislite da znate), da vidim gdje se svi poklapamo, a gdje ne. 

Što se po vama smatra normalnim, a što znakom da si điberoš? 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

 

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7 dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7 te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • vi

    nikad i nikome....svatko je plaćen za posao koji radi
  • Under_Construction

    Điberoš je ustvari izraz za nekog koji stalno žica, grebe se za nešto neprimjereno. Jednom riječju parazit. Kao Walter Sendwich iz tvoje priče. Ostavim tamo di idem stalno na kavu.Da budem siguran da je u kavi mlijeko :D I ako ... prikaži još!