Knjiga "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" donosi ponekad dirljive, ponekad duhovite, a ponekad potresne priče o predmetima od prapovijesti do danas pričaju o drukčijoj, zanemarenoj povijesti žena.
- Bedrena kost, bide, Chanel No5, čokolada s radijem, pisaći stroj Remington, antibebi pilula, bicikl... Ove stvari naoko nemaju ništa zajedničko. Osim...
- Svaka od njih tema je jednog od poglavlja knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta", publicističkog hita Annabelle Hirsch koji je u Hrvatskoj objavila Fraktura
- Ovaj publicistički hit donosi drukčiju povijest žena, kroz predmete, detalje, anegdote koje su im nešto značile i napokon oblikovale njihov život u širem kontekstu. 10 dana zaredom donosimo po jedan odlomak iz knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta". Krećemo s prvim stripom u povijesti, Tapiserijom iz Bayeuxa
Što o ženama možemo shvatiti razmišljajući o stvarima koje su im nešto značili tijekom 30.000 godina duge povijesti? Od zarasle bedrene kosti koja je bila, smatraju antropolozi, prva naznaka da smo kao vrsta sposobni brinuti o sebi i drugima, do predmeta, događaja i stavova koji definiraju žene u svijetu danas: menstrualne čašice, prstena Kim Kardashian i pussy hata. "Ovi predmeti ne upućuju na veliku povijest koju prati zvuk fanfara, ili ne baš uvijek, već na detalje, anegdote, stvari koje su postale značajne tek svojom trajnošću i ustrajnošću" napisala je Annabelle Hirsch u uvodu knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta".
Riječ je o prvoj knjizi njemačke novinarke francuskog porijekla, a sad i spisateljice, Annabelle Hirsch i knjižnom hitu proizašlom iz njezina pera - što se ne događa često s naslovima iz domene publicistike. No tema je očito intrigantna, a kut promatranja (i objašnjavanja) ženskog roda drukčiji. Inovativan i koliko ozbiljan, potkrijepljen činjenicama i znanošću, toliko vuče i na zabavno štivo. Jer što drugo mogu biti priče koje nam o ženama mogu ispričati preša za palčeve, kapa opatice Hildegarde, bide, singerica, desna ruka George Sand, bikini ili značka za Dan žena?
Hirsch je napravila poptuno subjektivan odabir predmeta. Kako u uvodnom dijelu knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" objašnjava: "Ovi predmeti ne upućuju na veliku povijest koju prati zvuk fanfara, ili ne baš uvijek, već na detalje, anegdote, stvari koje su postale značajne tek svojom trajnošću i ustrajnošću. Neki od tih predmeta upućuju na širi kontekst, neki su igrali određenu ulogu u određeno vrijeme, neki govore više o nekom trendu, drugi pak o nekoj ženi za koju sam smatrala da je nezaobilazna".
Ponekad dirljive, ponekad duhovite, a ponekad potresne priče o predmetima od prapovijesti do danas pričaju o drukčijoj, dosad zanemarenoj povijesti žena, kroz stvari koje su oblikovale njihov svakodnevni život, slobodu, rad, tijelo i, napokon, identitet žene.
Foto: Profimedia; Annabelle Hirsch, autorica publicističkog hita "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta"
Annabelle Hirsch (1986.) njemačka je novinarka francuskih korijena. Studirala je povijest umjetnosti, teatrologiju i filozofiju u Münchenu i Parizu. Osim što radi kao slobodna novinarka, piše kratke priče i prevoditeljica je s francuskog. U Hrvatskoj je njezinu knjigu "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" objavila izdavačka kuća Fraktura, a mi donosimo 10 odlomaka iz ovog publicističkog hita, deset dana zaredom.
Tapiserija iz Bayeauxa
11. stoljeće
Što se događalo u ostatku Europe dok su se u Švedskoj borili i igrali? Što su ondje radile žene? Suprotno od možebitnih predodžbi o srednjem vijeku, žene nisu sjedile u kulama koje su čuvali zmajevi, već su bile aktivne i vidljive u javnosti. Za razliku od antičkog doba, kad su većinu vremena provodile u gineceju (grč. γυναıϰεῖον), te kasnijih epoha, kad su ih postupno izgurali s gradskih ulica, srednjovjekovni su gradovi vrvjeli od žena koje su radile i crnčile. Mogli ste ih sresti na tržnicama, iza tezge pekarnica, gostionica, mesnica, u krčmama, u dućanima s mirodijama, u trgovinama gdje su se prodavali šeširi, rukavice ili kožnata galanterija, u zlatarnicama, u pivovarama. Radile su zajedno s muškarcima na gradilištima i pomalo podizale temelje katedrala koje su nicale iz zemlje diljem Europe, bile su iluminatorice i radile kao brijači (taj posao tada nije obuhvaćao samo brijanje brada, već i ravnanje slomljenih kostiju). Mnoge su žene radile sa svojim muževima, a druge su kao udovice vodile posao ili atelijer kao femme sole i samostalno prehranjivale obitelj. Znakovito je da je muškom rodu skloniji francuski jezik, koji se sve do danas libi upotrijebiti écrivaine (spisateljica) te se radije služi riječju écrivain (pisac) za oba roda, u srednjem vijeku imao brojne nazive za zanimanja ženskog roda. Žene su, primjerice, bile médecines (liječnice), porteresses de lettres (poštarice) ili trobairitz (trubadurke).
A u srednjem vijeku žene su, naravno, kao i u antičko doba te u svim stoljećima koja će slijediti, radile u tekstilnoj branši. Tkale su, plele, šivale i vezle. Vikinške žene, da se nakratko vratimo na tu temu, sigurno su majstorski vladale šivanjem jedara. Vikinzima se često divimo zbog velebnih brodova, no pritom uglavnom mislimo na donji dio, drvenu konstrukciju broda. Premda brod bez jedara nije ništa doli ljuske oraha koja bespomoćno pluta morem. Jedra vikinških žena zacijelo su bila fantastična, a za njihovu je izradu trebalo i više vremena nego za cijeli trup broda i k tomu su bila od suštinske važnosti za njihove osvajačke pohode. Američka povjesničarka Virginia Postrel, stručnjakinja za tkanine, piše da smo skloni ignoriranju tekstila i njegove važnosti.
To je povezano s time da je riječ o jednoj od ženskih sfera, a njih smo sve donedavno spominjali samo šaptom. S druge strane, gledano unazad s feminističkog stajališta, često radije spominjemo da su naše pretkinje nosile oružje, dakle znale biti i moćne i brutalne poput muškaraca, a navodne ženske poslove vezane uz tekstil radije diskretno pomećemo pod tepih. Što pak ima veze s time da su tkanje i šivanje služili ne samo tomu da se obitelj opskrbi odjećom već i da se žene veže uz kuću i zaposli nečime da ne bi previše razmišljale. Mary Wollstonecraft, britanska feministica iz 17. stoljeća, savjetovala je ženama da se klone vezenja jer utječe na skučenost duha. Vrtlarenje i pisanje stoga bi bili mnogo bolji za njih.
Foto: Kein & Aber AG Zurich - Berlin / Fraktura
To je svakako točno, ali postoje i iznimke poput Tapiserije iz Bayeuxa. Otkako je izrađena u 11. stoljeću, mnogi su se muškarci koji su žudjeli za moći trgali da je se dočepaju. Napoleon je bio toliko fasciniran njome da ju je dao izložiti u Louvreu, Himmler ju je smatrao tako velebnom da ju je obavezno htio otpremiti u Berlin, a između Francuske i Engleske zbog nje se svako malo vodi spor. Što je čini tako posebnom? Mnogo toga. Ponajprije veličina. Duga je gotovo sedamdeset metara i široka otprilike pedeset centimetara, izvezena je pomoću deset vunenih niti u boji na platnu, a prikazuje 623 ljudska lika, 202 konja i 560 drugih životinja koje dijelom izgledaju kao da se kreću. No prije svega daje nam jedinstven uvid u svakodnevan život, arhitekturu, odjeću, pa čak i vojne strategije i jezik onoga doba. Neki čak kažu da je to prvi strip u povijesti. Priča nam priču o Bitki kod Hastingsa, u kojoj su Normani pobijedili Anglosase. Priča, ovdje podijeljena na 58 epizoda, počinje 1064. godine, kad je engleski kralj Eduard III. Ispovjednik dao nalog svome šogoru Haroldu Godwinsonu da normanskom vojskovođi Vilimu I. Osvajaču (kojega su tada još zvali Vilim Kopile) priopći da će mu nakon svoje smrti predati englesku krunu. Harold čini što mu je nare- đeno, no nakon Eduardove smrti sam sjeda na prijestolje. Vilim je, dakako, izvan sebe. Kreće sa svojim postrojbama prema Engleskoj i u listopadu 1066. obje se vojske najzad sukobljavaju kod Hastingsa. Muškarci napadaju jedni druge kopljima, strelicama i mačevima te mnogi umiru u boju. Mrtvih je toliko da je donji dio ove tapiserije na jednom mjestu prepun leševa, odsječenih glava i udova, ali i mrtvih konja. Na njoj je ogorčena borba prikazana toliko vjerno da nam se čini da čujemo krikove i topot kopita. Na kraju je jedna strelica probila Haroldovo oko, bitka je gotova, Vilim je pobijedio i osvojio Englesku te je okrunjen kao novi kralj.
Tapiserija iz Bayeuxa legendarno je i kolosalno djelo, a kao što je često slučaj kod legendarnih djela, i o njoj se ispredaju brojni mitovi te nameću brojna pitanja. Tako, primjerice, nitko ne zna točno tko je zapravo izradio ovu tapiseriju. Prema jednoj popularnoj priči Matilda, Vilimova žena, poput Penelope ju je vezla u Normandiji još tijekom bitke kako bi uljepšala imidž svoga muža. Ali to ne zvuči baš uvjerljivo. Čak ni uz pomoć svojih dvorkinja nije mogla odraditi takav posao toliko precizno i s toliko umijeća. Čini se vjerojatnijim da je biskup Odo iz Bayeuxa, inače Vilimov polubrat, bio naručitelj ovog djela. Postavlja se samo pitanje: komu je povjerio taj posao? Dugo se polazilo od toga da je riječ o radu jednog od muških atelijera za izradu tapiserija u južnoj Engleskoj, no posljednjih godina znanstvenici upozoravaju na mnogo vjerojatniju mogućnost: da je riječ o djelu redovnica. Upravo u ono doba mnoge žene, a među njima i mnoge časne sestre, u Engleskoj su se isticale svojim umijećem vezenja. Njihovu su tehniku vezenja zlatnim nitima na baršunu, ili u ovom slučaju na platnu, zvali opus anglicum, dakle “engleski vez”, a uglavnom su, premda ne isključivo, izrađivale dekoracije za sakralne prostore. Da bi se izradilo djelo poput Tapiserije iz Bayeuxa, trebalo je okupiti veliku grupu vrlo vještih i dobro uvježbanih vezilja koje su tjednima, a možda i mjesecima radile na njoj, rame uz rame. Vjerojatno to nikada nećemo sa sigurnošću znati, ali barem je moguće da ova tapiserija nije služila samo kao propaganda za muška osvajanja, nego je bila i rijedak primjer iznimnog umijeća i imaginacije redovnica. Nije, dakle, posrijedi remek-djelo majstorā, već majstorica.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.