Donosimo vam svjedočanstvo djevojke koja je nakon godina borbe uspjela pobijediti poremećaj u prehrani
Sve je počelo još u osnovnoj školi. Moja borba sa samom sobom. Bila sam odlična učenica, uvijek s pohvalnicama u rukama. Ponos svoje majke, očuha, bake i djeda. Uvijek sam težila perfekcionizmu i savršenstu, no danas se pitam postoji li to savršenstvo? Odgovor na to sam tek danas shvatila. Savršena sam onakva kakva jesam, a ne onakva kakvom sam htjela da me drugi vide. Težnja za dokazivanjem, potreba da budem voljena i prihvaćena, samo su zablude kojima sam dozvolila da uđu u moj život. Na van sam uvijek izgledala dotjerano, sretno, sređeno... No je li to zapravo sreća? Je li sreća kad nisi svoj i kad bježiš od same sebe? Danas je moja sreća moj dečko, a moja težnja je postati majka i biti najbolja žena. Kada sam svom dečku poslala sliku sebe u haljini i našminkanu, kada sam mislila da sam lijepa, on mi je odgovorio: "Sada si mi lijepa". Vjerujte, nema ljepše od toga.
Bježala sam od stvarnosti, a iznutra vapila za pomoć
Svoj pakao sam prolazila sa 16 i pol godina. Mislila sam da tom paklu nema kraja. Sa 18 godina sam se obratila prvoj doktorici. Već pri prvom susretu doila sam lijekove, a od psihoterapije nije mi bilo ni "p". Doslovno. Kroz ostale godine promijenila sam ih najmanje deset, a o lijekovima da ni ne pričam. Bježala sam od stvarnosti kroz sve moguće lijekove i alkohol, a iznutra sam vapila za pomoć. Izgubila sam se i više nisam znala gdje da krenem, gdje da više pobjegnem, kome da se obratim i pitala sam se ima li uopće pomoći za mene. Znala sam ležati na hladnim pločicama kupaonice i plakala, plakala... Nisam se mogla dotaknuti jer sam se gadila sama sebi. Mrzila sam svoje tijelo, samu sebe, nisam vjerovala više u izlaz iz tog monstruma koji me obuzeo. Prolazila sam sve moguće hospitaliziranje i opet ništa. Hrana mi je bila najveći neprijatelj.
Svaki moj dan bez hrane bio je moja pobjeda
Kad sam pala na skoro 40 kilograma, a visoka sam 173 cm, mislila sam došla sam do svoje pobjede do onoga za što sam se borila cijeli svoj život. Ali opet mi nije to bilo dosta. I dalje sam težila još nekom većem savršenstvu, ali tijelo više nije moglo. Nije izdržalo moje pobjedničke dane, te sam završavala na infuzijama i osjećala se poput biljke, biljke koja želi rasti, ali ne može jer nema vode u sebi. Svaki moj dan bez hrane bio je moja pobjeda, moja ushićenost, mojo adrenalin koji mi je davao snage, koji me jačao. Ali danas znam da nije jačao mene, već moj poremećaj kojem sam dozvolila da me preuzme cijelu, svaki djelić mene. I fizički i mentalni. Prije punih godinu dana jedna poznanica preporučila dnevnu bolnicu sv.Ivan, doktora Handla i njegog stručni tim. Došla sam na razgovor s ponovnim pokušajem nekog izlječenja, međutim i s velikom nevjericom.
Sva hrana za mene je bila zabranjena
Rekla sam im da ako mi itko uspije pomoći da ću mu dići spomenik, misleći da je to apsolutno nemoguće. Prvo što sam ga pitala bilo je što ću morati jesti, na što je on odgovorio: "Ono što tog dana bude na meniju". Toga sam se i bojala. Prva tri mjeseca sam ju potpuno izbjegavala. Sva hrana za mene je bila zabranjena. Ali kad su me pitali tko mi ju je zabranio, zapitala sam se... Pa ja sama sebi!
Kad kažu da čovjek mora voljeti sebe nisam znala što to znači. Mislila sam da ako pazim na vanjski izgled i udovoljavam drugima da se volim. I tako bezazleno pitanje je - voli li se čovjek ako si oduzima hranu? Odgovor je - ne! Saki čovjek mora jesti da bi preživio. To je prvo i osnovno. A ja si to zabranjujem. Pobjeđuje ako ne jedem. Tako se osjećam high. To je moja droga. 16 godina se borim protiv hrane i sad dođem u bolnicu koja mi se čini jedinim izlazom, a moram jesti sve što sam si zabranila... Nakon šest mjeseci liječenja ponovno sam završila u bolnici i dobivala hranu u venu kako bi mi se spasio život. Svi su mislili da mi nema spasa. Međutim ima ljudi koji su vjerovali u mene, bili mi podrška bez obzira na sve, držali me za ruku kad mi je bilo najteže. Imala sam podršku cijelog stručnog tima, obitelji, a najviše mog anđela, dečka, koji nikada nije odustao od mene i koji mi je govorio da sam lijepa i u najgorim stanjima. Mislila sam da ta dnevna bolnica nema smisla, na niša se nisam mogla koncentrirati. Misli su mi bile samo oko gladovanja i povraćanja. Ali svaki odlazak i svakodnevni razgovori ipak su doprijeli do mene. Slagali su se jedan na drugoga iako ja toga još nisam bila svjesna. Ali i dalje sam bila uporna iako dosta odsutna. I ta upornost, ustrajnost i duboka vjera dovele su me do dananjeg dana.
Oživjela sam, dišem punim plućima, smijem se...
Dobila sam 15 kila, i osjećam se puno bolje nego sa 40-ak kilograma. Oživjela sam, dišem punim plućima, smijem se i imam snage i volje za životom. Želim proputovati svijet, želim biti dobra sama sebi i svojim najbližima, a ne neznancima! Moj svijet su mir, ljubav i sklad. Pronašla sam svoj mir i ne postoji ništa vrednije od toga. Ali da dođem do toga morala sam progledati jednim drugim očima, drugim pogledom, drugim stavovima i vidjeti svijet. Vidjeti da je život lijep, da ga mi možemo krasiti unutarnjom ljepotom onako kako mi želimo, a ne onako kako želi poremećaj! S druge strane upravo je taj poremećaj onaj koji me naučio da danas cijenim stvari i situacije koje prije ne bih znala. Tako da mu se opet mogu zahvaliti na tome. I naučila sam da mi hrana ne može učiniti ništa nažao, naprotiv, mogu i osjećam se samo dobro s njom! Ja sam uspjela nakon 16 i pol godina i nisam mu dozvolila da navrši 17. godinu. Rekla sam mu da ga prihvaćam, ali da ga i dobacujem jer mi nije potreban. Više ne želim biti neko savršenstvo koje ne postoji, već savršena tratinčica koja raste i koju i kiše zaljevaju. Ne postoji čovjek koji ne osjeća tugu, koji nema padova i na nama je da se uzdignemo i prihvatimo i tugu jer je i ona dobra za nas u nekim trenucima kao i sreća kojoj svi težimo! Dozvolite si lijep i sretan život bez patnji, uživajte u hrani, okusima... Nema ljepšeg nego kada ste sa svojim najbližima ili sami sa sobom, gledate dobar film ili čitate knjigu... Naučite uživati u hrani! Da je ne gledate kao na oružje koje će vas raniti, već na ono koje će vas spasiti! Zapitajte se je li vam bitnije da živite u bunkeru koji je topao i ugodan, ili prekrasnoj, ali hladnoj kući bez mirisa na toplinu i mir. Je li ideal kojem težimo 90-60-90, ili osjećaj zdravlja? Odgovor na to znate... Svatko od vas. Samo morate biti uporni, ustrajni i snažni da to pronađete i vidite!
Podaci autora su poznati redakciji.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.