- Proces posvojenja u Hrvatskoj najčešće se u javnosti opisuje s ove dvije riječi: dug i kompliciran.
- Uz to, poznato je i kako je broj potencijalnih posvojitelja višestruko veći od broja djece koja u domovima ili udomiteljskim obiteljima čekaju na svoje roditelje. Postavlja se pitanje - zašto?
- O tome sam razgovarala s udrugom Adopta, ali i s bračnim parom iz Rijeke koji je prije 10ak godina posvojio sestru i brata, Elu i Jakova, i koji mi je dopustio da zavirim u njihov dom
Odgovor na brojna pitanja o preprekama na koje nailaze potencijalni posvojitelji odlučila sam potražiti kod Adopte - udruge za pomoć pri posvojenju iz koje su mi objasnili proces i izazove posvajanja djeteta u Hrvatskoj. No, osim statističkih informacija i brojki, više me zanimala stvarna priča ljudi koji su prošli ovo iskustvo i putem posvojenja zasnovali obitelj. Iz udruge su me spojili s bračnim parom iz Rijeke, Linom i Josipom, koji su mi ispričali priču o svojoj obitelji i ljubazno mi dopustili da jednog kišnog jesenskog popodneva zavirim u njihov život.
Priča o Lini, Josipu, Eli i Jakovu (jednoj sasvim običnoj, a posve neobičnoj obitelji)
Bili su mladi bračni par u kasnim dvadesetima kada su odlučili da žele imati djecu, prisjeća se Josip dok sjedimo u kuhinji, a Lina nam kuha kavu. "Nismo nikada pričali o posvajanju, ali to mi je uvijek bila ok ideja. U trenutku kad smo počeli raditi na djeci kako se već djeca rade, nije nam išlo", priča Josip. Oboje su znali da žele imati djecu, a način na koji će ih dobiti nije im bio previše bitan niti su dugo razmišljali o posvojenju. Aplicirali su i čekali. U međuvremenu su pokušali i umjetnu oplodnju, a Lina kaže kako su u šali znali reći "Vidjet ćemo što će prije doći, priroda ili društvo.“
U jednom trenutku u kuhinju ulijeće mršavi, smeđokosi dječak s ruksakom na leđima. To je Jakov, predstavlja ga tata dok 13-godišnji dječak grli roditelje i govori kako žuri na trening. "Trenira rukomet", govori Josip nakon što je Jakov otišao i dodaje kako mu jako dobro ide. "Osim jedne stvari", nadodaje Lina. "Da, Jakov stvarno loše gubi, " smiju se oba roditelja.
"Napisali smo 85 pisama centrima za socijalnu skrb"
Početak procesa posvajanja u Hrvatskoj započinje podnošenjem centru za socijalnu skrb pisanu prijavu namjere posvojenja i zahtjev za izdavanje mišljenja o podobnosti i prikladnosti za posvojenje. Po primitku zahtjeva započinje proces evaluacije prijavitelja, psihološkog testiranja i edukacije nakon čega centar izdaje mišljenje na temelju kojeg se stječe (ili odbija) pravo upisa u Registar potencijalnih posvojitelja u Republici Hrvatskoj.
Poziv koji je promijenio četiri života
U vrijeme dok su Lina i Josip aplicirali za posvojenje registar još nije ni postojao te posvojitelji nisu imali nikakve informacije što se događa jednom kada dobiju pozitivno rješenje. Josip se prisjeća kako su sami pisali i poslali 85 pisama - toliko je centara za socijalnu skrb bilo u Hrvatskoj. Svakome posebno su slali pismo koje, baš poput prijave za posao, sadrži motivaciju i obrazloženje zašto si baš ti najbolji kandidat. Dvije godine nisu čuli nikakve vijesti od Centra za socijalnu skrb, a onda je jednog popodneva, krajem travnja Lina dobila poziv koji je promijenio život njoj, Josipu i dvoje male dječice vrtićke dobi koje su tek trebali upoznati.
Lina se prisjeća tih dana kao stanja nekog transa i ludila. Nisu planirali imati odmah dvoje djece, nisu znali hoće li ikada imati djecu, a sada im osoba na drugoj strani linije govori kako mogu postati roditelji bratu i sestri koji se trenutno nalaze u udomiteljskoj obitelji. Lina i Josip nisu puno razmišljali jer svoju odluku su već davno donijeli. Ovo je bilo nešto slično kao kad planiraš s partnerom obitelj i saznaš da si trudna, i da će ti se za devet mjeseci pridružiti jedan novi član. Samo, u ovom slučaju, radilo se o dvoje novih članova koja u njihov dom nisu stigla za devet mjeseci već za tri tjedna.
"Nekad je najbolje kad se stvari brzo dogode"
"U tri tjedna proživjeli smo dvije trudnoće i dobili dvoje djece", kaže sa smijehom Josip, čudeći se sebi samima kako su to sve tako mladi i neiskusni uopće uspjeli. "Nekad je možda i najbolje kad se stvari brzo dogode, a ne kad puno o njima promišljaš. Nismo imali nikakvu opremu, stolce, krevete, ništa što treba dvoje male djece. Nabavljali smo od prijatelja. Srećom, imali smo jednu sobu viška koja je nama služila kao skladište", govori Lina.
Privikavanje na obitelj
Andreja Turčin, predsjednica udruge Adopta, kaže kako od slučaja do slučaja ovisi koliko će trajati vrijeme prilagodbe, uključujući niz faktora kao što je dob djeteta, brzina i dinamika ostvarivanja povezanosti između djeteta i posvojitelja, uzimajući u obzir da djetetu treba maksimalno smanjiti stres prelaska u novu obitelj i novo okruženje. Nije isto radi li se o manjem djetetu, bebi, djetetu koje ide u vrtić ili djetetu koje već u školskom sustavu. Ako je je dijete starije taj proces će duže trajati", objašnjava Andreja.
Josip i Lina prisjećaju se prvih mjeseci života s Elom i Jakovom. "Prve večeri, nakon tuširanja, ispričali smo im priču da bi mi voljeli biti njihovi mama i tata. Meni u tom trenutku nije bilo bitno ni da li će me i kada zvati „tata“. Nije mi to bilo najvažnije. Ako se dogodi, dogodi, ako ne, što sad", govori Josip.
"Drugo jutro su nas počeli zvati mama i tata"
I kada se dogodilo?
"Drugo jutro. Drugo jutro su nas počeli zvati mama i tata.
Meni je bilo divno, ali toliki stres mi je bio u glavi. Ja sam do prekjučer bio čovjek koji spava popodne na kauču, a u jednom trenutku imaš dvoje djece koji te zovu tata i mama. Više smo mi trebali adaptaciju nego oni", prisjeća se Josip uz smijeh.
Lina kaže kako im je neko vrijeme bilo jako važno zvati ih mama i tata i stalno su ponavljali "moja mama, moj tata, moja baka."
Priznaju kako u početku nisu bili sigurni kako uspostaviti odnos autoriteta iz razloga što djeca nisu bile bebe već pravi mali ljudi. Jedni drugima su bili stranci i odnos povjerenja je tek trebalo postići. Međutim, Josip kaže kako su oboje sasvim normalno prihvatili autoritet, dapače, priželjkivali ga. "Oni su meni dopustili da budem tata koji će postaviti granice, zabraniti i usmjeravati ih. Nismo bili u zoni da to ne smijemo." Lina dodaje kako su djeca znala napraviti nešto što bi zahtijevalo njihovu reakciju, i često su djeca sama predlagala kazne, poput „možda bi bilo dobro da večeras ne gledam crtić“, dok roditelji to ne bi niti doživjeli kao problem.
"To smo ti mi"
Kao da su čule da ih spominjemo, u kuhinju ulaze Ela i Lajka. Ela ide u 6. razred. Voli plesati, svirati, slušati K-pop i u slobodno vrijeme živcirati brata. Glasna je, vesela i iz nje pršti pozitivna energija. Lajka je pas koji su nabavili na nagovor Ele i Jakova, nakon što su ostali bez svog prvog psa Bina za kojeg su djeca bila jako vezana. "Ja nisam bio za novog, ali oni su ga jako htjeli i prigovarali da nismo obitelj bez psa." Lukavci jedni.
Ela pita tatu da joj da novac da ode do dućana. Želi kupiti kolu i čips. Pita me koji čips i kakvu kolu želim i ne odustaje dok ne izaberem jer - ja sam gost, napominje Ela. Vraća se s kolom i čipsom i govori kako je na putu do dućana upoznala ženu koja joj je pričala o Mozartu. Dijeli s nama informaciju kako je Mozart umro mlad. "Čak mlađi od tebe, tata." Svi se smijemo. Pas Lajka mi grebe džemper. Lina mu govori da prestane, a onda me pogleda ispričavajućim pogledom koji govori ,"A što ćeš? To smo ti mi - dobrodošla," a ja se osjećam kao da sam ovdje stoti put, a ne prvi. Jer takva je to obitelj.
Tata Josip, mama Lina, kćer Ela i pas Lajka.
Zašto 3112 djece živi u domovima i udomiteljskim obiteljima, a samo ih 254 ima ispunjene pretpostavke za posvojenje?
Zakonski se može posvojiti dijete ako je roditelj dao pristanak za posvojenje; ako je roditelj odlukom suda lišen prava na roditeljsku skrb ili je donesena odluka suda koja nadomješta pristanak roditelja na posvojenje djeteta; dijete umrlih, nestalih i nepoznatih roditelja ili ako nije trajno zbrinuto kod srodnika.
Andreja Turčin, predsjednica Adopte, naglašava kako Zakon prvenstveno želi zaštititi dijete za koje bi najbolje bilo da živi u zdravoj biološkoj obitelji. Iz tog razloga daje brojne šanse biološkim roditeljima prije nego što sud može donijeti odluku o oduzimanju roditeljske skrbi. U domovima i udomiteljskim obiteljima trenutno živi 3112 djece, dok je od tog broja "posvojivo" samo njih 254 - što znači da samo 254 djece ima ispunjene pretpostavke za posvojenje. To znači da 2858 djece čeka u domovima i udomiteljskim obiteljima, dok ih nitko ne može posvojiti jer njihovim biološkim roditeljima još uvijek nije oduzeta roditeljska skrb, jer, primjerice, nazovu dijete jednom mjesečno.
Life&style
Andreja napominje kako je za tu djecu nužno da sud čim prije razmotri i što prije ocijeni adekvatnost roditeljske skrbi njihovih bioloških roditelja. Ističe jedan primjer neprihvatljivosti takvog stanja u kojem neka djeca, radi povremenog javljanja roditelja, u domovima i udomiteljskim obiteljima provedu punih 18 godina. Po Zakonu, njihovi biološki roditelji su mu i dalje roditelji i to dijete je dužno, u slučaju da njegovi biološki roditeljski onemoćaju iz raznih razloga (zdravstveno, financijski itd.), po načelu reciprociteta (iako o njemu taj isti roditelj nije brinuo ni dana života) obavezu brige i uzdržavanja roditelja.
Zašto 254 djece podobno za posvojenje onda nema obitelj?
Kako je iz podataka vidljivo, broj potencijalnih posvojitelja, koji je trenutno 1308, je višestruko veći od broja djece koja imaju ispunjene pretpostavke za posvojenje. Razlog tome, prema mišljenjima nekih, je taj da većina djece koja imaju ispunjene pretpostavke za posvojenje pripada skupini „djece koja teže pronalaze obitelj“ tzv. „teže posvojive djece“, a radi se o djeci starijoj od osam godina, djeci s teškoćama u razvoju, djeca različitog etničkog porijekla itd.
Ispovijest majke koja je posvojila dijete: "Moj sin ne bi bio ništa više moj da ima moju boju kose!"
Andreja ističe kako postoje brojni razlozi koji doprinose smanjenom broju zasnovanih posvojenja. Jedan od razloga je svakako i neusklađenost zakonskih propisa koji na neki način ne potiču ili otežavaju posvajanje djece starije od osam godina. Primjerice, prema Zakonu o rodiljnjim i roditeljskim potporama, posvojitelji koji posvoje djecu mlađu od osam godina imaju pravo na šest mjeseci posvojiteljskog dopusta i osam mjeseci roditeljskog dopusta. S druge strane, posvojitelji koji posvoje djecu stariju od osam godina nemaju pravo na roditeljski dopust. Iz navedenog je vidljiva diskriminacija djece starije od osam godina te umanjivanje njihove potrebe i prilike za dodatnom prilagodbom na novu obitelj. A upravo je starijoj djeci potreban duži period prilagodbe za razliku od male djece koja se još uvijek relativno brzo mogu povezati s novim roditeljima.
Andrea, koja je baš poput većine drugih članova volontera u udruzi Adopta i sama posvojiteljica, ohrabruje potencijalne posvojitelje da ne odustaju i ne posustaju zbog činjenice da poneki duže čekaju. Neke priče nisu tako crne kako im se mogu na prvi mah učiniti i često su rezultat nedostatka ljubavi, pažnje, brige koja djeci koja odrastaju u sustavu nedostaje. "Imamo prekrasnih priča i iskustva o takvim posvojenjima. Svako dijete zaslužuje priliku odrastati u svojoj obitelji."
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.