Miss7 Blog 15. travnja 2021.

Ako ste tražili primjer seksizma i patrijarhalnog razmišljanja, naći ćete ih u kolumni o "lijenim mamicama"

Marko Grubišić.

Ljudi moji, je li to moguće?

Tako je prošli tjedan urednik jednih dnevnih novina započeo svoju kolumnu. Pa ću u ovom čudnovatom i pomalo degutantnom tjednu parafrazirati i njega i legendarnog Mladena Delića. Iako je gospodin Delić ostao upamćen po tom svom legendarnom uzviku koji bi najčešće označavao neko pozitivno i nevjerojatno rješenje situacije u kojoj se zatekao/komentirao, ništa pozitivno nema u ovom mom ovotjednom retoričkom pitanju.

A nije bilo ni u urednikovu. Prvo, ako niste čitali, da vam približim tu već spomenutu kolumnu u kojoj se, bez pardona, urednik dnevnih novina pita je li moguće da dok u našoj zemlji bijesni korona, mamice svoju djecu ostavljaju u vrtiću. Imate upitnik nad glavom? Da, da, imala sam i ja, pa sam nažalost nastavila čitati. Mamice (tako im on tepa, a zapravo cinično vrijeđa) umjesto da doma čuvaju djecu, idu na kavu dok njihova djeca šire koronu u vrtiću.

Vi sad mislite da se ja šalim, ali baš je takav logični zaključni slijed kolumni objavljenoj u Glasu Istre. Evo i citata ako mi ne vjerujete: „E, pa ljudi moji, parafraziramo li Delića, možemo se zapitati je li moguće da neke mlade pulske mamice, lijene, besposlene, ali očito solidno situirane, usred korone puštaju svoju dječicu u vrtićima, a one se, ispijajući kavice i hodočasteći dućane, usporeno i bezbrižno prešetavaju gradom, ili se pak udobno zavaljene na svoje kućne trosjede gnijezde od nerada, dok istodobno, valja ponoviti, njihova dječica, kao najrizičnija skupina za prijenos koronavirusa, borave u vrtićima, u kojima im, u aktualnim okolnostima, nije mjesto.“  

Voljela bih staviti točku na ovo i uzeti minutu šutnje, ali strah me da me neki urednik ne proglasi lijenčinom i besposlenom mamicom pa brzo pišem dalje. Je li moguće da jedan (valjda) obrazovan  muškarac i to na tako odgovornoj funkciji ne razumije da su vrtići odgojno obrazovne ustanove,  a ne čuvaonice nezbrinute djece besposlenih majki?

Je li moguće da u 21. stoljeću nakon toliko tekstova napisanih o ravnopravnom roditeljstvu, ulozi očeva i majki u odgoju djece, netko još uvijek spominje besposlene mamice dok su tatice, pretpostavljam, zaposleni i mukotrpno rade ne bi li udovoljili svojoj nezahvalnoj ženi i djeci. A mamice ne rade ništa! Jer odgoj i podizanje djece, prema ovom uredniku, nije nikakav posao tek besposleno ispijanje kavice.

Ako ste ovih dana tražili definiciju seksizma i primjer patrijarhalnog razmišljanja, pustite rječnike i pojmovnike, sve je sadržano u ovom citatu. To izvrtanje pile naopako i prebacivanje odgovornosti na druge, nerijetko na žene i majke, vodi me do još jednog događaja koji je obilježio tjedan. Sigurno ste upoznati s viješću da su Nataša Janjić Medančić i Jelena Veljača dobile kaznenu prijavu za širenje mržnje i poticanje na nasilje zbog komentiranja rada socijalnih službi u slučaju nasilne smrti djevojčice Nikoll.

Ne opravdavajući njihov način, jer one su se ispričale i opravdale same, pitam se je li moguće da su nakon smrti djevojčice koju je sustav trebao zaštiti i na nju paziti, najveći problem nečiji komentari na društvenim mrežama? Je li moguće da se odgovornost prebacuje na sve osim na one kojima je posao da zaštite najnevinije i najranjivije u našem društvu i koji su očito, bez vrijeđanja i namjere da unaprijed i bez dokaza osuđujem, pogriješili barem u krivoj procjeni? Je li moguće da će svi oprati ruke od krivnje nakon smrti djevojčice osim Jelene i Nataše? Stvarno? Njihove psovke su u ovoj situaciji vama problem?

Čitam da predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika sada pokušava i dio odgovornosti prebaciti na udomitelje, kao, ni oni se nisu bunili što se malo dijete vraća svojim biološkim roditeljima. Gospođo, biste li postupili drukčije da su se bunili? Naravno da ne biste, jer tako se po šabloni postupa u ovoj ludoj zemlji u kojoj se djeca bacaju s balkona ili ih se premlati na smrt. U ime obitelji. Biološke obitelji. Iskreno, i meni dođe da sada opsujem jer ne mogu vjerovati da i deset dana nakon brutalne smrti jedne djevojčice nad čijom sudbinom samo možemo plakati i psovati, još uvijek nitko nije preuzeo odgovornost za takav jalovi sustav.

Nitko neće odgovarati, nitko, zapravo, neće biti kažnjen, možda tek premješten na drugi odjel jer je pod stresom. Ne preostaje nam stvarno ništa drugo, nego da se svakodnevno i tužno, pitamo: Pa ljudi moji, je li to moguće?

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0