- "Mama, a kad ću ja ići raditi?" upitala je ovo ljeto 19-godišnja Tonia mamu, a mama se rasplakala. Za osobe s down sindromom vjerojatnost da će se zaposliti u Hrvatskoj je minimalna
- Zato je gotovo pa vijest da se Tonia zaposlila i to u Decathlonu, sportskom lancu u kojem kažu da je ona tek prva te namjeravaju zaposliti još "downića", osoba s invaliditetom te drugim poteškoćama u razvoju
- Tonia voli raditi, ništa joj nije teško i u samo četriri dana naučila je već mnogo, a još više mogu naučiti kupci, lekciju o jednakosti, toleranciji, neisključivosti i humanosti
Dok je vani normalno da se osobe s down sindromom zapošljavaju i rade, kod nas je situacija takva da nam Natalija Belošević, predsjednica Udruge za sindrom down Zagreb s ponosom i velikom srećom govori "kako su se u Zagrebu unatrag godine dana zaposlile već dvije osobe s down sindromom". Tonia Klarin je druga. Što nije garancija da će i sljedeće godine netko od "downića" biti takve sreće.
Beauty
Tonia je dakle - vijest. Da se ipak nešto kreće nabolje dokaz je ne samo Tonijino radno mjesto u Decathlonu gdje ima isti ugovor kao i ostali zaposlenici i jednakopravni je član ovog lanca sportskih trgovina nego i činjenica kako su reakcije na priču o ovoj 19-godišnjoj djevojci koju je objavila Udruga superpozitivne, više od 170.00 pregleda i više od 3000 lajkova. No, lajkovi stvarno nisu važni nego ljudskost.
"Svašta radim, sve mi se sviđa"
Toniji je danas bio četvrti radni dan u Dechatlonu, a zaposlena je na pola radnog vremena. Njezin odjel je Planinarenje, ali moglo ju se vidjeti po cijelom dućanu, uz njezinog (današnjeg) mentora Tomislava. Svaki dan neki od zaposlenika je uz nju i uči je poslu. Downići bez problema obavljaju jednostavne, obično pomoćne poslove, ali uče kao i svi drugi, tek malo sporije pa mogu i napredovati. Tonia tako slaže robu na police, skuplja i sprema prazne košarice, brine da su "njezini" boxevi s rukavicama i čarapama uvijek uredni, a artikli posloženi po veličini, zna složiti robu na štendere - a tek joj je četvrti dan! Uskoro će pregledavati cijene, lijepiti najljepnice... Uči, kao i svi mi prvih dana na poslu.
Što joj je najdraži dio? "Ma, svašta radim, sve volim, sve mi se sviđa", kaže, "jako volim ići na posao", a na pitanje je li joj se teško ustati ujutro bez oklijevanja nam je rekla "ne baš". Dakle, dragi poslodavci, čujete li ovo? Nema puno radnika s takvim stavom na tržištu. Svaki dan u svoj rokovnik piše što je radila, što je naučila, a Tomislav, mentor, potpuno uvjeren tvrdi: "Za koji dan će ona znati sve, tko, što, gdje..." Njih dvoje se dobro slažu, a moramo reći da je Tonia vrlo topla osoba. Puno se smije i rado grli ljude koje poznaje i voli.
Za "downiće je posebno važno da rade, u kući brzo "gasnu"
Na žalost, osobe s down sindromom još uvijek prati stigma da ne mogu ići u redovan vrtić, školovati se, zaposliti, a za njih je kao i za nas vrlo važno da rade, čak i važnije. Tko bi se osjećao dobro da završi školu i onda samo sjedi kod kuće? "Za njih to nije samo posao, plaća. To je nastavak rehabilitacije, važan socijalni faktor. Zatvoreni u kuću, izolirani, ubrzano "gasnu", odu u depresiju, pobolijevaju - kao i mi, samo brže, priča Natalija Belošević. "Zato je bitno da rade, da imaju svoju rutinu koju im je dotad davala škola, da budu uključeni, da budu normalni članovi zajednice. Tonia je dobra, pametna, lijepa i znala sam da želi raditi. Ima brata i sestru i svi rade tako da je po ljeti pitala mamu: "Mama, a kada ću ja početi raditi?" Mama se rasplakala, nije znala što joj reći. Tonia je bila doma, svaki dan ispraćala sve ukućane, bila je tužna. Kad sam ih nazvala i rekla da postoji mogućnost da se Tonia zaposli, to je bio raspašoj, svi su plakali od sreće. Sretna je, veselo ide na posao."
Tonia je školovana njegovateljica
Tonia je završila srednju školu za njegovatelje, no svaki vrtić, dom za starije mora raspisati natječaj da bi nekoga zaposlio, istaknuti kriterije, a onda osobe poput Tonie nisu pri vrhu ljestvice. No još su veća prepreka predrasude. Ljudi, kupci, još uvijek znaju reagirati s nevjericom i to je strašno. Zato, koliko je bitno za downiće bitno da rade, toliko je za ljude bitno da ih vide zaposlene, na raznim poslovima i osvijeste da su tu, dio zajednice. Do prije godinu i pol, na žalost, bi gubili pravo na invalidninu od 1500 kuna ako bi se zaposlili pa je i to bila prepreka roditeljima da uopće pokušaju, no sad je zakon pomijenjen. Osobe s down sindromom zadržavaju svoja prava i ako rade.
Zapošljavanje osobe u tako velikoj tvrtki poput Decathlona tim je bitnije. Tonija je posao dobila u sklopu njihova projekta zapošljavanja osoba s invaliditetom. "Nismo željeli raditi razliku ni prema osobama s down sindromom ili bilo kakvim teškoćama u razvoju. Željeli bismo se uključiti u cijeli njihov svijet, i djece i njihovih roditelja i odraslih osoba" kaže voditeljica projekta Mirjana Pavličević.
"Tonia je tek prva, još ćemo zapošljavati"
Tonia je tek prva, krenuli smo prije tri i pol mjeseca i idemo korak po korak jer smo novi u tome. Nije zafrkancija zaposliti deset osoba s teškoćama, a da niste napravili nikakvu pripremu. Djetetu treba pažnje, imamo napisan i pripremljen plan za nju, cijeli odjel je uključen, svaki dan ima drugog mentora, svi su puni ljubavi i ona to osjeti. Očekujemo da nam se javi još udruga, da se roditelji jave, prigrlit ćemo tu djecu, spremna sam izmišljati radna mjesta za takvu djecu, odnosno ljude. I ništa mi nismo za njih napravili, oni su napravili za nas, ima nade dok to osvješćujemo.
A što kaže Tonia, na što će potrošiti svoju prvu plaću, novac koji je sama zaradila, a nije joj ga dala mama? "To još ne znam, nemam pojma. Morat ću vidjeti". Možda na Božićne poklone? "A, to se mora!" kaže Tonia koja svaku večer uzbuđeno pita: "Mama, jesi navila sat da ne zakasnim na posao?"
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.