Približava se petnaestogodišnjica moje manje-više uspješne karijere. Dočekujem je na Krku u pokušaju da se otrgnem iz čeljusti korporativnog života i vratim svojim korijenima – pisanju. Kliše.
Promijenio sam za tih 15 godina četiri kompanije, šest ili sedam pozicija, putovao poslom u više od 30 zemalja, radio u devet, upoznao tisuće zanimljivih ljudi i stekao neke sjajne prijatelje. Radio sam najbolje što sam mogao za neke sjajne timove, mijenjao poslove kada više nisam mogao ili nisam želio pridonositi. Neki klinci kojima sam dao prvi posao i zatim ih mentorirao sada već imaju ozbiljne i velike karijere. Reklo bi se – so far so good!
Je li zbog toga što starim ili zbog toga što postajem mekši i emotivniji (ili svega toga zajedno) počeo sam mnogo više razmišljati o svom profesionalnom životu nego prije. Sve u pokušaju da shvatim gdje sam danas i kuda želim dalje ići. Ne u smislu sljedeće kompanije ili industrije – moj novi ugovor je već potpisan – već kuda žele moje srce i moj mozak.
I u tom me razmišljanju jedna riječ počela progoniti – tranzicija. Ozloglašeni pojam za zemlje istočne Europe, ali po mom mišljenju ključan za razumijevanje svega što poslovni ljudi u ovoj regiji prolaze u svojoj karijeri. Evo pet specifičnosti građenja karijere u zemljama i vremenu u tranziciji. Ima ih sigurno još, ali ostavimo to za neke buduće tekstove…
1. Što god da radiš nećeš biti previše značajan u smislu obujma i profita. Radiš li za neku multinacionalnu kompaniju, moraš naučiti živjeti kao Less Important Person (LIP). Ovo se možda razlikuje u IT industriji koja radi s ovih prostora za neke druge. I ovo nije nefer. Ovo je logično. Ali nekada teško za progutati.
2. Nikada nećeš zarađivati (pošteno) zaista veliki novac, jer nitko nema racionalni razlog da ti plati milijune. Ovo vodi prema tome da ćeš moći održavati lijep, iznadprosječni životni stil, ali nikada nećeš moći kupiti svoju slobodu, kao što to mogu menadžeri višeg ranga s većih tržišta poslije 15 ili 20 godina rada. Zato moraš pronaći mnogo drugih načina da sačuvaš razum. Može se dogoditi da si još uvijek veoma mlada/mlad, ali već tako umorna/umoran…. I bez mnogo dobrih alterantiva.
3. Nisi u stanju prihvatiti zapadni kaptalizam čak i ako godinama radiš u takvom okruženju. previše te peru emocije. Čak i kad nije osobno – osobno je. Odrasteš u komunizmu, prođeš kroz ratove, vidiš revolucije, sudjeluješ u protestima – i nakon svega toga ne možeš tako lako popušiti korporativni bullshit.
4. Ne možeš pronaće pravi work-life balans. Ili radiš do besvjesti i zarađuješ dobro (opet istočnoeuropsko dobro) ili radiš mnogo manje, ali jedva preživljavaš. A ima i slučajeva kada radiš do besvjesti, a jedva preživljavaš. Trošiš puno za razna putovanja, jer onda imaš utisak da sve to ima neku svrhu. Kupuješ skupe stvari da se osjećaš bolje.
5. Bilo je tijekom godina nekoliko dobrih šefova iz inozemstva. I nešto se od njih moglo i naučiti. Ali sigurno ti se dogodilo i nekoliko onih trećerazrednih zapadnjačkih menadžera s kojima multinacionalke nisu znale što da rade. Pa ih poslale u zemlje u tranziciji, jer tamo šta god da naprave, neće biti tako strašno. Ovo je baš teško za preživjeti.
Ima i dobrih stvari kada gradiš karijeru u tranziciji… Ali, o tome ćemo u sledećem postu! Jer, nisam se otrgao iz čeljusti korporacije, ali ipak uspjevam pisati! Cheers!
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.