Ako dijete ne sluša roditelje, je li moguće da je stvar u roditelju, a ne djetetu?

''Ante, izađi iz mora, već si pola ure unutra. Anteee, šta san ti rekla? Ajde, dođi... 
Ne idi tako duboko? A gdje su ti rukavice? 
Ante, oš krumpiriće? 
Ante, aj uzmi brata u more. Ali ne idite duboko. 
Anteee, nemoj prskati Tomu! Anteeeeee!!!''

Ovaj je verbalni rafal nastao u tek nekoliko minuta mog uzaludnog pokušaja uživanja u plaži. Kada sam shvatio da gospođa ima svjesnu averziju prema tišini, ali i nesvjesnu averziju prema svjesnom odgoju, uzeo sam ručnik i preselio se dovoljno daleko od milozvučnog zazivanje jadnog petogodišnjeg Ante. Prolazeći pored nje, gospođa se požalila prijateljici:''Ali ja ne znam zašto on mene ne sluša?“

Evo, ja znam - ne sluša te jer je oglušio zbog stalnih uputa i naredbi! Zato te ne sluša. Začepio je uši da se spasi.
Jer kada nekoga piliš i piliš i piliš, ma da mu govoriš i najmudrije moguće stvari, nema šanse da će te slušati. To se zna dogoditi u roditeljskom odnosu, ali i u poslovnom ili partnerskom. Imate partnera koji toliko često i uporno laju jedan na drugoga da se potpuno prestanu slušati. Oni onda podignu ton misleći da će ih tako bolje čuti, ali tako druga strana samo čvršće začepi uši. Isto se dogodilo i Anti. Jadan mali valjda 1000 puta dnevno čuje neku maminu uputu i doslovce je oglušio na nju. Kako ne može podnijeti stalne upute što bi trebao ili nikako ne bi smio napraviti i što je sve pogriješio u posljednje tri minute, jedino kako maleni može koliko-toliko doći do daha jest da sve ignorira. I naravno da te više ne sluša! Ali nije stvar u njemu, nego u tebi! 
I zato ću današnju kolumnu posvetiti roditeljima koji imaju najbolje namjere za svoju djecu, ali su se jednostavno pogubili. Jer ako te dijete ne sluša, pronađi novi jezik! Umjesto da njega okrivljuješ što te ne čuje, možda je mudrije prihvatiti odgovornost i pronaći jezik na koji će dijete reagirati. Možda, samo možda...

I odmah da odgovorim na prvi izgovor kojeg ste upravo prozborili: ''Ali ne znaš ti mog Antu!''

Ma znam, stvarno ga znam. I znam da može biti teško pronaći jezik koji razumije. Možda i nemaš onoliko vremena koliko bi željela, možda sa suprugom nemaš zajednički jezik oko odgoja ili života uopće, možda ti se i svekrva petlja u odgoj, a muž šuti ka' miš, možda je Ante sasvim drugačijeg karaktera od tebe ili od svoje starije braće i sestara pa s njim ne pali ono što je palilo s njima... Sve sam već čuo i sve su legitimni razlozi koji otežavaju odgoj, ali ništa od toga te ne sprečava da ipak naučiš novi jezik odgoja i odnosa s Antom. Sve navedeno otežava, slažem se... Ali je odgovornost i dalje na nama da naučimo govoriti tako da nas djeca čuju, a ne da oni s 5 godina nauče naš jezik. Jer ne mogu. Mi moramo shvatiti kako oni slušaju i čuju, umjesto da samo brbljamo u prazno. Jer znate kakav ovo efekt ima na Antu i sve njegove supatnike?

Nije samo stvar da će oglušiti na roditelje. Vrlo je vjerojatno i da će mu se mozak ulijeniti. Kako stalno slušaš upute izvana i kako je jedini način da one bar na trenutak prestanu to da ih povremeno poslušaš, ti jednostavno prestaneš samostalno procesuirati informacije. Nema potrebe da koristiš svoj mozak kada će uputa ionako sletjeti u rekordnom roku, a tek nema smisla do uključiš mozak kada mama ionako „zna“ što točno trebaš misliti i napraviti u svakom trenutku. Zato procijeniš da nema ni smisla preuzeti odgovornost kad ćeš ionako često biti u krivu, a tada slijedi novi verbalni rafal. Uglavnom, Ante se neće ni intelektualno ni emocionalno razviti kako bi mogao kada bi njegovi roditelji imali drugačiji pristup. Mozak će mu se ulijeniti, a srce neće razviti osjećaj samostalnosti. Kako bi i mogao razviti samostalnost kada ništa ne radi i ne procesuira sam!? Mama mu pripremi gotova djela i gotove misli koje on treba upiti, a on prihvaća jer ona tako bar privremeno utihne. 

I znam da se u ovom tekstu neće prepoznati samo Antina mama, već i mnogi drugi roditelji. Također znam da će mnogi automatski spomenuti moju mamu i ne zamjeram na tome. Navikao sam se... Znam da vam je jednostavnije mene poslati u neku stvar, nego barem razmisliti ima li nekog smisla u ovim riječima. Ali isto tako znam da vam je stalo do vaše djece! I tako mu svega, ako vas ne čuju, a vi se toliko trudite, a znam da svojoj djeci želite dobro, pa barem porazmislite o ideji da je možda stvar u vama. Lošije će sjesti vašem egu, ali će bolje sjesti vašem djetetu! A to je ono što stvarno želite.

I Ante će vam biti zahvalan. A i svi mi i ne zbog malo važne činjenice da ćemo više uživati u plaži, već zbog toga što će ta djeca iskoristiti svoje potencijale i biti samostalniji i sretniji odrasli ljudi. Hvala!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva