Ako ne znaš šta je kolaps, nek ti kaže Zagreb

Pisala sam nedavno, kad je u Zagrebu bio doček rukometaša, o tome koliko je nevjerojatno da će hrvatski narod zbog sporta bez ikakvog problema napunit trgove, čak i ako trg do kojeg trebaju doć zahtijeva sate i sate vožnje, a da istovremeno zbog stvari koje nas muče na važnijim životnim razinama teško izađu na trgove u vlastitom gradu. 

Stoput sam pritom naglasila da NEMAM ništa protiv dočeka rukometaša, stoput spomenula da je apsolutno zaslužen i da samo pričam o selektivnoj inerciji, stoput u nadi da me nitko neće napast jer je iz svega zaključio da mrzim Hrvatsku i rukomet - i svejedno me napalo. 

“Sramota je da ti smetaju naši rukometaši!!!” - GOSPOĐO, stoput sam. 

Danas će, iako gajim nadu da neće ali teško je da će ta nada preživjet, vjerojatno bit još gore. 

Tri nas spavanja dijele od koncerta Thompsona, a ako od mene očekujete da se rugam svima koji na njega idu, dobro došli u majku zajeba. 

Neću. Nemam potrebu, a nemam ju zato što želim mir i sebi i drugima - dovoljno mi je da ja ne idem, kao što mi je dovoljno da ne idem na bilo koji drugi koncert izvođača kojeg ne slušam, a ostali oblici internet ratovanja su mi, a vi to osudite ako želite, jednostavno dosadili. Jest da Thompson možda (sigurno) ima više problematičnih momenata od nekog drugog izvođača, ali ni u to mi se, opet zbog vlastitog i tuđeg mira, ne da ulazit.

Najviše su se, odnosno najjavnije, oko Thompsona uzjogunili play-pretend intelektualci koji i inače zaljubljeno bulje u vlastite statuse u kojima zgroženo uspoređuju Aleksandru Prijović i Davida Bowieja - i žive za svaki lajk koji zarade putem, a još više za to da ih mediji prenesu, nakon čega glume iznenađenje jer su ih mediji prenijeli. Ne kažem da su sasvim u krivu, ni po pitanju relacije Prijović-Bowie ni po pitanju Thompsona, samo sam umorna i sve me više odmara ideja da ljude treba pustit da se vesele onom što ih veseli - Thompsonov koncert u Hrvatskoj nije ilegalan, odabir da na njega ideš (ili ne ideš) je najobičnija demokracija, a prozivanje svakog posjetitelja koncerta intelektualno zakinutim idiotom je izostanak tolerancije koja se zaziva na mnogim drugim, “društveno prihvatljivijim” razinama. 

Having said that, kako bi rekao Larry David prije nego što se okrene za 180, svejedno imam kolekciju prigovora - tako je, danas sam odlučila ić na živce i onima koji se zgražaju na Thompsona i onima koji ga jedva čekaju. 

Koncert za 500 tisuća ljudi je, koliko god spektakularno ovih dana izgledao Hipodrom, a izgleda točno tako, prikaz neodgovornosti GRADA ZAGREBA (i MUP-a, javljaju mi dobri ljudi koji su već pročitali) - na stranu svi protokoli i mjere opreza, oni su samo teorija koja bi lako mogla podbacit u praksi. Thompson je tu manje važan, čovjek je prodao karte u količini koja je bila dozvoljena.

“Ali Papa je isto imao toliko ljudi i sve je bilo super” - ah, yes, the good old Papa protuargument, jer je okupljanje u svrhu molitve identično koncertu i ljudi na obje manifestacije dolaze s istom energijom.

I opet, prije nego što ispadne da mrzim sve hrvatsko - ne mrzim, samo se užasavam ideje da ljudi kojima se sugerira da na Hipodrom dođu već u 14 sati nastradaju od vrućine, gužve i svih ostalih komplikacija koje su već dovoljno komplicirane i na puno manjim okupljanjima, POGOTOVO u disfunkcionalnoj državi kao što je Hrvatska. 

Ili ćemo se za potrebe ovog tjedna pravit da ne znamo da se u traumi čeka satima čak i na običan četvrtak i da je sustav potkapacitiran svaki dan u godini? Nije to krik protiv Thompsona, to je krik zdravog razuma. 

Zdravorazumski, bilo bi nemjerljivo pametnije da se Thompsonu dopustilo više datuma s manjim kapacitetom publike - jest da bi bilo manje impresivno, skuplje, logistički kompliciranije i možda iritantnije ljudima koji nisu zainteresirani, ali bilo bi sigurnije. 

Znam već da će netko na ovo reć da smo mi samo ljubomorni jer je Thompson srušio rekord prodanih karata koji nitko nikad nije, ali nije zato što nije ni pokušao; Oasis može u manje 24 sata, može i Taylor Swift, sasvim sigurno i Bruce Springsteen i mnogi drugi, ali postoji razlog zašto se to ne radi - čak i u najvećim svjetskim gradovima koji nisu prometno degutantni kao Zagreb na najobičniji utorak. Pustite Roda Stewarta s 3 i pol milijuna ljudi i ostale primjere s Copacabane, Zagreb nije Rio de Janeiro.

Koncert za 500 tisuća ljudi je, koliko god spektakularno ovih dana izgledao Hipodrom, a izgleda točno tako, prikaz neodgovornosti GRADA ZAGREBA - na stranu svi protokoli i mjere opreza, oni su samo teorija koja bi lako mogla podbacit u praksi. Thompson je tu manje važan, čovjek je prodao karte u količini koja je bila dozvoljena na jedini dan koji mu je dozvoljen.

Svejedno će me zbog svega ovog napast netko tko misli da nisam dovoljno veliki domoljub kad propitkujem pola milijuna ljudi na Thompsonu - jesam, ali moje domoljublje je prije svega usmjereno na sigurnost ljudi, što je u ovom slučaju statistički teško izvedivo. 

To je, btw, jedan od najčešćih komentara na internetu - ako kažeš da je to suluda brojka u kontekstu sigurnosti i koliko-toliko normalnog odvijanja života i prometa u gradu, desetci ljudi će te proglasit nedomoljubnim anti-Hrvatom, kao da odbijaju prihvatit činjenicu da se u borbi za svoje pravo da idu na koncert usput bore i protiv ideje da zaslužuju bolju, sigurniju opciju, onu u kojoj uživaju u koncertu koji je raspoređen na nekoliko dana. Kažu da Zagreb nije dao, Zagreb kaže da je, a čija je god odgovornost tih dozvoljenih 500 tisuća ljudi odjednom, i dalje je neodgovorna, bilo da je u pitanju Thompson ili netko drugi. Ali internet je pun ljudi koji i dalje bilo kakvu kritiku ovolike mase koja će satima stajat na zvizdanu smatra isključivo osobnom uvredom.

A to je, evo da naljutim zadnje ljude koje možda nisam, još jedan hrvatski klasik - Hrvati se često radije bore protiv činjenica nego da priznaju da bi stvari mogle i morale bit bolje. 

Najrecentniji primjer je, da se odmaknemo od koncerta, članak o Britanki koja je snimila video o previsokim cijenama u Hrvatskoj u kojoj trenutno ljetuje - nije rekla ništa netočno, samo je stajala u dućanu i govorila o osnovnim namirnicama koje su u nekim slučajevima skuplje nego u Londonu, a na kraju se zapitala kako ljudi s našim plaćama prežive mjesec. 

Ništa sporno, ništa netočno, ništa o čemu se kod nas ne priča već godinama, ali proradio je hrvatski gnjev na čijim se krilima Britanku vrijeđalo, nekad uz prijetnje, a najčešće uz poruku da se vrati odakle je došla - a samo je izgovorila matematičku istinu. 

I umjesto da se svi jednoglasno slože - a vjerujem da se svi načelno slažemo da je život u Hrvatskoj skup - Britanku se proglasilo državnim neprijateljem koji vrijeđa našu domovinu. 

Državnim neprijateljem se proglasilo i jednu našu pjevačicu koja se prije nekoliko godina požalila da u ljekarnama nema antibiotika koji joj je potreban za dijete - opet ništa netočno, opet nešto što bi trebalo bit jednoglasno proglašeno neprihvatljivim, opet s uvredama za “kurvu” koja se žali: “Šta se ona žali, kako je tek nama koji nismo poznati?”

Isto vam je kao i pjevačici koja koristi svoju vidljivost da prozove problem, ali nekim je ljudima valjda neprihvatljivo čut činjenice s kojima se inače slažu ako dolaze iz “krivih” usta.

Moja su usta, s obzirom na to da ne idem na Thompsona, u nečijim očima vjerojatno isto kriva - odakle mi pravo da kažem da je pola milijuna ljudi rizična ideja i da bi moglo bit problema? Sigurno to radim da povrijedim i ismijem ljude koji se ovih dana vesele najvećem koncertu na kojem su ikad bili i jadno je što ne shvaćam koliko im to znači. 

Shvaćam, ne ismijavam i svima želim večer bez ijedne komplikacije, ali želim i da Hrvatska postane zemlja u kojoj ljudi inzistiraju na tome da im se omogući ono što je najbolje za njih - 500 tisuća ljudi je sasvim sigurno najbolja opcija kad se priča o zanosu i energiji na koncertu, ali objektivno je i, bez obzira je li riječ o Thompsonu, Beyonce ili bilo kojem drugom izvođaču, koketiranje s opasnosti.

Ništa, sretno svima koji idu i svima koji ne idu, čujemo se sljedeći tjedan - nadam se bez priča o kaosu, kolapsu i tragediji - a za kraj vas ostavljam uz jednu toplu ljudsku priču koja možda ima veze s Thompsonovim koncertom, a možda i nema. Ne znamo, ali ne moramo ni znat. 

Sjajno.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva