Life&style 22. siječnja 2018.

"Zašto sam se odlučila prijaviti u vojsku"

Privatni album.

Ovo je priča o jednoj sasvim atipičnoj 26-godišnjakinji koja je štikle i haljine zamijenila - uniformom i vojničkim čizmama. Puljanka Eva Rotar se prošle godine prijavila na civilno vojno školovanje za kadeta i otkrila nam detalje

Eva Rotar se nakon studija novinarstva i prakse u toj branši odlučila ne nešto sasvim nesvakidašnje - ona je dva mjeseca otišla u vojsku. Trebalo joj je malo čeličenja karaktera... Ovo je njezina zanimljiva priča:   | Autor: Privatni album Privatni album

O odrastanju, školovanju i onome što ju je vodilo do odluke:

"Rođena sam u Puli i odrastala u nekoliko gradova unutar Istre jer smo se dosta selili. Tako sam se još kao vrlo mlada naučila prilagođavati novim okolnostima, ljudima i društvima i time razvila istraživački duh koji me kasnije odveo do studija novinarstva. Novinarsko zanimanje sam uvijek doživljavala vrlo dinamičnim, što mi je odgovaralo jer nisam tip osobe koji može cijeli život sjediti u uredu. Teren je više priča za mene. Možda već tu dolazimo i do vojske. ;)  | Autor: Privatni album Privatni album

Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja za grafičkog dizajnera preselila sam se u Zagreb na studij novinarstva koji sam obožavala. Preko projekta Erasmus+ dobila sam priliku studirati i u Pragu, a tamo sam vrlo brzo pronašla i posao u struci. Povratkom u Zagreb nastavila sam raditi u područjima srodnima struci – kao asistentica u marketingu i kao community manager, ali kao što sam rekla – uredski posao jednostavno nije bio za mene...

Ideja o odlasku u vojsku javila se još prilikom upisa na fakultet kada sam se interesirala za program civilno-vojnog školovanja za kadeta. Nažalost, moja željena struka nije se nalazila na popisu zanimanja koja su potrebna vojsci. Tako sam dalje nastavila svojim 'civilnim' putem. Prošle godine shvatila sam da mi je vojno osposobljavanje i dalje negdje u primozgu i da će mi jednog dana biti žao ako se u tome ne okušam dok još mogu  | Autor: Privatni album Privatni album

Naime, za prijem na dragovoljno osposobljavanje ne smijete imati više od 27 ili, u slučaju da imate završen fakultet, 30 godina. Znala sam i da sa visokom stručnom spremom kasnije mogu napredovati u vojsci što mi je dodatno pobudilo interes. Kako sam uvijek bila sportski tip i u posljednje vrijeme trenirala boks, znala sam da su mi fizičke predispozicije dobre i da s te strane ne bih trebala imati nikakvih problema. Zanimljivo je i da sam boks trenirala u klubu Petar Zrinski, a treninzi su se odvijali u vojarni na Črnomercu. Opet me okruživala vojska. Treninzi pod vodstvom bivšeg vojnog specijalca Ivice Zubčića dobro su me pripremili za napore koji su me kasnije čekali.

Poslala sam sve potrebne papire i nakon nekog vremena dobila poziv na testiranja koja su se sastojala od više dijelova: nekoliko verzija psiho testova te detaljan zdravstveni pregled. Na ovakvim testiranjima dosta ljudi otpadne jer su dosta rigorozni. Ali ako ih prođete barem znate da ste super zdravi. :) Ja sam tako saznala da imam tzv. atletsko srce što znači da imam mali broj otkucaja srca u minuti i mogu podnijeti veće napore.  | Autor: Privatni album Privatni album

Na  dvomjesečno dragovoljno vojno osposobljavanje (DrVO) krenula sam krajem svibnja. Čekao me cijeli 6. i 7. mjesec koji ću provesti pod dugim rukavima uniforme, u čizmama, s rancem i puškom, nerijetko se „valjajući” po poljima usred najvećeg sunca. Usred srpnja. Tko se ne bi odmah prijavio na takvo što?! Ali rekoh, ajde, barem kažu da imam srce koje će to lako podnijeti.

Općenito me uvijek privlačila discipliniranost u životu i u poslu. Kao mala sama sam je razvila kod sebe jer sam primijetila da jedino tako mogu nešto napraviti od sebe. Kasnije se to malo razvodnilo, posebice tijekom faksa i primijetila sam da mi je toga zafalilo. Postala sam puno opuštenija. Bilo je vrijeme da me malo vojne stege ponovno dovede u red."

U njezinoj generaciji, 2017. godine, je bilo najviše ročnica ikad. 

"Da, u našem 19. naraštaju od 397 ročnika nalazile su se 94 žene, što je otprilike 25 posto. Od početka uvođenja dragovoljnog vojnog osposobljavanja 2008. godine obuku su završila 6252 ročnika, od toga 647 žena. Svatko tko se prijavi na DrVO u bilo kojem trenutku slobodan je odustati od programa. Nekolicina ih je odustala i dok sam ja bila tamo. Jedan dečko je čak odlučio otići već isto popodne kada smo stigli! Kako je rekao, nije on to baš tako zamišljao.

 | Autor: Privatni album Privatni album

Zanimljivo je da su nam zapovjednici rekli kako od kada su oni ovdje, nijedna žena nije odustala u tijeku obuke. Osim, naravno, ako se radilo o nekakvom opravdanom zdravstvenom razlogu. Kako su rekli, žene koje se odluče za vojsku ostaju tu do kraja bez pogovora jer one su sa sobom već u glavi riješile da to neće biti lako i kada već ulaze u ovu priču ostaju do kraja. Ako već postoji takva želja kod žena onda je vrlo jaka. 

Vjerujem da se puno ljudi prijavljuje i iz razloga kako bi si osigurali siguran posao u državnoj službi. Ali, ako je samo to motivacija, onda treba znati da će taj posao biti dosta težak i da sigurno postoji puno drugih načina kako osigurati egzistenciju. Plaće u vojsci nisu visoke i u tom slučaju možda je bolje potražiti neko lukrativnije zanimanje.  | Autor: Privatni album Privatni album

Što se tiče godina ročnica koje su bile u mojoj generaciji – bilo ih je od 18 do 29 godina. Slično je i sa dečkima. Možda je nešto više ovih mlađih, od 18 godine na dalje, ali bilo je dosta ljudi i sa završenim fakultetskim obrazovanjem.

Ovako izgleda jedan tipičan dan u vojsci

"Standardno je bilo buđenje u 6 ujutro, jutarnja higijena, oblačenje, spremanje kreveta i ormara i u 6:30 već smo bili postrojeni na pisti. U početku smo se svi budili i prije 6 sati kako bismo to sve stigli, ali brzo nam je sve ušlo u rutinu i mogli smo sve brže i efikasnije obavljati zadatke. Slijedilo bi prebrojavanje, jutarnje kondicioniranje, pregled od strane instruktora i zapovjednika, ispitivanje iz teoretskog gradiva koji smo radili prethodnih dana i slično. Zatim su slijedile aktivnosti predviđene za taj dan, a raspored je zbilja bio šarolik. 

 | Autor: Privatni album Privatni album

Prvih mjesec dana u jutarnjim satima često smo se pripremali za svečanu prisegu, a u popodnevnim satima imali nastavu iz teoretskog dijela. Učile su se razne stvari: topografija, orijentiranje u prostoru, rukovanje oružjem, vrste i dijelovi oružja, taktika, prva pomoć, spašavanje ranjenika i općenito kako reagirati u pojedinim rizičnim situacijama. Nastava je trajala s prekidima do 18 sati i nakon toga smo imali vremena za slobodne aktivnosti do 21:30 kada je bilo finalno postrojavanje. U 22 se gase se svjetla i odlazi na spavanje. Kako bi se svi poprilično iscrpili preko dana nije uopće bio problem zaspati u to doba."

 | Autor: Privatni album Privatni album

Što se promijenilo u načinu razmišljanja prije i poslije služenja vojnog roka?

"Mislim da je vojska općenito dobro djelovala na mene. Moram ponovno napomenuti da je to ipak trajalo tek dva mjeseca. Iako, svaki je dan toliko ispunjen aktivnostima da vam se čini da je prošlo puno više vremena. Nakon vojske primijetila sam da sam staloženije pristupala nekim situacijama i shvatila da sam vjerojatno dobila i više sigurnosti u sebe. 

 | Autor: Privatni album Privatni album

Prije vojske stvarno nisam znala hoće li mi to biti dobro ili loše iskustvo, nakon vojske bilo mi je jako drago što sam sve to prošla. Preporučila bih to svima. Mislim da se tu nema što izgubiti. Čovjek samo može još bolje upoznati sebe. Jer to je zbilja jedna specifična situacija – biti dva mjeseca „zatvoren” u krugu vojarne s još 400 nepoznatih ljudi iz svih djelova Hrvatske. 

Nema mame, nema tate, nema najboljih prijatelja s kojima ćete sjesti na kavu, otići u šetnju pa malo olakšati dušu ili bilo što. Tamo ste i samostalno se iz dana u dan nosite se sa zadacima i situacijama koje se stavljaju pred vas. Izazovno je dijeliti sobu sa 10 do 20 isprva potpuno nepoznatih ljudi, ali s vremenom svi se više povežu, stvaraju se prijateljstva. U pravilu ste najpovezaniji s binomom, osobom koja vam je dodijeljena kao par u desetini. Sve zadatke koji iziskuju pomoć još jedne osobe radite s binomom, kao i taktiku koja se izvodi po poljima i šumama na poligonima.

 | Autor: Privatni album Privatni album

O motivaciji...

"Pomalo sve od navedenog. Mnogi moji prijatelji i poznanici šokirali su se kada su čuli da idem u vojsku. S nekima sam se čula tek kada sam već bila na obuci, ili su pak to doživjeli tek kada sam stavila par fotki na društvene mreže. Reakcija: šok i nevjerica. Dobivala sam pitanja: „pa kako, pa zašto, pa što ti to treba u životu itd.”. 

Tu sam vidjela i tko me poznaje malo bolje, a tko ne. Zanimljivo, negativnije su reakcije dolazile od muških prijatelja, nego od ženskih. Žene su zapravo više bile pozitivno iznenađene („You go girl!”) i zanimalo ih je više detalja o tome kako je tamo. Muškarci kao da su svi već imali predodžbu kako je tamo. I danas kada pričam o tome u muškom društvu rijetko naiđem na dečke koji kažu da su odslužili rok ili da im je to ikada bila želja. Oni koji su to prošli obično su nešto stariji. Osobno smatram da nikome ne bi škodilo da prođe obuku. 

 | Autor: Privatni album Privatni album

Svatko od nas koji smo tamo bili imao je neke svoje razloge. Nisam išla podsvjesno prizivajući tako jednog dana nekakav novi rat. To bi zadnje što bih htjela. Bilo je to jednostavno pitanje odsluženja vojnog roka, samog po sebi.  Ne vidim ništa loše u učenju nekih novih vještina.

Kako je njezina obitelj reagirala na ovu odluku?

"Odgađala sam sa informiranjem obitelji o toj mojoj odluci sve dok nisam prošla sve testove i dok nisam konačno dobila papir u ruke na kojem je pisalo: primljeni ste – pojavite se tada i tada na toj lokaciji... Odgađala sam jer sam pretpostavljala da će reakcija biti izrazito negativna.

 | Autor: Privatni album Privatni album

Međutim, otac me iznenadio. Kada sam mu rekla da za oko mjesec-dva odlazim u vojsku on jedva da je trepnuo. Rekao je da ga to ne čudi, da zna da su me uvijek takve stvari privlačile. U tom razgovoru ja sam na kraju bila ta koja je ostala šokirana, ne on. Kasnije je rekao i kako je ponosan na tu moju odluku i da mu je drago da je odgojio kćer koja se ne boji izazova.

O svome životu trenutno, te ima li želju vratiti se

"Trenutno živim i radim u rodnoj Istri gdje sam se ponovno preselila prije nekoliko mjeseci. Odgovara mi život izvan vreve hrvatske metropole nakon što sam tamo provela 8 godina. Ovdje ima puno više prirode, mira i tišine, a i ljudi su pitomiji nego u Zagrebu. Možda je i malo dosadnije, ali također i nema ljepše stvari od prekrasne šetnje uz more.  

 | Autor: Privatni album Privatni album

Trenutno nemam želju za vraćanjem u vojsku. Bila mi je ponuđena specijalizacija za pješadiju na poligonu u Gašincima kraj Đakova. Nadala sam se mornarici jer me zbilja previše privlači more. Kako nije došlo do realizacije te ideje odustala sam od ponuđenog i preselila natrag na rodnu grudu."

Možda vas zanima... Ovaj zaštitar nam otkriva što i kako Hrvatice kradu po trgovinama Rubrika Life&style Life&style

Kakvom tipu žene bi preporučila odlazak u vojsku?

"Odlazak u vojsku bih preporučila svima. Što se tiče tipa žene mislim da se sve one koje o tome razmišljaju slobodno mogu okušati u tome. Ženama koji su sportski tipovi to će naravno puno lakše leći. Ne samo zbog fizičke spreme već i zbog discipliniranosti koja se inače također veže za sport, a u vojsci je prisutna u još većoj mjeri. 

 | Autor: Privatni album Privatni album

Eh, da, za kraj još jedan savjet onima koji će se okušati u ovoj avanturi: lakše će vam biti ako odmah znate da neke stvari nikada nećete napraviti dovoljno dobro. Tipa, krevet nikada neće biti dovoljno dobro zategnut niti čizme dovoljno čiste. Nije poanta u tome već u izvršavanju zapovijedi i zatomljavanju vlastitog ega. Jednom kada to shvatite lakše je. Uzgled, ta vještina će vam vjerojatno dobro doći i kod bilo kojeg drugog posla koji budete radili u životu."

Komentari 0