Life&style 17. studenoga 2018.

Provjerila sam: Zašto je planinarenje najbolji provod u slobodno vrijeme?

miss7. Kristina i Kristina u oblacima

Od osobe koja je kao 5-godišnjakinja imala izjave poput "Što ćemo na Sljemenu, tamo je samo šuma?" do prave pravcate zaljubljenice u prirodu. Evo kako je miss7 Kristina doživjela svoje prvo pravo planinarsko iskustvo

Zelenilo, priroda, svježi zrak, priroda, mirisi... toliko su me puta moji prijatelji, a nekoć davno i obitelj pokušavali motivirati za odlazak u prirodu. More? Veliko da. Planine? Ne, nikako, jer što se točno radi u divljini nakon što se popne na planinu? Pa, baš ništa! Samo osobi koja pretjerano bulji u ekrane svih vrsta je bilo doista nezamislivo "ne raditi ništa". 

Sjećaš se onih odlazaka na Sljeme s fakultetom, koji je bio "rezerviran" za sve one koji se nisu na vrijeme stigli prijaviti na pilatese, joge i sve ostale aktivnosti koje je fakultet predlagao? Ne znam za vas, ali ja sam uvijek bila među onima koji su došli u 6 ujutro samo kako ne bih morala ići subotom ujutro se penjati...i to kroz šumu?!

 | Autor: miss7 miss7 Planinarski put s kamenim stepenicama

No, faks je završio, svi smo postali odrasli ljudi, i počeli smo puno previše vremena provoditi pred laptopima, uz mobitele, sa slušalicama na ušima. I u jednom trenutku ti svaki oblik tehnike počne ići na živce koliko god ga voliš. Srela sam prije koji mjesec dana kolegicu s prošlog radnog mjesta koja mi je dala svoj recept za digitalni detox: "Kreni na Sljeme za početak, no za bolji doživljaj prijavi se u planinarski klub... ići ćeš na neke lokacije koje izgledaju suludo. Ja sam bila na Siciliji dva tjedna prošle godine", i tutnula mi mobitel u ruke s talijanskom planinarskom foto retrospektivom. I izgledalo je - LUDO PREDIVNO! 

Poslušala sam njezin savjet i krenula već za vikend na Sljeme. No, uspon na Sljeme ima i prednosti i mana - lijepo je, blago je zahtjevan uspon, ima zanimljivu rutu, ali u istom trenu ima toliko ljudi, srest ćeš toliko poznanika da nećeš imati osjećaj "micanja od stvarnosti", nema privatnosti, nema nepoznatog.

Zato sam krenula korak dalje i prijavila se u planinarski klub i to početkom ljeta. No, kao i sa svime što započnem, volim prvo ispipati teren, pa se to ispipavanje nekad protegne na nekoliko mjeseci. Propustila sam prvih nekoliko ponuđenih izleta (prehlada, loše vrijeme, frendica iz kluba nije mogla ići...), no mjesec studeni je ispao neobično topao pa izgovora jednostavno nije bilo! Naš prvi izlet - kuk Baba, 573 metra visok. Brdo Klamaruša, iznad malog mjesta Grižane u blizini Crikvenice.

 | Autor: miss7 miss7 Planinarski selfie

Planinarska ruta je uključivala penjanje po 1300 stepenica, stazom nazvanom "Staza kamenih stupi", a bila je srednje zahtjevna. U opisu je stajalo "za one u srednjoj i boljoj kondiciji". Kako imam 0 iskustva, vodič mi je objasnio da ponesem odjeću u kojoj inače obavljam sportske aktivnosti, ali da gojzerice moram imati. Da se razumijemo, moje su gojzerice ipak deseterostruko jeftinije od gojzerica koje inače nose planinari, pa sam sa sumnjom krenula u ovu ekspediciju. 

Došao je i dan izleta - kako sam išla sa skupinom starijih planinara i svojom prijateljicom vršnjakinjom (da, i ona ima 12 godina), krenule smo lagano. Jedine nismo imale štapove, a voditelj nas je uvjerio kako ćemo na taj način rasteretiti leđa i noge te malo prebaciti težinu na ruke. Nismo mu vjerovale sve dok moju imenjakinju Kristinu nisu počela pretjerano boljeti leđa. No, u korisnost štapova smo ipak izgubile vjeru kada se naš voditelj poskliznuo i slomio štap. On je veselo zaključio da je vrijeme za nove štapove, a mi smo definitivno shvatile da nismo spremne za tu dodatnu opremu.

 | Autor: miss7 miss7 Pogled s vrha kuka, 573 m; umjetno jezero

Jesam li spomenula da je taj dan bilo sparno, a kišica je padala svakih 15 minuta? Iako to ljudima koji šetaju gradom zvuči kao najgora klimatska opcija, planinarima je lagana kišica idealno osvježenje jer smo se na polovici puta oznojile kao sa smo trčale maraton. Naravno, nije pomoglo što smo u početku pričale kao da smo na kavi. No, brzo smo shvatile kako ne treba trošiti pluća na pričanje, nego na pametno disanje... U jednom trenu primijetiš kao dišeš punim plućima, a dokaz za to ti je nos koji ne prestaje curiti (vjerojatno izlaze ovi gradski toksini...:).

I nakon 40 minuta uspona došli smo do prve prave prepreke. Riječ je bila o maloj špiljici do koje se dolazi pomoću sajle, no moja Kristina i ja ipak nismo bile spremne na to... Vođa nas je pokušao umiriti jer sajla znači sigurnost, no meni je taj uspon i pad djelovao kao poziv na vrištanje...  

 | Autor: miss7 miss7 Put do špilje osiguran sajlom

Konačno - vrh planine. Kada sam frendici rekla da se baš spustila teška magla, vođa puta me ispravio: "Ne, mi smo u oblacima". Čekaj, što? Bila sam izvan sebe od sreće! Naime, zbog gotovo 600 metara nadmorske visine došli smo ravno u oblak - stratocumulus. Odjednom je bilo superhladno, no ugrijala nas  je loza iz pljoske koju je ponijela jedna kolegica planinarka! Da, poanta je da uvijek trebaš imati malo alkohola...Nikad ne znaš kad će biti hladno, a nije loše niti ponijeti čvaraka ili špeka. Moje jabuke i štapići koje sam ponijela u ruksaku su izgledali gotovo smiješno.

 | Autor: miss7 miss7 Oblaci

Pogled s planine? Pa, teško ga je uopće opisati. Staneš, gledaš, upijaš ljepotu, shvatiš da ovakvih ljepota u Hrvatskoj ima puno, ali ih jednostavno nikad nemaš prilike bolje istražiti. Sve dok ne dođeš na ovakvo mjesto... No, odmora nije bilo puno. Vrijeme je bilo za povratak, i opet po riskantno visokim stubama. Strah svakog planinara je upravo silazak, jer većina se nesreća dogodi upravo tako. Možemo kucnuti u drvo, nama se ništa loše nije dogodilo. Ali, nam se dogodilo nešto predivno - iskustvo koje ćemo pamtiti kao početak našeg novog (planinarskog) života! Moj skromni savjet? Planinari, putuj, otkrivaj i diši. Punim plućima!

 | Autor: miss7 miss7 Pogled s vrha

Komentari 0