Već punih četvrt stoljeća malena galerija smještena u jednoj veži u zagrebačkoj Gundulićevoj skriva antikno blago koje pomno čuvaju njezini vlasnici. Kad slučajni prolaznik zaviri unutra, imat će na trenutak osjećaj da je zakoračio u Aladinovu pećinu – sve je prepuno starih satova, slika i keramičkih figurica jedinstvene povijesti.
Na sredini galerije postavljen je stol koji u neke kasne sate postaje pravo mjesto okupljana i druženja. Vlasnici galerije Gala, par zaljubljenika u umjetnost i starine, Hubert Koko Balley i njegova supruga Marina Krga kažu kako je kod njih, osim zimi kad u kutu gori kamin na drva, posebno zanimljivo ljeti kad na terasi ispred galerije postave stolove i druže se do kasno u noć. Ponekad oko ponoći ipak moraju staviti ključ u bravu jer druženje bi sigurno potrajalo do ranih jutarnjih sati.
"Atmosfera nam je najbitnija. Dolaze ljudi različitih interesa, ali neiscrpne energije, pa se družimo uz muziku i čašu vina. Naša je galerija svojevrsni međuprostor, odstup od ovog teškog vremena", kaže nam Koko.
Oboje su povjesničari umjetnosti koji su odlučili svoju strast pretvoriti u posao jer je u Zagrebu postojao samo jedan antikvarijat, onaj u Jurišićevoj ulici.
"Pronašli smo prostor koji je bio vrlo derutan i zapušten, pa je trebalo dugo da ga obnovimo. Onda je došao rat i teške godine. Trebalo je vremena da se pročuje za nas", govori nam ovaj rođeni Zagrepčanin.
Isprva su u galeriji nudili recentne umjetnosti živućih umjetnika. Od njih su uzimali stvari koje se nisu mogle svugdje vidjeti. Bile su to svakako atipične stvari za jednu galeriju, poput neobičnih zdjela ili tanjura, ali ljudi su ih kupovali. No ubrzo su ih počeli preplavljivati stari predmeti koje su im ljudi donosili u komisionu prodaju, pa je galerija ubrzo pretvorena u antikvarijat.
Koku je u cijeloj galeriji omiljena balerina s početka 20. stoljeća izrađena u najpoznatijoj austrijskoj tvrtki za keramiku i porculan Goldscheider, prema skici Josefa Lorenzla, i jedna je iz serije figura koju su dizajnirali poznati majstori svog vremena.
"Dragi predmet je i sat dizajnera Moritza Hackera, secesijski spoj umjetnosti i funkcionalnosti. Satove, inače, i supruga i ja volimo te ih imamo u cijeloj galeriji. Navijemo ih i onda nam lijepo zvone, svaki u svoje vrijeme. Njihovo 'tikatakanje' u galeriji stvara posebnu atmosferu", kaže.
Okruženi starinama, Koko i Marina su ipak svoj stan odlučili namjestiti – moderno.
"Kod nas je sve svijetlo, puno zraka i prostora. Imamo neke drage sitnice, ali ništa od toga nije vrijedno i stan nam njima nije pretrpan. Na zidovima i u vitrinama imamo samo umjetnine koje nam se jako sviđaju", osmjehuje se Koko koji kaže kako je ime Hubert dobio po djedu, Austrijancu, ali da su ga oduvijek po nadimku zvali prijatelji, čak i profesori tijekom školovanja.
Koko je i mnogo prije nego što je otvorio galeriju bio fasciniran sajmovima starina koje je redovito posjećivao.
"Najdraža stvar na koju sam naišao na jednom sajmu bio je drveni reljef Grand Prixa s prvog Animafesta u Zagrebu koje je izradio Riba Lončarić, ali meni je misterij kako se takva statua našla na prodaju. Čudan je put umjetnina", kaže Koko te nam objašnjava kako svaki stari predmet ima svoje zračenje i energiju koja se može promijeniti i u pozitivnu.
U galeriji Gala posebno je veselo u adventsko vrijeme. Kako supružnici već godinama skupljaju božićni nakit koji im ljudi daju na poklon, njime ukrašavaju bor koji, tako okićen, postaje najstariji bor na ovim prostorima i prava je atrakcija.
"Od prvog adventa puštamo božićnu glazbu i kitimo bor. Tradicija traje već 20 godina, a toliko nam je lijepo da kuglice s njega ne skidamo do kraja siječnja. Neke od kuglica su stare i stotinu godina. Mnoge su nam se tijekom godina i razbile, no pravo je čudo da su neke toliko preživjele. Volimo kad je bor bogat i kićen jer je u tome poanta 'kićenja'. Prošle godine smo se preračunali pa bor nismo mogli unijeti kroz vrata i morali smo ga piliti", smije se Koko.
Kaže da na Britancu, na sajmu antikviteta, nije bio već tri godine. Iako je nekad tamo provodio svaku nedjelju, vikende radije provodi sa suprugom u svojoj kleti kraj Zeline. Obožava Zagreb, ali ga rastužuje što naočigled propada.
"Nismo ni svjesni koliko nam naš grad vrijedi. No previše je zakutaka, napuštenih veža i fasada u raspadu. Gdje je nestao onaj predivan Zagreb s početka 20. stoljeća koji se može vidjeti samo na starim kartolinama", pita se Koko.
No ono što ga veseli je što će neke stare stvari, poput blaga izloženog u njegovoj galeriji, ipak ostati uščuvane za buduće naraštaje.
Više slika pogledajte u galeriji...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.