5 lekcija koje smo (na)učili baveći se "banalnim sitnicama" tipa kako preživjeti

1. Sreća je u malim stvarima

Budući da je 2020. bila zahtjevna i komplicirana godina, rijetko je tko od nas imao vremena za novogodišnje odluke. Bavili smo se banalnim sitnicama, kao na primjer, kako preživjeti i sačuvati krov nad glavom. U figurativnom, ali i u doslovnom smislu. Kad te život natjera da se vratiš na tvorničke postavke; diši, jedi, moli, spavaj, onda baš i nemaš vremena baviti se vaganjem, prištićima, borama ili razmišljanjem zašto nije nazvao. I to je ok, povremeno nije loše posložiti životne prioritete i prebrojati prijatelje oko sebe, ali kad ti to postane svakodnevica, onda brzo poželiš da je život opet samo instagram. Lažan, lijep i ograničen. No život se odvija i u jednim i u drugim uvjetima i onda kada se sve ruši i onda kada je svijet šarena lopta. To je vjerojatno prva i osnovna lekcija koju smo svladali. Zvuči grubo, ovih dana reći da život ide dalje, kad znaš da je nekoliko tisuća ljudi u tvojoj blizini ostalo bez svega i potpuno je nejasno kad će opet i hoće li se ikad njihov život vratiti na staro, ali najgore što sad možemo napraviti je čekati i ne djelovati. 

2. Ne vjeruj državi (gradu) ni kad darove nosi

Nakon onog prvog potresa u Zagrebu, još u ožujku prošle godine, činilo se, kad smo se napokon sabrali i zakrpali pukotine, da će sada sve ići drukčije, da će se grad pobrinuti za svoje stanovnike, da će država pomoći da se naša metropola probudi iz ružnog sna, da će se stanari trgnuti i shvatiti da i o njima ovisi u kakvom gradu žive, no, iskreno, nije se dogodilo ništa. Devet i pol mjeseci poslije, Petrinju je razorio potres, a Zagreb je primio nove fatalne udarce. Divno je gledati kako su ljudi priskočili u pomoć i kako nesebično mnogi odlaze u unesrećene krajeve i financijski, ali i fizički pomažu svojim sugrađanima. Ipak, ne mogu si pomoći i pitam se hoće li ono što se dogodilo Zagrebu dogoditi i  Petrinji, Sisku i Glini? Proći će još tjedni, a vjerojatno i mjeseci prije nego se stanje, ne popravi, normalizira, i nije li vrijeme da sada oni koji su za to plaćeni i izabrani počnu brinuti o nama? S obzirom na to kako su dosad brinuli, nisam optimistična. 

3. Ponavljanje je majka znanja

S potresima je to tako. Taman kad pomisliš da se tlo smirilo i da više neće ljuljati, dogodi se još jedan. S time očito moramo naučiti živjeti. Šteta samo što naše građevine nisu za to spremne. Tim Orešković bio je u pravu. Dragi Time, nisu ni građani. Utješno je jedino što je homo sapiens očito izdržljiva životinja. Ako se održao već 2,5 milijuna godina, valjda će još koji milijun. A ni Hrvati nisu za baciti. Još od stoljeća sedmog. 

4. Poslije kiše dolazi i snijeg

Kao da nije dovoljno što smo u lockdownu, što razorni potresi ruše gradove i sela, potresi kao da vole zimu. Pa tako taman kad je jedino sigurno boraviti vani, vani se ne može biti. Ali sunce mora jednom izaći, kad-tad mora zatopliti, a onda, sjetimo se, nema ni korone ni potresa! Ili se kolektivno pravimo da nema.

5. Sve će biti dobro, ako nije dobro, onda još nije kraj

Self help nije se nešto iskazao kad je u pitanju 2020., a čini se ni 2021. Kao da su svi dosadašnji šamani, life coachevi i ostali poznavatelji vibracija ostali nijemi pred krizama koje su nas snašle. Netko ciničan bi rekao: i bolje. Jedno je sigurno, naučili smo da kontrolu nad životom nemamo, da se dugoročni planovi mogu baciti u smeće i da smo ovisni jedni o drugima. 

A kraj je onda kada Trump kaže: „Volim vas i posebni ste!“  Ili je to tek početak? 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva