Posjetila sam dvorac za koji i Discovery Channel tvrdi da ga opsjedaju duhovi. Mislim da je to istina...

• Priče o srednjovjekovnim dvorcima u kojima stanuju i duhovi prijašnjih vlasnika ili pak onih koji su tamo pogubljeni, nisu nam nikakva novost 
• Čak štoviše, sigurna sam da mnogima od nas, kada posjetimo neki dvorac, kroz glavu i prođe pomisao o duhovima, ali ju vrlo brzo ignoriramo i nastavimo s danom 
• No, moram priznati da me, već nekoliko tjedana, koliko je prošlo od mog posjeta jednom dvorcu, Predjamskom gradu kod Postojnske jame, misao o duhovima ne napušta. Sigurno zbog onog što smo moja ekipa i ja doživjeli... 
• Pročitaj također: Ideja za vikend izlet: zašto ne bismo posjetili jedini slovenski dvorac na vodi?

Mislim da ne postoji osoba koja nije čula barem jednu priču o duhovima u srednjovjekovnim dvorcima. Mene osobno takve priče zaintrigiraju nakratko pa ubrzo na njih zaboravim. Čak i kada se radi o dvorcima koje sam posjetila, s obzirom na to da se u njima uvijek nalazi mnoštvo ljudi, obilasci su po danu... Zaista nikada nije bilo mjesta nelagodi. No, nakon nedavnog posjeta jednom dvorcu, misao o duhovima u njemu me ne napušta i s vremena na vrijeme pomišljam kako sam se, po prvi put u životu, susrela s duhovima. 

Naime, radi se o Predjamskom dvorcu (Predjamski grad) koji se smjestio u selu Predjama u Sloveniji, na nekoliko kilometara od Postojnske jame. Ovaj je dvorac zaista veličanstven i svakome tko ga posjeti oduzima dah prvenstveno time što je uklesan u stijenu na, više od 120 metara, visokoj litici. Najveći je to špiljski dvorac na svijetu, a imao je i svog Robina Hooda - viteza Erazma Predjamskog koji je pljačkao bogate i svoj ulov davao siromašnima, a koji se, tvrdi legenda, čak godinu dana od carske vojske skrivao u tajnim hodnicima same špilje. 

Josipa Farkaš

Nikola Zoko Foto: Nikola Zoko

Iako su Erazma mnogi voljeli, njegov sluga ga je izdao zbog čega je ubijen upravo unutar dvorca pa se vjeruje kako njegov duh još uvijek ondje luta. I ne samo njegov već, uvjerena sam, i duhovi mnogih koji su također izgubili život u samom dvorcu i to u mučionici koja se tamo nalazi baš poput neke potpuno uobičajene prostorije. 

No, prijeđimo mi na moje iskustvo i 'upoznavanje' duhova. Za početak, valja naglasiti kako smo, moji novinarski kolege i ja, dvorac razgledavali navečer što je zasigurno pridonijelo spooky atmosferi. Na ulazu u dvorac već se čuju zvukovi poput udaraca u željezo, ali za njih je očito da su snimljeni i dolaze iz zvučnika. No, upravo to me potaknulo da upitam našeg vodiča Kevina ima li u dvorcu duhova. Moje je pitanje bilo pomalo šaljivo, ali osmijeh mi je prilično brzo nestao s lica kada je Kevin odgovorio - da. "Ne bih vas želio preplašiti, ali mnogi istraživači su bili ovdje. Čak i Discovery Channel i potvrdili su da ovdje ima paranormalnih aktivnosti". Divno...

Nikola Zoko Foto: Nikola Zoko

Nikola Zoko Foto: Nikola Zoko

No, moja ekipa i ja smo se hrabro zaputili u dubinu dvorca i zapravo smo bili prilično opušteni, postavljali brojna pitanja i ugodno ćaskali i čak se smijali maci Tečki koja nas je, još na samom ulazu u dvorac, odmjeravala i u stopu pratila u našem razgledavanju. "Možda je ovo reinkarnacija Erazma ili njegove princeze", rekla je jedna od kolegica, a svi smo se nasmijali iako smo u Tečkinim očima primijetili malo osude. 

Baš u trenutku kada smo se svi dobrano raspričali i zbijali šale, počeli smo čuti i glasove, ali prilično nedefinirane jer su uvijek utihnuli baš kada smo željeli malo bolje pozornije oslušnuti. Čak smo pomislili da nam se nešto kolektivno pričinjava, a nekima više baš i nije bilo svejedno.

Nakon čudnih glasova, sve je, slobodno mogu reći, krenulo nizbrdo. Naime, u jednoj od spavaonica, Tečka je odlučila gledati u jednu točku i treptati baš kao da joj netko govori i tepa, a kada smo iz prostorije odlazili, više nas nije slijedila, ali nas je jednom, za kraj, dobro odmjerila. Kakve li je samo upute dobila i od koga (ili čega)... Možda bolje da ne znamo jer smo ubrzo došli do vrlo visokog dijela u dvorcu u kojemu se nalazi jedno malo, ali prilično teško zvono nalik onom crkvenom koje posjetitelji imaju običaj pogurati kako bi ono zazvonilo. Za sreću. 

Naravno, i mi smo odlučili malo pozvoniti (oko čega se treba prilično potruditi jer je vrlo teško) i baš u trenutku kada smo se svi okrenuli i odmaknuli od zvona, ono je zazvonilo za nama. Reći ću samo da smo ostalih nekoliko prostorija i prolaze u špilji posjetili prilično brzo, uz neprestano ispitivanje 'tko je to gurnuo zvono', a i prvi sam put od odrasle osobe čula riječi 'ja ne želim hodati zadnji'. No, trudili smo se održati veselu atmosferu. 

Josipa Farkaš

Kada se razgledavanje Predjamskog dvorca približilo kraju i kada smo već stajali na samom izlazu, prilično smo se ohrabrili i zamolili Kevina da ugasi sva svjetla s obzirom na to da je to tako ionako to trebao učiniti i zaključati dvorac. Kevin je našu želju ispunio, a mi smo za dvije sekunde izletjeli van jer ipak nismo toliko hrabri kao što smo mislili. 

Po našem izlasku, nekoliko smo minuta pričekali Kevina i komentirali svoje doživljaje, a onda smo uočili da s nekim izlazi iz dvorca i drži im lekciju... Bio je to par vrlo mladih turista koji su odlučili iskoristiti priliku dok nikoga nije bilo na recepciji dvorca i ušuljati se dok smo mi već odmakli s razgledavanjem, a izašli su samo zato jer su se svjetla najednom ugasila. Prvo smo se malo začudili njihovoj ludoj ideji, a onda nam je laknulo jer je su oni opravdanje za sve glasove koje smo čuli - čuli smo njih, a ne duhove i bome nam se nije pričinjalo. No, ipak su ostala pitanja - tko je zazvonio zvonom dok smo mi bili blizu njega, je li Tečka oduvijek bila mačka i u što je onako pozorno gledala...