Od kolijevke pa do groba, najljepše je u bordelu

Jel se sjećate svoje prve jedinice u školi? Zapravo, bilo bi pametnije da napišem “sjećate li se”, ali nismo u hrvatskoj sapunici, pa neću, dovraga, majko!

Ja se sjećam svoje. Mislim da se dogodila u drugom razredu osnovne, kad mi je učiteljica iz matematike crvenom kemijskom na zadaću napisala “1 iz zalaganja.”

Tad još nisam imala pojma što znači “zalaganje”, a učiteljica mi je objasnila da je zadaća - iako je bila djelomično točna - jako neuredno napisana, zbog čega zaslužuje ocjenu jedan. Naravno da sam se bojala doć doma - ne samo zato što je u informativki pisalo da sam dobila jedinicu, nego i zato što sam od mame previše puta čula riječ “internat” da bih bila mirna. Današnjim klincima je lakše jer brzo mogu guglat internat i shvatit da ih roditelji tamo vjerojatno ne bi ni mogli poslat jer je preskupo, ali mojoj generaciji je internat bio jedan od najgorih strahova.

Nisam završila u internatu, čak nisam ni završila u kazni, ali zadaće mi više nikad nisu bile neuredne. Netočne da, neuredne - ne. 

Previše sam se bojala mame i učiteljice da bi se to više ikad ponovilo. 

Sljedeća loša ocjena koje se sjećam je bila četvorka iz hrvatskog na kraju četvrtog osnovne - naravno da četvorka zapravo nije “loša”, ali meni je narušila prosjek koji je trebao biti 5-0, pa onda ipak nije jer mi je razrednik zaključio “poticajnu četvorku.”

Poticajne ocjene sigurno dobro funkcioniraju kad ih daješ ljudima koji to shvate kao izazov da budu bolji – ja sam svoju četvorku shvatila kao povod za inat u suprotnom smjeru i više nikad nisam imala 5 iz hrvatskog. Zapravo jesam još jednom, u šestom razredu, ali to je bilo to.

Čim su vidjeli knjižicu s ocjenama, mama i tata su sjeli u auto i utrčali u zbornicu u kojoj je tata vikao na učitelja riječima: “Jel znaš ti ko sam ja”, a mama prijetila kumstvima koja ima u ministarstvu. “Kako ste mogli našoj kćeri dati četvorku?” – urlali su pred punom zbornicom, tako da svatko kome ikad na pamet padne slično zna s kim ima posla. 

Naravno da nisu. U moje vrijeme - što zvuči kao da sam išla u školu s Louisom XIV. - učitelji i profesori su bili nadređeni i mami i tati i djetetu. Svetinja. I nikom nije padalo na pamet ić vikat na ljude koji rade u školi.

Ali vremena se mijenjaju, ne samo na način da načelnici općina mogu peglat karticu u bordelu ili dobit nagradu za najboljeg je*ača i svejedno ostat na funkciji, nego i na način da se hijerarhija odavno preokrenula. 

Danas je sasvim “normalno” da roditelji dolaze u zbornicu i prijete profesorima kojima prije toga često prijete i sama djeca - zato jer smiju, jasno, sve se uvijek svodi na ono što znaš da smiješ i ono što znaš da ne smiješ. 

Ja sam u četvrtom osnovne znala da ne smijem prigovarat zbog četvorke iz hrvatskog - iako mi je na prvu zvučala nepravedno, bila je tamo s razlogom, a razlog je bio to što mi se nije dalo učit nastavke glagolskih vremena. 

Jel se sjećate svoje prve školske nepravde? Moja je iz sedmog razreda, kad je jedna cura iz razreda odgovarala matematiku pred pločom.

Učili smo trokute već neko vrijeme, a njen zadatak je bio da na temelju onog nacrtanog na ploči odgovori kakav je – pravokutni, jednakostranični, jednakokračni, raznostranični…

Ne sjećam se kakav je točno bio, ali sjećam se njenog odgovora: “Ovaj trokut je sličan!”

Za slučaj da ste zaboravili, a naravno da jeste, dva su trokuta slična ako su im odgovarajući kutovi jednakih veličina, a duljine odgovarajućih stranica proporcionalne.

Ima i formula za izračun koeficijenta sličnosti, ali to je potpuno nebitno (i ne želim da vam se spava) – ono što je bitno je da je prva i temeljna pretpostavka sličnosti trokuta to da su DVA, a na ploči je bio jedan. 

“Ovaj trokut je sličan” je, dakle, bio apsurdno netočan odgovor, a umjesto da rezultira instantnim “vrati se na mjesto, dobila si 1 (i sedam Zdravo Marija)”, profesorica se borila dok cura pred pločom nije dobila 5. 

Nije to nužno toliko loša stvar, nekad treba pomoć čovjeku da se spasi, ali dok se ona hvatala za slamke da bi loš performans iz poznavanja trokuta svejedno nagradila peticom, sjetila sam se svih situacija u kojima sam zbog puno manjeg neznanja kod iste profesorice dobivala ocjene koje sam se bojala priopćit mami. 

I njena petica je bila poticajna, a par mjeseci kasnije, razred je prošla s 5-0. Par dana prije dodjele knjižica je pitala “kako se Tuđman preziva?” 

Dvije poticajne ocjene, svaka u svom smjeru - čija je opasnija? 

Moja, čiji je zadatak bio da me trgne iz nemara ili njena, čiji je zadatak bio da ga nagradi?

Prilikom upisa u srednju školu nitko nije pitao za kontekst - kao što nitko nije pitao moje učitelje i profesore da mi povise ocjenu.

I neka nije, moje je bilo točno onako kako sam sama zaslužila. Njeno nije. 

Ajmo u srednju. 

Sat povijesti, profesorica na usmenom pita “1925. godine smo imali što?” Imali smo svašta, jasno, a na nama je bilo da pretpostavimo na što točno misli - u 9 od 10 slučajeva, prva pretpostavka je bila kriva, a ocjene su reflektirale i tu krivu pretpostavku iako nije bilo načina da odmah shvatimo što želi. I dalje nije bilo roditelja koji se bune po zbornici. 

Sat hrvatskog, profesorica (ne moja, moja je bila super) u provjeri lektire pita “kako se zvao konj Ane Karenjine?” Tolstoj se vjerojatno okreće u grobu jer nije napisao knjigu da bi ljudi pamtili imena konja i boju zidova u kućama, ali nitko ne dolazi u zbornicu. 

Sat njemačkog, profesorica nas zaključava u razred i ne pušta nas doma uz riječi “nitko ne izlazi van dok se ne javi tko je kokoš i tko je iz šubi-dubi familije.” Prvih 5 minuta je bilo smiješno - pola sata kasnije je bilo jezivo. U zbornici se u nekoliko narednih dana pojavilo par roditelja, ali sve je ostalo isto. To su već tradicionalni ispadi, rekoše (-e, -e, -osmo, -oste, -še).

Sat tjelesnog, zadnji u godini u kojoj maturiramo i idemo na prijemni - profesor zaključuje jedinicu dečku koji je najbolji matematičar i informatičar u generaciji, ali ne može pogodit koš točno onako kako prosječna mama ne može zapamtit šifru za Facebook. “Nisam ja ništa dirala, samo se promijenilo.” Umjesto na maturu, odlazi na popravni. Iz tjelesnog. U četvrtom razredu matematičke gimnazije. Roditelji u zbornici ne mogu riješit ništa, tako je kako je.

Ajmo na faks. 

Ja prvu godinu upisujem u Osijeku jer sam u Zagrebu ispod crte, što je isto po zaslugama. 

Tamo mi se u zamjenu za polaganje nepoloživog ispita - s cjenikom koji je javna tajna - nudi seks s patuljastim poduzetnikom koji je doba prijatelj s profesorom. “Reći ću mu da te pusti, ali mogu mu to reć samo ako si moja.” Nedugo nakon što sam si povratila u usta, izglasava se bezuvjetno polaganje godine za predbolonjce - Louis XIV. i ja smo zadnja generacija - i prebacujem se u Zagreb s tri nepoložena ispita, neokaljana mikropenisom uglednog poduzetnika koji je pio kavu u kafiću u kojem sam radila. 

U Zagrebu sve djeluje normalno i pošteno - do trenutka u kojem kucam na vrata tajništva jedne katedre s pitanjem iz oblasti dotične katedre, a gospođa koja tamo “radi” me nasilno izbacuje van uz rečenicu “NE MOŽE SAD, PRIČEKAJTE MALO!” Nakon što sam malo pričekala, ulazim u prostoriju u kojoj je u prvom planu kompjuter na kojem gospođa igra Farmville. Dok sam ja čekala s pitanjem koje je bilo hitno, ona je hranila virtualne kokoši.

Na trećoj godini dolazim na konzultacije u kabinet profesora, a na vratima stoji obavijest koja kaže “danas nema konzultacija, dođite opet sljedeći tjedan.” Pored mene stoji cura koja je otišla ranije s posla da bi stigla na konzultacije - iz Karlovca. Obavijesti na internetu nema - jer je smije ne bit, a svatko radi ono što zna da smije. 

Četvrta godina, ispit iz predmeta koji za bolonjce ima jedno ime, a za predbolonjce drugo, iako je zapravo ista stvar. Piše se u dvije dvorane. Nositeljica kolegija kasni i ne proziva nas, pa samo ulazimo u dvoranu u kojoj pišemo ispit. Predajem papir s odgovorima na pitanja, sretna jer sam znala sve osim jednog, a umjesto “hvala, doviđenja” dobivam poklon paket “deranje na studenta.”

Stala sam pred krivu dvoranu i ušla na ispit za bolonjce, što je profesorica odlučila nagradit nelogičnim optužbama koje su išle ovako: “Vi ste u krivoj dvorani” - točno, “ja vam ovo neću priznat” - zašto, “namjerno ste ušli u krivu dvoranu da me prevarite” - nisam nego nas niste prozvali, “ispit za vašu grupu ima manje pitanja i lakši je” - wow. Morala sam ga ponovno polagat dva tjedna kasnije, što je rezultiralo peticom - i mojim posjetom prodekanici s detaljnim opisom nepotrebnog ponavljanja ispita. Moja je greška što sam ušla u krivu dvoranu, ali pisao se ispit iz istog gradiva i nije bilo potrebe da me se kažnjava. Nije bilo potrebe ni da me se ponižava pred punom dvoranom, ali svatko radi ono što smije. 

Ajmo u klasičnu gimnaziju, trenutno najpoznatiju školu u Hrvatskoj. 

Profesorica je malo tu, malo nije, a gradivo koje se trebalo učit u vremenu kad “malo nije” je stavljeno u ispit, što rezultira lošijim ocjenama za sve… ali umalo ne i za profesoricu.

Jedna majka - koja je usput i prva dama - šalje mail s detaljnim izvještajem o nepravednoj praksi. Ocjene se dižu “pod pritiskom.”

U moje vrijeme - kad smo Isus i ja išli skupa u razred - to bi bilo nezamislivo. I opasno - ako se profesor boji roditelja, nešto ne valja.

I ne valja, naravno, ali “ne valja” nije jednosmjerna ulica.

Kad se priča o nasilju nad profesorima koji pod pritiskom roditelja donose odluke o ocjenama, često se priča samo o jednoj strani priče - o djeci kojoj se ne da učit i roditeljima koji po zbornicama prijete kumstvima i poznanstvima. I treba se pričat jer je nedopustivo da nečije lijeno (ili nezainteresirano ili “sličan trokut”) dijete dobiva ocjene koje nije zaslužilo. 

Ali nedopustivo je i ovo drugo, ovo o čemu se teže priča jer je “u moje vrijeme profesor bio svetinja.”

A ne možeš bit svetinja po defaultu. 

Najveći problem u ovoj priči nije prva dama koja je, iako to nigdje nije izričito tražila, ishodila promjenu ocjena za svog sina (i posljedično drugu djecu iz razreda) - problem je u tome što se, da je mail poslala nečija “nebitna” mama, a ne prva dama, vjerojatno ništa ne bi dogodilo. Slično kao što se ništa nije dogodilo kad “nebitni” roditelji mog prijatelja iz razreda nisu mogli pobijedit u borbi protiv apsurdnog popravnog iz tjelesnog.

Prosjek 5-0 zvuči kao nepotrebno pretjerivanje u zemlji s hiperinflacijom odlikaša - i je - ali ako je profesor nekog zakinuo zato jer (misli da) smije, netko mu treba reć da ipak ne smije. Prema prosjeku se, između ostalog, dodjeljuju mjesta u domu - zamislite da vam dijete ne može dobit smještaj jer je profesorica bila odsutna, pa je rupu u vlastitom radu interpretirala kao rupu u tuđem znanju. 

“Koliko je još takve djece koja su zakinuta, ali nemaju moćne roditelje?” - ljute se ljudi na internetu jer zvuči nepravedno da je netko uspio “isforsirat” promjenu. 

“U moje vrijeme se to nije radilo” - nije, sigurno ne u ovolikoj mjeri kao što se radi danas, ali to ne znači da se nekad ne smije. 

Sve se uvijek svodi na ono što znaš da smiješ. 

Nekad su rezultat lijena djeca koja ne uče jer znaju da to smiju.

Nekad roditelji koji će nepravedno sjest na kičmu profesorima i tražit povlašteni tretman jer znaju da smiju. 

Ali nekad su rezultat i profesori koji prakticiraju nemar, isto jer znaju da smiju - u moru ovih nepravedno potlačenih, tko će vjerovat djetetu koje se s pravom žali na profesora koji nije ni blizu odličan, nego jedva dovoljan?

Roditelji koji neopravdano viču po zbornicama su jednako opasni kao “sveti” profesori kojima nitko ništa ne može, ali u ovo drugo se “ne smije” dirat.

A zašto se ne bi smjelo? Ako smo protiv nagrađivanja nemara, onda to vrijedi za svaki level hijerarhije. 

Profesori se ne smiju bojat učenika i roditelja i bit nemoćni pred njima, ali vrijedi i obrnuto - ili bi barem trebalo vrijedit.

Status svetinje bi - kao i ocjene iz zalaganja - trebao dolazit po zasluzi, a neki ga ne zaslužuju. Moja šubi-dubi profesorica ga ne zaslužuje, niti ova iz povijesti, ne zaslužuje ga ni onaj kod kojeg su se znale cijene ispita, ni ona koja me optužila da sam namjerno došla pisat teži ispit, ni profesorica koja ne predaje gradivo iz kurikuluma, ali ga svejedno ocjenjuje. Oni zaslužuju da ih se ocijeni onako kako su zaradili vlastitim zalaganjem - jedinicom, napisanom crvenom kemijskom. 

Nepravda postignuta preko veze (ili agresije) je jednako opasna kao pravda za koju ti isto treba veza (ili agresija).

I malo romantike za kraj - jučer smo saznali da je cura koja je rasturila državnu maturu i upala na Muzičku akademiju ipak diskvalificirana s mature jer se slučajno potpisala na esej na koji se nije smjela potpisat. Bila je pod stresom i zabunila se, pa sad mora pauzirat godinu jer su pravila tu da se poštuju. Istovremeno, u općini Murter-Kornati živi čovjek s titulom najboljeg je*ača koji je peglao službenu karticu u bordelu. I on se zabunio (triput) jer je bio pod stresom, ali i dalje ima posao jer su pravila tu da ih poštuje netko drugi.

Sve se uvijek svodi na ono što znaš da smiješ. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva