Pronalaziš li se u naslovu jer želiš brak, ili pak, jer ga ne želiš, vjerojatno si se već pronašla u situaciji kada ti okolina sjedne na vrat i krene s ispitivanjem - što se upravo događa novinarki miss7 Korani Marović
Vraćala sam se za vikend sa zadnjeg, kako ja to zovem "mini godišnjeg", i čekalo me još dobra četiri sata vožnje do Zagreba. Kao i svaki vikend od negdje sredine srpnja provela sam u svom najdražem mjestu na moru s dečkom s kojim se viđam - na daljinu - i to veliku. To traje već nekoliko mjeseci, doduše ima puno dužu priču (koja te, poznavajući mene, možda jednom dočeka i na miss7) i dobro je takvo kakvo je. Nikad nisam bila u fazi da "želim dečka", što mi se čini kao ciklusna faza prosječne djevojke. To ne znači da želim nužno biti sama k'o pseto (iako, da, ponekad i baš želim biti tako sama.), ali znači da me nikad nije lupalo da želim nekog kraj sebe samo da bih ga imala. S druge strane, uvijek bi se "fatalno zaljubljivala". Meni se netko nije mogao svidjeti normalno i na onako, par mjeseci ako se ništa ne događa, meni su se uporno ljudi sviđali po dugu, napornu i neuspješnu godinu dana očajavanja. Doduše, kad prevrtim sva svoja "sviđanja" (a bilo je i onih 'blic' na oko tjedan dana, očito sam svakakva!), bila su samo dva poštena, a ovo drugo traje sad.
Moji starci (bok mama, znam da ovo čitaš!) nisu konzerve, nisu velike 'rvatine, nisu veliki vjernici, nisu ništa pretjerano, ali imaju nekakve ideje oko toga što bih ja mogla biti. Vjerujem da svi roditelji to imaju. Ali me, eto, ovaj vikend presreo njihov poziv i ono o čemu su htjeli pričati, i to bez da pričekaju četiri sata dok ne dođem do njih doma. "I kako je bilo?", temeljito upoznati s mojim druženjem bez velikih epiteta, imena i titula, vrlo su zaintrigirano čekali odgovor; "Pa bilo je super, kao i svaki vikend prije toga.", zaključila sam. Moj odgovor očito nije bio dovoljno dobar, što potvrđuje trajanje poziva od nekih 45 minuta. Zanimalo ih je što ću sad, bi li se ja selila, bi li se on selio, što je uopće odnos na daljinu, kakav je to uopće odnos koji ja imam i ne mislim li ja da je vrijeme da se uozbiljim. Rekoh, pa ja sam super ozbiljna - već 7 i pol godina radim u struci, sudjelovala sam u mnogim uspješnim projektima, radim paralelno dva posla, završila sam preddiplomski na jednom faksu, diplomski na drugom... Ozbiljno promišljam o svom životu, koji se usputno, u zadnjih godinu dana i osamostalio. Što bih više mogla poželjeti?!
Izgledam li kao netko tko bi uskoro trebao imati djecu? Ne.
Ipak, nisu oni mislili baš na to. Pitaju me kada mislim pronaći nekoga tko će biti uz mene, ne nužno za brak ili djecu, ali da je moj životni suputnik, osoba od povjerenja, netko tko me poštuje, podržava moj posao, trpi moj težak karakter (tenks.)... S kim bih mogla ostati. Mislim si, pa ne možeš tražiti muža, jer kako ćeš znati prije njegovog probnog roka da bi ti on uopće mogao odgovarati kao muž. Nisam to prokomentirala, naravno. Vidiš li u čemu je problem?
Svaki put kad mi netko priča o tome da sam već u "nekim godinama"
Moji se starci, izgleda, boje da ja ne bih postala stara koka i meni je to dosta urnebesno. Pokušavala sam im poprilično razborito objasniti kako je u mom životu prioritet posao i rad na samoj sebi, jer još uvijek imam nenahranjene apetite i želje za ostvariti, a kao takva, neću li onda uspjeti pronaći i muža s 35? Iz njihove pozicije, žene s 35 biraju između rastavljenih i debila koji se nisu uspjeli poženit', ali sigurna sam da negdje ima neki "neozbiljan" poput mene koji jednostavno radi i uživa i ne želi se opterećivati stvarima poput zapečaćenog zajedničkog života kasnije? Kažem, takvom ću ziher biti zanimljiva!
Je li zaista ovo što ja imam "problem"? Još uvijek se ježim kada vidim slike prijatelja kako se žene, a kad čujem da je netko zatrudnio kažem "a jadna". Dokle god su mi jedina draga djeca klinke od rođaka, a djecu in general percipiram kao biće koje vrišti i trči, ima li uopće smisla pričati o meni u pojmu "ozbiljne" veze?! Još uvijek nisam sigurna želim li uopće imati djecu - ajde, vjerojatno ću htjeti jedno s vremenom, ali pitanje braka kao takvoga mi je dosta nebitno - ne vidim zašto bi mi netko bio vjerniji ili privrženiji ako nosi (najčešće dosta ružan) prsten na prstenjaku.
Za sve stvari u životu jednostavno dođe to vrijeme; niti sam kao kocka zatvorena u posao (iako, priznajem, poprilično jesam), niti sam glupkasta (hm...), niti sam nesposobna za život, anti-socijalna, odbojna, ružnjikava... Mislim, sve je ovo relativno, ali koja je vjerojatnost da uz furanje svog filma mogu odbiti baš sve frajere oko sebe?! Trebamo se prestati opterećivati titulama. Zašto ne bismo, baš kao i što je većina toga u životu sivo, bili fluidni? Tko zna, možda baš godinu dana nakon što pišem ovaj tekst dobijem blizance. Ja sam ti za onu, nikad ne reci nikad - ali nemoj ništa forsirati, pliz.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.