- Ako spadaš među milenijalke, zasigurno ćeš pogledati film 'Poruke za Isabelle', pustiti nekoliko suza te poslušati i plesati uz 'Dancing On My Own' od Robyn
- I upravo zato ga toliko volimo!
- Najjednostavnije objašnjenje čini se očitim: nostalgija, međutim, ima puno više od toga…
Ako spadaš među milenijalke, vjerojatno si generacija koja najviše voli prisjećati se. Ne zato što želiš da se 2000-e vrate. Traperice niskog struka, razdjeljak po strani i mousse make up mogu ostati tamo gdje im je mjesto: u prošlosti. Ne nedostaje nam estetika tog doba. Nedostaje nam osjećaj koji nam je pružilo. Sigurnost da nam život još uvijek nudi sve mogućnosti. Da ćemo na kraju pronaći TAJ posao iz snova, moći si priuštiti vlastiti stan i da će na kraju sve nekako ispasti više nego dobro.
Ali, ne mislim da samo nostalgija objašnjava zašto film 'Poruke za Isabelle' tako snažno odjekuje među milenijalcima. Mislim da ne volimo ovaj film zato što se želimo vratiti u prošlost. Volimo ga jer nas podsjeća kako je to osjećati nadu.
Kao milenijalke, odrasle smo s obećanjem da će sve na kraju biti u redu. Dobro obrazovanje, dobar posao, na kraju i posjedovanje nekretnine, možda čak i osnivanje obitelji. Nekako bi sve došlo na svoje mjesto. Umjesto toga, imali smo financijske krize, pandemije, inflaciju, preskupe stanove, ratove i svijet koji se čini da je svake godine sve kompliciraniji. Optimizam više nije zagarantiran.
Upravo zato se Netflixov film 'Poruke za Isabelle' čini gotovo kao mali čin pobune. Nježan je, vjeruje u ljude, vjeruje da ljubav može funkcionirati. I priča priču u kojoj na kraju ne ispadne baš sto posto u redu, ali barem nešto dobro ispadne.
Foto: Netflix
Ne žudimo za savršenim svijetom, nego za malo nade
Koliko je vremena prošlo otkako smo vidjeli nešto ovakvo? Činilo se da su romantične komedije gotovo izumrle posljednjih godina. Umjesto toga, stalno smo bile bombardirane mračnim serijama, antijunacima, istinitim zločinima i pričama koje su nas rijetko ostavljale s dobrim osjećajem. 'Poruke za Isabelle' čini suprotno. Film se ne ustručava boli - upravo suprotno - ali inzistira na tome da nakon tuge mora biti mjesta i za ljubav, nadu i optimizam.
Film priča sve, samo ne jednostavnu priču. Jill tuguje za svojom sestrom Isabelle i nastavlja ostavljati glasovne poruke na svom starom broju mobitela, nesvjesna da sada pripada Wesu. Wes također poznaje ovu vrstu boli, jer je izgubio majku.
Upravo je to ono što ga razlikuje od drugih filmova. Ne gledamo dvoje ljudi koji se slamaju pod teretom svoje traume. Svjedočimo dvoje ljudi koji, unatoč svojim gubicima, dopuštaju da se nada vrati. Uče da tuga i ljubav mogu koegzistirati. Možda upravo zato milenijalci toliko vole ovaj film. Ne zato što smo naivne, nego zato što smo dovoljno dugo živjele u svijetu koji nam je govorio suprotno.
Foto: Netflix
Žao nam je, Wes! Ovdje su sestre ipak u centru pažnje
Nadalje, 'Poruke za Isabelle' čak ni ne čine ljubavnu priču najvažnijim odnosom. Čak i prije početka filma, svi znaju da će Jill i Wes na kraju biti zajedno. Uostalom, to je obećanje dobre romantične komedije. Međutim, emocionalna srž filma leži negdje drugdje: u odnosu između Jill i njezine sestre Isabelle.
Kada Jill kaže: "Ne treba mi muškarac", to nije neka feministička fraza. To je istina. Ono što joj nedostaje je sestra. Wes je važan. I da, moramo priznati, šarmantan i seksi. Ali u konačnici, on ostaje više sporedni lik u priči o obiteljskoj ljubavi, gubitku i ljudima koji ostaju s nama čak i nakon njihove smrti.
Ipak, bilo bi lažno tvrditi da Wes ne doprinosi hypeu. Milenijalci, uostalom, vole biti zaljubljeni. Naravno, pomaže i to što Wes izgleda dobro, pažljiv je, sluša, pokazuje emocije, nikad se ne trudi biti cool negativac i na kraju se ne ustručava zaplesati za Jill (i Izzy).
Foto: Netflix
'Poruke za Isabelle' postaje mjesto gdje sjećanja žive
A tu su i glasovne poruke. Uostalom, tko ostavlja duge poruke na glasovnoj pošti 2026. godine? OK, šaljemo glasovne poruke. I to ne baš kratke. Mi milenijalci smo svjetski prvaci u pretvaranju jednostavnog odgovora u mini-podcast. Glasovna pošta, s druge strane? Ostavljanje poruke na glasovnoj pošti nekada je bio trenutak kada bismo panično prekinule vezu čim bi se javila.
Ipak, 'Poruke za Isabelle' čine glasovnu poštu najemotivnijim elementom filma. Naime, nije više riječ o samom načinu komunikacije. Jill nastavlja ostavljati poruke za svoju preminulu sestru na njezinom starom broju i sluša stare glasovne poruke od Isabelle iznova i iznova - samo da bi još jednom čula njezin glas. Glasovna pošta postaje mjesto gdje sjećanja žive. Gdje osoba možda više nije tamo, ali njezin glas ostaje.
Foto: Netflix
Life&style
'Dancing On My Own' tjera milenijalce na ples – i plač
A onda, naravno, dolazi taj jedan trenutak: 'Dancing On My Own' od Robyn. Možda godinama nismo svjesno slušali tu pjesmu. Ali, s prvih nekoliko taktova postaje jasno: još uvijek možemo pjevati uz svaki stih. Naši su mozgovi pohranili te stihove negdje između cjelonoćnog izlaska u klub i slomljenog srca, i upravo sada su uskrsnuli.
Međutim, s melodijom se ne vraćaju samo stihovi, nego i osjećaji. Na kratko, godina 2026. nestaje, praveći mjesta sjećanjima na vrijeme kada se sve još činilo mogućim.
Foto: Netflix
Dakle, kada Jill ponovno pleše uz 'Dancing On My Own' na kraju filma, vjerojatno su potekle mnoge milenijalske suze. Ne samo zato što je scena tako lijepa, nego zato što nas film na trenutak vraća tamo. Ne u samu prošlost, ne, nego u osjećaj koji smo tada povezivali s njom.
To bi mogla biti prava tajna filma 'Poruke za Isabelle'. Film nas ne čini samo nostalgičnima. Podsjeća nas kako je bilo vjerovati u budućnost. A možda je to upravo osjećaj koji milenijalci danas najviše žele…
@bombxel Cant get this movie and song out of my head #voicemailsforisabelle #nickrobinson #zoeydeutch #jillandizzy #dancingonmyown ♬ Dancing On My Own - Robyn
Life&style
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.