Prekrasne čestitke Kristina slika ustima jer drukčije ne može - zato sam ih odlučila kupiti

• Na mnoge adrese ovih su dana stigli paketići čestitaka umjetnika koji slikaju ustima i nogama s molbom da ih platimo, skromnih 58 kuna
• Čestitke više nisu jako in, no ova svota je tek zrnce pijeska prema onome što ćemo potrošiti u blagdanskom šoping ludilu
• A pomoći će ljudima poput Kristine, simpatične Riječanke koja se od rođenja ne može služiti od rođenja da žive bolje i ponosnije, zarađujući svoj kruh

U moj poštanski sandučić stigla je odeblja kuverta. Šalje je Izdavačka kuća umjetnika koji slikaju ustima i nogama. U njoj šest čestitki s božićnim motivima, kuverte, šest kartica koje se privezuju na poklone, naljepnice, kalendar i molba za uplatom 58 kuna. Priložena je i platnica. Kao i pismo jedne od umjetnica u kojem govori koliko  osobama s invaliditetom znači mogućnost da same zarade za život.

Možda vas zanima Ovdje će te nagraditi za najružniji džemper i još će te počastiti fritulama Life&style

Tko se u svom ljudskom srcu koje ni izbliza nije savršeno ni uvijek dobrohotno, na trenutak nije osjetio iziritirano jer netko nam šalje nešto što nismo naručili, a onda traži da to platimo? Vjerujem da su mnogi primivši ovaj paket, ostavili ga da leži zametnut među računima, junk poštom i drugim papirima. I ja sam. No ipak negdje, ostaje crvić koji svrdla: mogla sam pomoći, a nisam. ne znam tko su ti ljudi, ali negdje postoje. Pa sam učinila jedino logično: nazvala i upoznala umjetnicu koja slika ustima.

Živim - užurbano

Kristina ima 33 godine, rođena je u Rijeci, srednju grafičku školu završila je u Zagrebu, danas opet živi u Rijeci, s roditeljima, a ima i mlađeg brata. Kad je pitamo kako živi, kaže - užurbano. Više puta tjedno dolazi joj medicinska sestra, fizioterapeut, asistentica svaki dan, treba ih dočekati i i ispratiti i prođe skoro cijeli dan, smije se. "Živim normalno, svi mi imamo svoje obaveze. Netko ih ne može obaviti tako brzo kao čovjek koji ima ruke ili noge, ali ih obavimo. "

Privatni album/Olja Runjić

Priča kako je shvatila da ima umjetnički talent i kako se počela baviti slikarstvom:

"Otkad sam bila dijete sam voljela crtati, ali dok sam se školovala, nisam imala vremena previše za to makar sam uvijek imala dobre ocjene iz likovnog. Tek nakon srednje škole sam se posvetila slikarstvu. Saznala sam onda i za Međunarodnu udrugu umjetnika koji slikaju ustima i nogama, javila im se i od 2006. godine sam njihova stipendistica."

Ne mogu saviti ni ispružiti ruke

Udrugu je 1956. osnovao slikar A. Erich Stegman, u njoj su samo osobe s teškim invaliditetom, a prodajom čestitiki i kalendara s svojim djelima, sami brinu o svom preživljavanju. Maria-Kristina Božičević od rođenja ima artrogripozu, prirođenu bolest mišića lokomotornog sustava kod koje je naglašena ograničena pokretljivosti zglobova. "Ne mogu niti saviti niti ispružiti zglobove, nego je tako kako je. Ima i blažih slučajeva koji s operacijama i vježbama uspiju aktivirati mišiće, no to su vrlo bolni zahvati i vježbe. Meni je desna ruka stajala prema van. Uspjeli su mi je vratiti da mi bude uz tijelo, da ne zapinje kad idem kroz vrata" objašnjava bez imalo dramatiziranja.

Kad slikam pejsaž, zamišljam da sam tamo

Govori što joj slikanje znači: "Slikanje me opušta i veseli, posebno kad vidim da sam napravila dobar rad. Osim toga, kad slikam neki pejsaž, zamišljam da sam tamo jer sam u kolicima i ne mogu svuda ići. Najčešće slikam božićne, novogodišnje i uskršnje motive, ali svašta volim probati."

Privatni album/Olja Runjić

"Pokušala sam upisati i studij slikarstva u Zagrebu, ali nisam prošla. Bila sam tužna, nisam imala volje pokušati ponovno, pa sam si rekla, a šta sad, slikat ću ovako. Vjerojatno bi mi bilo i prenaporno biti cijele dane na Akademiji jer tijelo mi je dosta oslabilo, bilo bi preteško. Tako da mi je dolazila mentorica Mirna Kutleša, dosta sam toga naučila pa se sad usudim raditi i neke teže motive. I danas dođe kad mi nešto "zapne"."

Kako ljudi reagiraju?

Pozitivna sam osoba, to ljude uvijek privuče

"Dobro, ja sam pozitivna osoba, vedra i to ljude uvijek privuče. Neki se šokiraju jer misle da ne mogu ništa, a onda se iznenade. Volim i izlaziti, tko ne bi volio? Na žalost, ne mogu tako često. A imam i dečka. Idem van s njim kad dođe jer nije iz Rijeke. Kako je Rijeka brdovita nemamo previše izbora, ali uvijek smislimo nešto."

Od mnogih vještina koje je Kristina savladala bez ruku, faciniralo nas je i kako se sama može našminkati i to vrlo precizno, jer to ipak ne može napraviti ustima.

Savršeno precizno potegnem liniju tuša na oku

"Sama se šminkam, to sam naučila. Imam torbicu koja čvrsto stoji, u unutrašnjosti je džepić u koji postavim šminku, olovku, maskaru ili bilo što i onda se pokretima glave našminkam. Naravno stavim i ogledalo da se ne ubodem u oko. Napamet ne bih mogla. Sad si tuš za oči stavim ful ravno i precizno tako da me svi pitaju kako to uspiješ, ali praksa čini čuda. Gledala sam trikove na YouTubeu i prilagodila sebi što sam mogla."

Privatni album/Olja Runjić

Inzistirala je i da spomenemo Mrljicu, psića koji je isto važan dio njezina života.

Taj pas laje non-stop!

"Mrljica je super. Tako je pametna, dobra, sve sluša. ima već 10 i pol godina, to je već gospođa. Ne smijemo joj više tepati, kad tepam me čudno gleda, a kad kažem "Oprostite, gospođo" se fino namjesti, ponosno. Dobro se prilagodila meni. Kad se treba maknuti se makne, na primjer kad idu kolica. Mješanac je maltezera i tibetanskog terijera, dvije živčane rase, to laje non-stop" smije se Kristina.

Nadam se da je njezina priča još ponekog osim mene uvjerila da moram kupiti taj paketić čestitki, čak i ako ih nikome ne pošaljem. Onaj sasušeni komad bakalara platit ću dvostruko više, a još će mi i muž i djeca raditi kisela lica jer ga moraju jesti. Bolje je pomoći ljudima koji su nadvladali svoj hendikep, žive s rukama od kojih malo koristi, no svaki dan služeći se nogama, ustima se odijevaju, jedu, telefoniraju, koriste računalo, izlaze iz kuće. I još rade nešto tako fenomenalno kao što je slikanje.