Alis u zemlji nemarnih čudesa: “Ne tiče me se” je najopasniji virus na svijetu

Jedna vesela pitalica za početak: Što mislite, koliko u grupi od 100 prosječnih ljudi ima šupaka?

Ne iz perspektive anatomije tijela - da odmah srežemo onog jednog šaljivog profesora koji se planirao javit - nego iz perspektive anatomije duše?

“Koliko šupaka ima u grupi od 100 prosječnih ljudi?”

Ovo nije moje pitanje, nego pitanje iz filma koji sam pogledala prije dva tjedna. Ima i nastavak:

“Koliko roditelja koji ponižavaju vlastitu djecu, koliko morona kojima smrdi iz usta a koji odbijaju išta napravit po tom pitanju, koliko ljudi koji stalno kukaju i prigovaraju, koliko silovatelja, pronevjeritelja, lažljivaca, lopova, pokvarenih političara, prevaranata?”

Film se zove “The Dinner” i toplo ga preporučam - rekla bi(h) vam o čemu se radi ali ne mogu bez da ga spojlam, pa neću.

(Pauza da pozdravimo osobu koja će pokušat nametnut jezični purizam i tražit da se ne koriste tuđice jer “imamo svoje riječi” - nemamo adekvatnu riječ koja dovoljno snažno opisuje koncept spojlanja, walk away).

Što mislite, koliko u grupi od 100 prosječnih ljudi ima onih koje uopće nije briga hoće li nekom spojlat film?

Meni je, btw, spojlanje filmova, serija i knjiga nešto što bi se trebalo smjet prekršajno prijavit jer predstavlja remećenje tuđeg reda i mira.

I nisu svi ljudi koji spojlaju filmove automatski šupci - neki to naprave slučajno, omakne im se putem kao što se Milanu Bundiću omakne ulazak u dućan s krznom. Šupci su samo oni koji jako dobro znaju što rade, a kad im prigovoriš što su ti otkrili kraj filma ili detaljno ispričali “super twist”, bez imalo suosjećanja ti daju do znanja da im je potpuno svejedno.

Oni koji znaju da su ti upravo umanjili uživanje u filmu, ali i dalje nemaju osjećaj da ih se to pretjerano tiče.

Što mislite, spojla li Alis Marić drugima filmove?

Ja mislim (tj. nadam se) da ne. Možda i da, ne znam, ne mogu znat. Ne mogu znat je li u grupi od 100 prosječnih ljudi među onima koji će ti ispričat kraj nekog filma i bit potpuno netaknuta činjenicom da ga je upravo nekom uništila.

Ne znam jako, jako puno stvari o Alis Marić - ne znam kako parkira auto i staje li na invalidsko mjesto jer joj je bliže za prošetat, ne znam baca li nakon vađenja krvi vaticu u koš za smeće ili na cestu, ne znam pokupi li smeće za sobom na plaži ili ga ostavi jer misli da je se to ne tiče, ne znam je li osoba koja nasilno ulazi u tramvaj bez da prvo pusti ljude koji žele izać, ne znam je li ljubazna prema konobarima i blagajnicama, ne znam kakva je prema životinjama.

Ovo je, btw, samo dio popisa stvari koje su me u 2019. još uvijek jako zbunjivale, čudile i mučile.

Uvijek me čudila i zbunjivala količina samoživosti, nezainteresiranosti i nemara u svakodnevnim situacijama, pogotovo kad je uz milimetar truda sve moguće napravit na puno ljepši, bolji i humaniji način.

Upravo sad, pred mojom zgradom je parkiran auto čovjeka koji SVAKI PUT staje preko dva mjesta. Ne vozi tenk ni jahtu na kojoj je ljetos boravio Magic Johnson, vozi Clio. O tome kolika je umjetnost baš svaki put Cliom fulat mjesto za parking ćemo neki drugi put, danas ćemo samo izrazit sućut svakoj osobi koja nakon ovog “gospodina” mora na wc.

To je još jedna stvar koja me zbunjivala, čudila i mučila u 2019. - razina do koje neki mogu unakazit prosječni wc u shopping centru ili kafiću. Češće su u pitanju žene, znam jer sam radila u kafiću i to što žena može napravit wc-u prosječni muškarac ne može ni zamislit - pod uvjetom da muškarac nije Stephen King, ali on nije prosječan.

Čudila me dugo i pojava da ljudi ispred doma zdravlja - godinama sam živjela u blizini jednog pa imam detaljnu statistiku - nakon vađenja krvi uredno izađu na ulicu, pa pored SEDAM okolnih koševa za smeće nekako najčešće za bacanje vatice s crvenom mrljom odaberu pod. Najčešće pored vlastitog auta.

Čudila me i hrpa odbačenih maski koje sam u ožujku vidjela na Sljemenu. Danas me čudi sve manje - ideja da svi ljudi koji borave u prirodi imaju dovoljno mozga da znaju da ne smiješ bacat smeće po šumi je kao i ideja da svi ljudi koji se bave zbrinjavanjem životinja imaju dovoljno srca da ih ne zlostavljaju - samo ideja. Doći ćemo do Doomovca, zemlja nemarnih čudesa je velika i bogata sadržajem.

Ne znam koliko stvari s ovog popisa malih i velikih nemara radi Alis Marić - možda svaku, možda nijednu. Ne znam skoro ništa, tek se upoznajem s temom, ali za početak je dovoljno da znam za jedan “nemarić.” I jedan malice. Ovo da se Alis i “malice” rimuju je naravno slučajno, samo dvije riječi koje slično vibriraju u uhu - iako će vam ljudi koji vole vibracije reć da slučajnosti ne postoje.

Sveti maleni slatki Kristomire, pridrži me.

Ajmo bit pošteni da ne ispadne da smo maliciozni - ruku u zrak tko je barem jednom bio bezobrazan u taksiju.

Jesam, naravno da jesam, jbg. Nije za pohvalit se, ali je pošteno prijavit.

Osoba koju “moji” taksisti voze je najčešće tiha, pristojna i ljubazna, ali nekad sam i nadrkana. Nekad taksist to osjeti, nekad ne.

Nekad sam raspoložena za priču.

Nekad nisam. (Češće nego što jesam).

Nekad sam simpatična.

Nekad nisam.

Svaki moj taksist vozi malo drugačiju verziju mene - nekad bolju, nekad lošiju, nekad ugodnu, nekad manje ugodnu, ali nikad okrutnu.

Alis kaže da okrutnost nije bila namjera.

“Ne vidim poveznicu između mene i vašeg oca” - može proć nemar(ić), Facebook nadriliječništvo i ostale bolesti modernog doba.

“Glas mu je drhtao dok je to govorio” - jel ovo može NE proć pod malice?

Kažu neki ljudi da je čovjeku lijepo ponuđeno da prekine vožnju i da ne vide problem - ovih putem ih ljubazno pozivamo da se jave na blagajnu “zdravi razum” i pokušaju odokativno procijenit koliko si prosječni vozač taksija smije priuštit “neću vas vozit” vožnji u danu.

“U čemu je problem, mogao je reć da neće?” - tako je, možda je i sam kriv jer joj nije dovoljno snažno argumentirao zašto bi volio da stavi masku.

Možda je umjesto “imam oca od 80 godina, molim vas, pomozite mi da se osjećam sigurno na svom radnom mjestu” trebao reć “imat ćete ogroman pad followera i gubitak poslovnih suradnji.”

I dalje vjerojatno ne bi napravilo nikakvu razliku - ne znam puno, tek se upoznajem s temom, ali znam da gospođa već od ljeta ima slične izlete kad su u pitanju korona i odgovornost prema drugima.

Ovo je samo prvi put da ima konkretne posljedice.

U grupi od 100 ljudi, ja biram bit “šupak optimist” koji vjeruje da ovo “glas mu je drhtao” ipak nije bio naslađivački terorizam powered by Alefiscent nego samo užasno glupo odabran način prepričavanja situacije, a na popis vjerovanja želim dodat i ideju da je ovo što se dogodilo zapravo pozitivna stvar.

Ne samo zato što će Alis Marić ovih dana vjerojatno bit draže smjestit obraze iza maske iz neepidemioloških razloga, nego i jer joj je vrlo javno i vrlo glasno naplaćen sustavni nemar.

Hrvatska je ovih dana druga u Europi po broju zaraženih, ali u nenaplaćivanju nemara smo odavno prvi.

Nemar u Hrvatskoj najčešće nema neke pretjerano ozbiljne posljedice - Tomo, mahni u kameru.

Zato i imamo najskuplju žičaru u Europi i glavni grad u kojem se stanovnici nakon potresa ne mogu vratit kući - možda da odu živjet na oltar crkve u Karlovcu, za to ima novaca.

Nemar je u Hrvatskoj besplatan, a ponekad se i nagrađuje. Doći ćemo do Doomovca još malo, samo da prvo svratimo do jednog kafića.

Prije mjesec dana, dok ugostitelji još nisu bili bačeni u kategoriju “ko vas jebe, nemate oltar”, prolazila sam pored kafića ispred kojeg su stajali ljudi s transparentima “Ovdje ne plaćaju radnike.” Prvo sam mislila da je samo generalni prosvjed protiv Hrvatske, a kad sam se približila, postalo je jasno da se odnosi na kafić ispred čije terase su se okupili.

Prijateljica koja je tamo prošla 15-ak minuta nakon mene kaže da se u jednom trenutku pojavila i vlasnica koja je vikala “šta sad tu glumite, ako ste htjeli plaću, zašto ju niste tražili?”

Ne znam cijelu priču oko ovog. Ne znam je li vlasnica u jako teškoj situaciji ili je u grupi od 100 ljudi samo u kategoriji šupaka koji ne plaćaju radnike - radila sam i za jedne, i za druge.

Ne znam je li od riječi do riječi vikala točno to što mi je preneseno, je li bila samo šokirana i preplašena ili maliciozna i bahata, ne znam jesu li konobari koji su držali transparente bili dobri radnici ili šupci koji kradu iz blagajne - radila sam i s jednima, i s drugima.

Ne znam puno stvari o situaciji ispred kafića, ali znam jedno - bio je pun do zadnje stolice.

Ljudi su sjedili, pili kavu na suncu i uživali u danu, poprilično netaknuti prosvjedom. Neki su vjerojatno bili i blago iziritirani činjenicom da im zadnje zrake sunca prije 6-mjesečne pauze za kišu i oblake oduzima sjena nečijeg transparenta.

“Ovdje ne plaćaju radnike” - ali ima sunca na terasi, ajmo sjest, ne vidim poveznicu.

“Ne vidim poveznicu između mene i vaše neisplaćene plaće” - u trenutku kad sam prolazila pored punog kafića, za vlasnicu nije bilo nekih velikih posljedica.

Kasnije možda je, ali zamislite koliko dugo ih nije bilo ako je stvar eskalirala do prosvjeda s transparentima.

Zamislite u koliko taksija trenutno sjedi netko tko misli da je korona nešto što se rješava vibriranjem na pravoj frekvenciji i odbija stavit masku jer nije “ovca spremna za šišanje.”

Koliki ljudi se boje borit za pravo da ih se ne ugrožava na radnom mjestu jer je alternativa da ga možda izgube.

Biraj hoćeš li potencijalno izgubit oca ili posao - ZATO mu glas drhti, Alis, jer vibrira na frekvenciji očaja.

I vjerojatno ga ljudi tako šutaju svaki dan, svatko prema svojoj dijagnozi, bez previše posljedica.

Neki će se kasnije i pohvalit “slušaj šta sam rekao taksistu…”

Korona nije najopasniji virus u Hrvatskoj, nego nemar.

Nemar koji se širi svugdje gdje ga se netko ne boji pokazat - i širi se sve lakše jer su ljudi sve “hrabriji.” Većina ih prestaje bit hrabra čim im život pošalje fakturu za ponašanje, ali to je prerijedak slučaj da bi se nemarni zamarali.

U grupi od 100 nemarnih ljudi, što mislite, koliko je onih koji su nemarni jer ne znaju bolje, a koliko onih koji su takvi jer su shvatili da njihov nemar najčešće nema posljedice?

U kojoj kategoriji bi po vašem mišljenju bio Azil Dumovec?

U grupi od 100 prosječnih ljudi, u kojoj kategoriji je osoba koja slijedi?

Na stranu to što u neobaveznoj pisanoj komunikaciji “vi” s velikim V koriste još samo starije gospođe koje se svađaju oko pobjednika Života na vagi i ljudi koji govore “Linke-DIN” - jel možemo pronać osobu koja je napisala ovakav odgovor, objavit joj ime i prezime i onemogućit joj da ikad igdje radi s ljudima i/ili životinjama?

Čak i ako je sve o Dumovcu samo izmišljeno, kako je moguće da ikome može past na pamet da na poruku o jezivom zlostavljanju životinja podrugljivo odgovara s “Vi se piše velikim slovom!” - ne pitam ovo ozbiljno, pitala bi ozbiljno 2019., danas mi je jasno.

Moguće je jer su ljudi sebični i nemarni, a kad su dovoljno dugo sebični i nemarni bez posljedica, imaju osjećaj da su nedodirljivi.

I najčešće su u pravu - Milan, mahni u kameru.

U grupi od 100 prosječnih azila, koliko ih je ovih dana izgubilo povjerenje ljudi zbog jednog (navodno) nemarnog?

Koliko je još sličnih u kojima netko “ne vidi poveznicu” između sebe i odgovornosti jer im nemar nikad nije adekvatno sankcioniran?

Šupak optimist u meni voli vjerovat da je u grupi od 100 ljudi maksimalno 20 nemarnih i minimalno 80 onih koji se barem povremeno sjete da nisu sami na svijetu, ali nemarni se i dalje ne boje većine.

Zašto i bi kad većina često samo voli okrenut glavu, reć “ne vidim poveznicu između mene i ovog” i nastavit pit kavu na suncu.

Nemar je najopasniji virus u Hrvatskoj, a najbolje se liječi sankcijama.

OVDJE je peticija za Dumovec - bilo bi lijepo da barem pokušamo ne bit zemlja nemarnih čudesa u kojoj ljudi sve češće misle da su cijepljeni protiv odgovornosti.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva